Lečenje je uklonilo tamne krugove oko Merililinih očiju pre nego što je napustila palatu, i ona, s jednostavnim dostojanstvom, predstavi Elejnu. „Ovo je Elejna Trakand, od Zelenog Ađaha, kao što sam vam rekla.“ Samo to i ništa više. Elejna je od Vandene saznala dovoljno da bi mogla da razlikuje četvoro vladara koji su se našli pred njom.
„Želim ti dobrodošlicu, Elejna Sedai“, reče Easar Šijenarski. „Mir i Svetlost neka te prate.“ On je bio nizak čovek, ništa viši od nje, vitak u kaputu boje bronze, s licem bez bora i pored perčina sede kose koji mu je visio s jedne strane glave. Gledajući njegove tužne oči, podsetila se da je on bio mudar vladar, vrstan diplomata i veoma dobar ratnik. Na prvi pogled, nije delovao tako. „Mogu li da ti ponudim vino? Začini nisu sveži, ali s vremenom su dobili dodatnu oštrinu.“
„Kada nam je Merilila saopštila da ćeš danas doći čak iz Kaemlina, priznajem da bih posumnjala u nju, samo da nije Aes Sedai.“ Etenajil Kandorski, možda za pola šake viša od Merilile, beše punačka, crne kose pomalo prošarane sedima, ali i pored njenog osmeha, u njoj nije bilo ničeg majčinskog. Bila je obavijena kraljevskim dostojanstvom koliko i finom plavom vunenom odećom. Oči su joj takođe bile plave, jasne i trezvene.
„Drago nam je da jesi došla“, Paitar Arafaeljanin progovorio je iznenađujuće dubokim, bogatim glasom, od kog Elejna nekako oseti toplinu. „Ima mnogo toga o čemu treba da razgovaramo s tobom.“ Vandena jeste bila rekla da je on najlepši čovek u Krajinama, a možda je i bio, nekada davno, ali starost mu je izbrazdala lice dubokim borama, a na glavi mu je bio preostao samo venčić kratke sede kose. Mada, jeste bio visok i širokih ramena, u jednostavnom zelenom, i jeste delovao snažno. I nije bio budala.
Dok su ostali nosili godine s dostojanstvom, Tenobija Saldejska se dičila svojom mladošću, iako ne i lepotom, uz orlovski nos i široka usta. Njene iskošene, gotovo ljubičaste oči u visini s Elejninim bile su njena najlepša odlika. Dok su se drugi odevali jednostavno, iako su vladali čitavim narodima, njena bledoplava haljina bila je ukrašena biserima i safirima, a još safira je nosila u kosi. Prikladno za dvor, ali ne i za jedan logor. A dok su drugi bili uljudni... „Tako ti Svetlosti, Merilila Sedai“, visokim glasom reče Tebonija mršteći se, „znam da govoriš istinu, ali ona više liči na dete nego na jednu Aes Sedai. A nisi pomenula i da dovodi i crnooku Aijelku.“
Easar ne promeni izraz lica, ali Paitar stisnu usne, a Etenajil čak na trenutak skrenu pogled ka Tenobiji, onako kako bi to majka učinila. Vrlo narogušena i nezadovoljna majka.
„Crne?“, zbunjeno progunđa Avijenda. „Moje oči nisu crne. Nikada nisam ni videla crne oči osim kod torbara, sve dok nisam prešla preko Zmajevog zida.“
„Ti znaš da govorim samo istinu, Tenobija, i mogu da ti pružim uveravanja...“, započe Merilila.
Elejna je utiša jednim dodirom ruke. „Dovoljno je da znaš da sam Aes Sedai, Tenobija. Ovo je moja sestra Avijenda, od septe Devet dolina Taardad Aijela.“ Avijenda im se osmehnu - tačnije, pokaza zube. „Ovo je moj Zaštitnik, gospa Birgita Trahelion.“ Birgita se kratko nakloni, dok joj se zlatna pletenica ljuljala.
Obe objave izazvale su isti broj zapanjenih pogleda - jedna Aijelka joj je sestra?. Njen Zaštitnik je žena?. - ali Tenobija i ostali vladali su zemljama na ivici Pustoši, gde su noćne more zaista umele da hodaju usred bela dana, a svako ko bi sebi dozvolio da bude i previše zaprepašćen bio je mrtav. Međutim, Elejna im nije dala priliku da se potpuno oporave. Napadni pre nego što znaju šta radiš, rekao je Garet Brin, i nastavi da napadaš dok ih ne pregaziš ili se ne probiješ između njih.
„Možemo li smatrati da smo završili s ljubaznostima?“ rekla je, uzimajući pehar s poslužavnika koji je postavio stari vojnik; iz njega se širio miris začinjenog vina. Osetila je kako talas upozorenja plovi niz zaštitničku vezu, i videla je kako Avijenda iskosa baca poglede na pehar, ali nije imala nameru da pije. Bilo joj je drago što nijedna od njih nije progovorila. „Samo bi budala pomislila da ste prešli sav ovaj put samo da biste napali Andor!“, rekla je, polazeći ka stolicama i sedajući. Vladari ili ne, nije im preostalo ništa osim da bulje u njena leđa. U Birgitina leđa, pošto je ona stala iza nje. Kao i uvek, Avijenda se spusti na pod i uredno, lepezasto raširi suknje. Pratili su je. „Ponovorođeni Zmaj vas dovodi ovamo“, nastavila je Elejna. „Tražili ste ovaj prijem kod mene zato što sam bila u Falmeu. Pitanje je, zbog čega vam je to bitno? Mislite li da mogu o onome što se tamo dogodilo da vam kažem više od onoga što već znate? Oglašen je Rog Valera, mrtvi junaci iz legendi pojahali su protiv seanšanskih osvajača, a Ponovorođeni Zinaj borio se sa Senkom na nebu, gde su svi mogli da ga vide. Ako znate toliko, znate koliko i ja.“
„Prijem?“, s nevericom prozbori Tenobija, zastavši usred sedanja. Logorska stolica zakrcka kada se spustila do kraja. „Niko nije zahtevao nikakav prijem! Čak i kad bi već držala presto Andora...“
„Držimo se bitnih stvari, Tenobija“, blago je prekide Paitar. Umesto da sedne, on je stajao pijuckajući vino. Elejni je bilo drago što može da vidi bore na njegovom licu. U suprotnom, taj je glas mogao ženama pomutiti razum.
Etenajil ponovo pogleda u Tenobiju dok je sedala, i promrmlja nešto ispod glasa. Elejni se učini da je čula reč „udaja“, pomalo obešenjački izgovorenu, ali to nije imalo nikakvog smisla. U svakom slučaju, čim je sela, svu svoju pažnju ustremila je na Elejnu. „Možda bi mi se u nekoj drugoj prilici i dopala tvoja žestina, Elejna Sedai, ali teško je uživati u zasedi u čijem postavljanju je pomogao neko od tvojih sopstvenih saveznika.“ Tenobija se namršti, iako Etenajil nije bacila ni najkraći pogled tih oštrih očiju prema njoj. „Ono što se dogodilo u Falmeu“, reče kraljica Kandora Elejni, „nije toliko bitno kao ono što je proizišlo iz toga. Ne, Paitare, moramo joj reći ono što joj moramo reći. Već zna previše da bismo išta drugo učinili. Znamo da si u Falmeu bila u društvu Ponovorođenog Zmaja. Prijateljica, možda. U pravu si; nismo došli u osvajanje. Došli smo da pronađemo Ponovorođenog Zmaja. I prešli smo sav ovaj put da bismo otkrili kako niko ne zna gde se može naći. Znaš li ti gde je?“
Elejna prikri svoje olakšanje zbog tog otvorenog pitanja. Nikada ga ne bi postavili da su pomislili da mu je išta više od saputnice ili prijateljice. Mogla je da bude jednako otvorena. Napadni i nastavi da napadaš. „Zašto želite da ga nađete? Izaslanici ili glasnici mogu preneti bilo koju poruku koju biste želeli da mu pošaljete.“ To je bilo kao da ih je pitala zašto su doveli toliku vojsku.
Easar nije uzeo vino i stajao je, s pesnicama na bokovima. „Rat protiv Senke vodi se u Pustoši“, tmurno je progovorio. „Poslednja bitka odigraće se u Pustoši, ili čak u samom Šajol Gulu. A on ne obraća pažnju na Krajišnike i zanima se zemljama koje nisu videle Mirdraala još od Troločkih ratova.“
„Kar’a’karn odlučuje gde će koplja igrati, mokrozemče“, kroz zube procedi Avijenda. „Ako ga sledite, onda se borite tamo gde on kaže.“ Niko je nije pogledao. Svi su gledali u Elejnu. Niko nije zagrizao Avijendin mamac.
Elejna natera sebe da ravnomerno diše i da se bez žmirkanja susretne s njihovim pogledima. Vojska Krajišnika bila je prevelika stupica da bi je Elaida poslala da uhvati Elejnu Trakand, ali Rand al’Tor, Ponovorođeni Zmaj, bio je sasvim druga priča. Merilila se uzvrpolji na stolici, ali ona je imala svoja uputstva. Bez obzira na broj primirja koja je Siva sestra izvukla svojim pregovorima, kada je Elejna progovorila, morala je da ostane nema.
Od Birgite je kroz vezu plovilo samopouzdanje. Rand je bio kamen, nečitak i udaljen. „Je li vam poznat proglas Kule u vezi s njim?“, tiho je upitala. Do sada bi morao biti.