Kecuejn se nagnu u sedlu i progovori nekoliko tihih reči, pa pruži zapovedniku presavijenu hartiju. On se namršti na nju, pa poče da čita i odjednom se trže i zabezeknuto pogleda muškarce i žene koji su iza nje strpljivo čekali u sedlima. Ponovo počevši da čita od vrha stranice, nemo je sricao, kao da želi da se uveri u svaku reč - a nije ni čudo. Svih trinaest savetnica potpisalo je naredbu da se ne proveravaju mirovne veze, niti da se pretražuju tovarni konji. Imena pripadnika te družine da se potpuno zacrne u svim zapisima i da se hartija s naredbom spali. Oni nikad nisu bili u Far Madingu. Nikakve Aes Sedai, nikakvi Ata’an Mijere - niko od njih.
„Gotovo je, Rande“, kaza mu Min nežno, poteravši svoju smeđu kobilu do njegovog sivog škopca, mada je već bila blizu njega koliko i Ninaeva blizu Lana. Lanove modrice - i slomljenu ruku - Iscelila je pre nego što se postarala za Randa. Na Mininom licu se videla zabrinutost koja je tekla kroz vezu. Pustivši plašt da vijori na vetru, potapšala ga je po ruci. „Ne moraš više da razmišljaš o tome.“
„Min, ja sam zahvalan Far Madingu.“ Glas mu je bio dalek i potpuno bezizražajan, kao kada je u početku grabio saidin. Nekada je primoravao sebe da zbog nje govori toplijim glasom, ali sada kao da nije mario za to. „Zaista sam ovde pronašao ono što mi je bilo potrebno.“ Da mač ima pamćenje, možda bi bio zahvalan vatri u kovačnici, ali ona mu ipak nikada ne bi bila draga. Kada su im mahnuli da prođu, poterao je sivca niz put od nabijene zemlje koji je vodio u brda i nije se ni osvrnuo sve dok drveće nije sakrilo svaki pogled na grad.
Put je vijugao kroz pošumljena snežna brda, gde su se jedino borovi i kožolisti zeleneli, a većina grana beše gola i siva. Odjednom, Izvor se stvori odmah tu, naizgled nadohvat ruke. On zadobova i poče da ga poziva, ispunivši ga nekakvom glađu kao da umire. On i ne razmišljajući posegnu i ispuni prazninu u sebi saidinom, lavinom ognja, olujom leda, masnom od one pogani od koje mu je veća rana na boku zadamarala. Zanjiha se u sedlu kad mu se zavrte u glavi, a utroba mu se prevrnu dok se borio da zajaše lavinu što je pokušavala da mu sagori um, da jezdi na oluji što je pokušavala da mu pokida dušu. Muška polovina Moći nije znala ni za oproštaj ni za sažaljenje. Muškarac se bori - ili umire. Osećao je kako se Aša’mani takođe pune, piju saidin kao što ljudi koji tek izađu iz Pustare piju vodu. Lijus Terin u njegovoj glavi uzdahnu od olakšanja.
Min potera kobilu tako blizu njega da se dodirnuše nogama. „Jesi li dobro?“, zabrinuto ga upita. „Izgledaš mi loše.“
„Zdrav sam kao dren“, odgovori joj on, a nije lagao samo o osećaju u trbuhu. Bio je kao čelik, ali na svoje veliko iznenađenje, i dalje nije bio dovoljno snažan. Nameravao je da je pošalje u Kaemlin, s Alivijom da je štiti. Ako će mu zlatokosa žena već pomoći da umre, onda mora imati poverenja u nju. Smislio je šta da kaže, ali kada se zagledao u Minine tamne oči, nije bio dovoljno snažan da natera jezik da to izgovori. Okrenuvši sivca među ogoljenim drvećem, osvrnu se i doviknu Kecuejn: „Ovde je to mesto.“
Pratila ga je, naravno. Sve su ga pratile. Harina ga je tako pomno držala na oku da je jedva spavala po nekoliko sati noću. Hteo je da je ostavi za sobom, ali Kecuejn mu je s tim u vezi dala svoj prvi savet. Pogodio si se s njima, dečko, i to ti je isto kao da si potpisao sporazum - ili dao reč. Ispuni šta si obećao ili im reci da je reč prekršena. U suprotnom, samo si običan lopov. Bilo je to grubo i otvoreno, i rečeno glasom koji nije ostavljao mesta sumnji o tome šta ona misli o lopovima. Nikada nije obećao da će slušati njen savet, ali ona je toliko nevoljno pristala da mu bude savetnica da on nije želeo da je tako brzo otera od sebe, pa su stoga gospodarica talasa i druge dve iz Morskog naroda jahale s Alivijom, ispred Verin i ostalih pet Aes Sedai koje su mu se zaklele na vernost i onih četiri što su bile Kecuejnine saputnice. Bio je siguran da će ga ona ostaviti jednako brzo kao što je njih ostavila, ako ne i ranije.
Tuđim pogledima mesto gde je kopao pre nego što je krenuo u Far Mading nije bilo ni po čemu posebno, ali njegove oči videle su tanano koplje svetlosti koje se probijalo kroz vlažan treset šumskog tla. Čak bi i neki drugi muškarac koji može da usmerava prošao kroz to koplje ne shvatajući da je tu. Nije silazio iz sedla. Služeći se talasima Vazduha, pokida tanak sloj trulog lišća i grančica i razgrnu vlažnu zemlju sve dok ne otkri dug uzani zavežljaj, uvezan kožnim vrpcama. Grumenje zemlje držalo se za tkaninu u koju je bio umotan dok je Kalandor lebdeo ka njegovoj ruci. Nije se usudio da ga unese u Far Mading. Bez kanija bi bio primoran da ga ostavi u tvrđavi na mostu, što bi bio opasan način da obznani svoje prisustvo. Malo je verovatno da na svetu postoji još jedan kristalni mač, a previše ljudi zna da Ponovorođeni Zmaj ima jedan takav. Premda ga je ostavio tu, svejedno je završio u mračnoj skučenoj kamenoj kutiji ispod... ne. S tim je završeno. Završeno. Lijus Terin zadahta u senovitim budžacima njegovog uma.
Zadenuvši Kalandor pod kolan, zauzda konja i okrenu se prema ostalima. Konji su pribili repove uza se da bi se zaštitili od vetra, ali povremeno bi neki zabacio glavu ili zaigrao, nestrpljiv da krene nakon toliko vremena provedenog u konjušnici. Kožna torba na Ninaevinom ramenu ni najmanje se nije slagala s draguljima optočenim ter’angrealima koje je nosila. Sada je mazila bremenitu torbu, očigledno i ne shvatajući šta čini. Pokušavala je da prikrije strah, ali brada joj je podrhtavala. Kecuejn ga je bezizražajno gledala. Kapuljača joj je pala na leđa, a ponekad bi neki malo snažniji dašak vetra zanjihao zlatne ribe i ptice, zvezde i mesece koji su joj visili s punđe.
„Ukloniću opačinu iz muške polovine Izvora“, obznani on.
Tri Aša’mana, sada u jednostavnim tamnim kaputima i plaštovima, kao ostali Zaštitnici, uzbuđeno se zgledaše, ali Aes Sedai zažagoriše. Nesuna uzdahnu tako glasno da se to za tu sestru, vitku i ptici sličnu, činilo nemogućim.
Kecuejn nije ni trepnula. „S tim?“, upita, pa sumnjičavo izvi jednu obrvu i pogleda zavežljaj pored njegove noge.
„Sa Čoedan Kal“, odgovori on. To ime je bilo još jedan dar od Lijusa Terina, koji je počivao u Randovoj glavi kao da je oduvek tamo. „Ti ih znaš kao ogromne statue, sa’angreale - jedan je zakopan u Kairhijenu, a drugi na Tremalkingu.“ Harina se trznu, a zlatni medaljoni na lančiću između nosa i uha zvecnuše jedan o drugi kad on pomenu ostrvo Morskog naroda. „Preveliki su da bi se mogli premestiti, ali imam dva ter’angreala koji se zovu ključevima. Pomoću njih, Čoedan Kalu se može pristupiti s bilo koje tačke na svetu. Opasno, zaječa Lijus Terin. Ludilo. Rand nije obraćao pažnju na njega. Sada je samo Kecuejn bila bitna.
Njen konj zastriga jednim crnim uhom, čime je pokazao više uzbuđenja od svoje jahačice. „Jedan od tih sa'angreala načinjen je za ženu“, hladno mu kaza. „Ko će njega koristiti? Ili ti ključevi omogućavaju da sam koristiš oba?“
„Ninaeva će se povezati sa mnom.“ Verovao je njoj dovoljno da se poveže s njim, ali nikome drugom. Jeste da je ona Aes Sedai, ali bila je Mudrost Emondovog Polja; mora joj verovati. Ona mu se nasmeši i odlučno klimnu glavom, a brada prestade da joj podrhtava. „Kecuejn, ne pokušavaj da me zaustaviš.“ Ona ništa ne reče, samo ga je gledala, premeravajući i odmeravajući tim tamnim očima.