Taman što se spremao da zamoli Min da pođe s njim, kada žustrim korakom priđe gazdarica Kin. Belu punđu povrh glave bila je tako zategla kao da pokušava da sebi svuče kožu s lica. Ona pogleda Randa i Lana s neodobravanjem i napući usne kao da razmatra šta su to loše učinili. Video ju je kako isto tako gleda trgovce koji su odsedali u gostionici - bar muškarce među njima. Da smeštaj nije tako udoban i hrana tako dobra, verovatno joj niko ne bi dolazio.
„Gazdarice Faršou, ovo je jutros predato za vašeg supruga“, reče i pruži Min pismo zapečaćeno klobukom crvenog voska. Gostioničarka diže šiljatu bradu. „I jedna žena se raspitivala za njega.“
„Verin“, brzo reče Rand da bi predupredio pitanja i da bi se otarasio te žene. Ko je to znao da mu tu pošalje pismo? Kecuejn? Jedan od Aša’mana s njom? Možda neka druga sestra? Namrštio se na presavijenu hartiju u Mininoj ruci, nestrpljivo čekajući da gostioničarka ode.
Min se usne trznuše i tako pomno je izbegavala da ga pogleda da je znao kako se ona zbog njega nasmešila. Kroz vezu se osećalo da joj je sve to zabavno. „Hvala vam, gazdarice Kin. Verin je prijateljica.“
Ona oštra brada diže se još više. „Ako mene pitate, gazdarice Faršou, kada imate zgodnog muža, morate da pazite i na prijateljice.“
Gledajući ženu kako se odsečnim koracima vraća kroz crveni dovratak, Minine su oči blistale od veselja koje je teklo kroz vezu, a usta se jedva suzdržavala da ne prasnu u smeh. Mesto da pruži poruku Randu, ona palcem slomi pečat i sama razmota pismo, kao da se rodila i odrasla u tom suludom gradu.
Malčice se namrštila dok ga je čitala, ali trenutni blesak kroz vezu bio mu je jedino upozorenje. Gužvajući pismo, ona se okrenu prema kaminu - a on skoči s klupe da joj ga zgrabi iz šake tren pre nego što ga ona hitnu u vatru.
„Ne budi budala“, kaza mu ona i zgrabi ga za zglob. Zagleda se u njega smrtno ozbiljnim krupnim tamnim očima. Kroz vezu s njom osećao je samo sumornu napetost. „Molim te, ne budi budala.“
„Obećao sam Verin da neću“, odgovori joj on, ali Min se ne nasmeši. Zagladi hartiju pritiskajući je uz prsa. Rukopis nije prepoznao, a nije bilo ni potpisa.
Znam ko si i želim ti sve najbolje, ali takođe želim da odeš iz Far Madinga. Ponovorođeni Zmaj, gde god stane, za sobom ostavlja smrt i razaranje. A sada znam i zašto si ovde. Ubio si Rohajda, a Kismen je takođe mrtav. Torval i Gedvin stanuju na poslednjem spratu iznad obućara Zerama u Ulici plavog šarana, odmah iznad Ilijanske kapije. Ubij ih i idi - i ostavi Far Mading u miru.
Časovnik u ženskoj sobi odbroja. Ostalo je još nekoliko sati dnevne svetlosti pre nego što pođe da se nađe s Kecuejn.
33
Ulica plavog šarana
Min je prekrštenih nogu sedela na krevetu, što nije bilo tako udobno u jahaćoj haljini kao što je bilo u čakširama, i prevrtala nož po ruci. Tom joj je kazao da je to potpuno beskorisna veština, ali ponekad zna da ljudima upadne u oči i da ih privoli da obrate pažnju, tako da ne dođe do nečeg ozbiljnijeg. Na sredini njihove sobe Rand je držao mač u kanijama i proučavao zareze koje je načinio u mirovnoj vezi, ne obraćajuči uopšte pažnju na nju. Zmajeve glave na njegovim nadlanicama metalno su blistale crveno i zlatno.
„Moraš priznati da je ovo sigurno zamka“, siktala je na njega. „I Lan to priznaje. Ćoravi jarac u Selejsinu ima za toliko mozga da ne upada u zamke! Samo budala ljubi stršljene ili grize vatru“, navede ona izreku.
„Zamka baš i nije zamka ako znaš da te čeka“, odgovori joj on odsutno, nameštajući jedan kraj presečene žice tako da bude malčice više u ravni s drugim. „Ako znaš šta te čeka, možda možeš iznaći neki način da izbegneš zamku.“
Ona hitnu nož što je snažnije mogla, a sečivo mu prolete pored lica i zari se u vrata, podrhtavajući od siline. Ona se malčice trže, prisetivši se poslednjeg puta kada je to učinila. Pa, sada ne leži na njemu, a da stvari budu još gore, Kecuejn neće ući na vrata. Spaljen da je taj čovek, onaj ledeni čvor osećanja u njenoj glavi nije ni zadrhtao kada je nož proleteo pored njega - nije bilo čak ni iznenađenog trzaja! „Sve i da vidiš Gedvina i Torvala, znaš da će i drugi biti tamo, samo skriveni. Svetlosti, može biti da te pedeset najamnika čeka u zasedi!“
„U Far Madingu?“ Zastade, gledajući nož što je štrčao iz vrata, ali samo odmahnu glavom i vrati se žicama uvezanim oko krsnice i kanija. „Min, čisto sumnjam da u celom gradu ima dva plaćenika. Veruj mi, nemam namere da ovde poginem. Ako ne budem uočio nekakav način da nateram tu zamku da se sklopi, a da pri tom ne zakači i mene, neću joj ni prilaziti.“ U njemu nije bilo ni trunke straha, kao da je od kamena! A i pametan je kao kamen! Gle, on ne namerava da pogine, kao da je to iko ikada i nameravao!
Ona skoči s kreveta i otvori vratanca noćnog stočića samo na trenutak potreban da izvadi šibu koju je gazdarica Kin stavljala u sve sobe, premda ih izdaje strancima. To čudo je bilo dugačko kao njena ruka i široko kao njena šaka, s drvenom drškom na jednom kraju i tri repa na drugom. „Ako te izdevetam ovim, možda će ti se nos dovoljno pročistiti da osetiš smrad ispred sebe“, vrisnu.
I baš tada uđoše Ninaeva, Lan i Alivija. Ninaeva i Lan bili su ogrnuti plaštovima, a Lan je za pojasom imao mač. Ninaeva je skinula sav svoj nakit, s izuzetkom jedne narukvice ukrašene draguljima i takođe draguljima načičkanog opasača, Zdenca. Lan tiho zatvori vrata. Ninaeva i Alivija su samo blenule u Min koja je stajala sa šibom dignutom iznad glave.
Ona žurno baci to čudo na tepih sa cvetnim šarama i nogom ga gurnu pod krevet. „Ninaeva, ne razumem zašto puštaš Lana da ovo radi“, reče što je odlučnije mogla. Premda, u tom trenutku baš i nije bila nešto naročito odlučna. Zašto ljudi uvek ulaze u najgore vreme?
„Sestra ponekad mora da veruje sudu svog Zaštitnika“, hladno odgovori Ninaeva, navlačeći rukavice. Kao da je bila porcelanska lutka - toliko joj je lice pokazivalo šta oseća. O, pretvorila se u Aes Sedai sve do najsitnije koščice.
Nije ti on Zaštitnik, već ti je suprug, htede Min da kaže, i ti bar možeš da pođeš s njim i da se staraš o njemu. A ja ne znam da li će me moj Zaštitnik ikada uzeti za ženu - i pretio je da će me vezati ako pokušam da pođem s njim! Mada se nije preterano raspravljala. Ako već namerava da bude glup kao gusan, ima pametnijih načina da ga spase nego da nekog proburazi nožem.
„Čobanine, ako ćemo već da radimo ovo“, reče Lan ozbiljan kao smrt, „bolje da krenemo dok se još vidi.“ Njegove plave oči nikada nisu bile hladnije, a pogled mu je bio kao uglačani granit. Ninaeva ga pogleda tako zabrinuto da Min skoro oseti sažaljenje prema njoj. Skoro.
Rand opasa mač preko kaputa, pa ogrnu plašt tako da mu je kapuljača padala niz leđa i okrenu se prema njoj. Lice mu je bilo okamenjeno kao Lanovo, a plavo- sive oči skoro jednako hladne, ali u njenoj glavi taj zaleđeni kamen bleštao je od vena ognjenog zlata. Htela je da ga uhvati za tu u crno obojenu kosu što mu je padala do ramena i da ga poljubi bez obzira na to koliko ih ljudi gleda. Ali mesto toga je prekrstila ruke i digla nos, jasno mu stavljajući do znanja da ne odobrava to što radi. Nije želela da on tu pogine i nije nameravala da dozvoli da on slučajno pomisli kako će ona popustiti samo zato što je tvrdoglav.
Nije ni pokušao da je zagrli. Klimnuvši kao da zapravo razume šta se dešava, uze rukavice sa stočića pored vrata. „Min, vratiću se što pre budem mogao. Onda ćemo kod Kecuejn.“ One zlatne vene nastaviše da blistaju čak i nakon što je pre Lana izašao iz sobe.