Elejna uzdahnu, para joj izađe iz usta. „Vas dve znate šta se nadam da ću postići ovde. Znale ste to još otkad sam donela tu odluku. Zbog čega se, odjednom, odnosite prema meni kao da sam od stakla?“
Njih dve se zgledaše - svaka je čekala da ona druga progovori, a onda se iznenada okrenuše i zapiljiše pravo preda se, a ona je, isto tako iznenadno, znala.
„Kada se moje dete rodi“, suvo je saopštila, „obe možete da se prijavite da joj budete dojilje.“ Ako njeno dete bude „ona“. Ako je Min to i rekla, to se izgubilo u Avijendinim i Birgitinim vinom zamućenim sećanjima na tu noć. Možda bi bilo bolje prvo imati sina, tako da bi mogao da počne sa obukom pre nego što mu sestra pristigne. A opet, kći je osiguravala nasleđe, dok bi sin jedinac bio odgurnut u stranu, a koliko god da je želela više od jednog deteta, ništa nije govorilo da će ih imati još. Svetlost joj poslala više od jednog Randovog deteta, ali morala je da bude praktična. „Meni dojilja nije potrebna.“
Avijendini suncem opaljeni obrazi potamneše od stida. Birgita nije promenila izraz lica, ali isto osećanje pokulja kroz zaštitničku vezu.
Jahale su polako, prateći Merililine tragove gotovo dva sata, a Elejna je baš razmišljala kako mora da su vrlo blizu najbližeg logora, kada Birgita iznenada pokaza napred i reče: „Šijenarci“, a onda oslobodi luk u navlaci. Obazrivost je progutala ozlojeđenost, kao i sve ostalo u vezi. Avijenda dotače dršku noža o svom pojasu, kao da želi da se uveri kako je još uvek tu.
Čekajući ispod drveća, podalje od Merililinog traga, muškarci i konji bili su tako nepomični da ih je Elejna gotovo smatrala nekom vrstom prirodne pojave sve dok nije raspoznala čudne oklembešene perjanice na njihovim kalpacima. Njihovi atovi nisu imali oklop, što je često bio slučaj sa šijenarskom teškom konjicom, ali ratnici su nosili verižnjače i štitnike, s mačevima dugačkih balčaka na leđima, a s njihovih pojasa i sedla visili su mačevi i topuzi. Tamnim očima nikada nisu treptali. Jedan konja je mahnuo repom i taj je pokret delovao potpuno nestvarno.
Čovek oštrog lica i hrapavog glasa progovori dok su Elejna i druge dve žene zauzdavale konje pred njim. Ukras na vrhu njegovog kalpaka delovao je poput uskih krila. „Kralj Easar šalje ti uveravanja o vašoj bezbednosti, Elejna Sedai, a ja tome dodajem i svoja sopstvena. Ja sam Kajen Jokata, lord od Fal Ejsena i neka bi me Mir odbacio i Pustoš mi progutala dušu ako bi zlo snašlo tebe ili bilo koga ko je s tobom dok ste u mom logoru.“
To nije bilo onoliko utešno koliko bi Elejna možda poželela. Sva ta uveravanja u njenu bezbednost samo su pojasnila da je bilo nekih pitanja u vezi s tim, i da ih možda još uvek ima. „Zar jednoj Aes Sedai treba uveravanje Šijenaraca?“, rekla je. Počela je da se priseća vežbe u smirivanju za polaznice i shvatila je da joj nije ni potrebna. Vrlo čudno. „Možete povesti, lorde Kajene.“ On samo klimnu glavom i okrenu svoga konja.
Neki među Šijenarcima su, ne menjajući izraz lica, bacali poglede na Avijendu prepoznavši jednu Aijelku, ali većinom su samo krenuli za njima. Tišinu kratkog jahanja prekidao je samo zvuk kopita koja su lomila tvrđi sneg ispod novog. Bila je u pravu. Šijenarski logor bio je vrlo blizu. Počela je da primećuje predstraže, na konjima i naoružane, samo nekoliko trenutaka kasnije, a ubrzo potom ujahali su u logor Šijenaraca.
Razuđen među drvećem, logor se činio veći nego što ga je zamišljala. Bez obzira na to da li je pogledala levo, desno ili pred sebe, šatori i vatre za kuvanje, redovi sapetih konja i kola pružali su se u beskraj. Dok su ona i njena pratnja prolazili, vojnici su radoznalo podizali poglede - ljudi grubih lica i obrijanih glava, izuzev jednog čuperka na temenu koji je ponekad bio dovoljno dugačak da im dopire do ramena. Malo ih je nosilo bilo kakav deo oklopa, ali i oklopi i oružje su uvek ležali blizu, pri ruci. Miris nije bio onako loš kao što je Merilila opisala, mada je mogla da razazna slab vonj poljskih zahoda i konjske balege koji se provlačio pod mirisima onoga što se kuvalo u kotlovima. Niko nije delovao izgladnelo, mada su mnogi bili mršavi. Ne mršavi kao da gladuju, u stvari, samo vitki ljudi koji nikada nisu ni imali previše sala na sebi. Zapazila je da nije bilo ražnjeva ni nad jednom vatrom koju je mogla da vidi. Bilo je teže doći do mesa nego do žitarica, mada je, ovako kasno u zimu, već bilo dovoljno teško nabaviti žito. Supa sama po sebi ne može osnažiti ljude isto kao meso. Uskoro će morati da se pokrenu; nije postojalo mesto koje bi na duže moglo da opskrbi četiri toliko velike vojske. Njeno je bilo samo da se pobrine da se pokrenu u pravom smeru.
Nisu svi koje je viđala bili vojnici izbrijanih glava, naravno, mada su ljudi među njima delovali jednako čvrsto. Bilo je tu oružara koji su pravili strele, kovača koji su potkivali konje, pralja koje su mešale ključale kotlove, žena koje su radile iglama a možda su bile krojačice ili supruge vojnika. Jednu vojsku uvek prati mnoštvo ljudi, a ponekad ih bude koliko i samih vojnika. Mada, nije videla nikoga ko bi mogao biti Aes Sedai; teško da bi sestre zasukale rukave i radile drvenim prakljačama nad kotlovima za pranje rublja, ili da bi se odenule u iskrpljenu vunu i sele da zašivaju čakšire. Zbog čega su želele da ostanu skrivene? Oduprla se porivu da prigrli Izvor, da povuče saidar kroz angreal u obliku kornjače na grudima. Svaka bitka u svoje vreme, a ona mora da se bori za Andor.
Pred šatorom daleko većim od svih ostalih koje je mogla videti, od bledog platna s jednim jedinim dugim šiljkom, Kajen sjaha i pruži joj ruku da siđe. Oklevao je, ne znajući treba li isto da uradi i za Birgitu i Avijendu, ali Birgita razreši njegovu nedoumicu glatko sjahavši i predavši uzde jednom vojniku koji je čekao, a Avijenda upola ispade iz sedla. Ona se jeste poboljšala u jahanju, ali uzjahivanje i sjahivanje i dalje su joj bili poteškoća. Gledajući oko sebe iskeženih zuba, da vidi ne smeje li joj se ko, ona poravna svoje debele suknje, a onda skide šal obmotan oko glave i namesti ga sebi na ramena. Birgita je posmatrala kako joj odvođe konja kao da je čeznula da kod sebe ima luk i tobolac koji su ostali na sedlu. Kajen otvori ulaz s jedne strane i pokloni se.
Još jednom duboko udahnuvši dabi se smirila, Elejna povede druge dve žene unutra. Nije mogla dopustiti da je doživljavaju kao molioca. Nije bila ovde da moljaka niti da se brani. Ponekad ćeš se, kad je bila dete govorio joj je Garet Brin, naći u položaju u kom si slabija, bez ikakvog izlaza da bi mogla da se izvučeš. Uvek uradi ono što tvoj neprijatelj najmanje očekuje, Elejna, a u takvom slučaju, moraš da napadneš. Od samog početka, mora da napadne.
Kada su ušle, Merilila dolebde preko slojeva ćilima postavljenih po tlu. Osmeh sićušne Sive nije bio baš pun olakšanja, ali je bilo očigledno da joj je drago što vidi Elejnu. Osim nje bilo je još samo petoro prisutnih, dve žene i tri muškarcn, pri čemu je jedan od njih bio sluga - stari konjanik, sudeći po njegovim iskrivljenim nogama i licu punom ožiljaka - koji je došao da uzme ogrtače i rukavice (i da žmirne kad je ugledao Avijendu) pre nego što se povukao do jednostavnog drvenog stola na kome je stajao srebrni poslužavnik sa izduženim vrčem i mnogo pehara. Ostalih četvoro vladalo je zemljama Krajina. Raštrkane logorske stolice bez naslona i četiri velika mangala u kojima je sijao užareni ugalj dopunjavali su nameštaj u šatoru. Ovo nije bila ona vrsta prijema koju bi kći naslednica Andora mogla da očekuje, sa uljudnostima i mnogo posluge i opuštenim ćaskanjem pre nego što se pređe na ozbiljnu raspravu s vladarima uz čija ramena stoje savetnici. Zatekla je ono čemu se nadala.