„Izvini, Kecuejn“ ubaci se Kumira, poteravši svog šarca napred. „Mladiću, jesi li razmišljao o mogućnosti da ne uspeš? Jesi li razmišljao o posledicama neuspeha?“
„I ja moram da postavim isto pitanje“, odsečno dodade Nesuna. Sedela je veoma uspravno u sedlu i gledala Randa pravo u oči svojim tamnim očima. „Sudeći po onome što sam čula, pokušaj upotrebe tih sa’angreala može uzrokovati nesreću. Zajedno, lako je moguće da su dovoljno snažni da smrskaju svet kao jaje.“
Kao jaje!, saglasi se Lijus Terin. Nikada nisu isprobani. Ovo je ludilo!, zavrišta. Ti si lud! Lud!
„Kako sam poslednji put čuo“, odgovori Rand sestrama, „svaki pedeseti Aša’man poludeo je i morali su da ga ubiju kao besnog psa. Sada ih je sigurno još više. Ima opasnosti u ovome što ću uraditi, ali to je sve neizvesno. Ako ne pokušam, sigurno je da će sve više muškaraca ludeti, možda na desetine, a možda ćemo svi poludeti, pa će ih pre ili posle biti previše da bi se mogli lako ubiti. Kako će ti biti dok čekaš Poslednju bitku sa stotinu besnih Aša’mana kako lutaju unaokolo, ili s njih dvesta, ili s pet stotina? A možda i ja budem jedan od njih? Koliko će dugo svet to moći da preživi?“ Obraćao se dvema Smeđima, ali gledao je Kecuejn. Njene bezmalo crne oči netremice su ga gledale. Potrebno mu je da ona bude uz njega, ali ako pokuša da ga odgovori, odbaciće njen savet bez obzira na posledice. Ako pokuša da ga spreči... Saidin je besneo u njemu. „Hoćeš li to ovde uraditi?“, upita ga.
„U Šadar Logotu“, odgovori joj, a ona klimnu glavom.
„Prikladno mesto“, primeti ona, „ako već postoji mogućnost da uništimo svet.“
Lijus Terin zavrišta i to zavijanje je sve tiše odjekivalo u Randovoj lobanji, a taj glas pobeže u mračne dubine. Ali nema gde da se sakrije. Nema bezbednog mesta.
Prolaz koji je izatkao nije se otvorio u uništenom gradu Šadar Logotu, već na neravnom brdašcu obraslom retkom šumom nekoliko milja severno od grada, gde su konjska kopita odzvanjala po jalovom kamenitom tlu po kojem je raslo zakržljalo drveće ogoljenih grana i gde je sneg gdegde pokrivao tle. Kada Rand sjaha, pogled mu pade na ostatke mesta koje se nekada zvalo Aridoclass="underline" štrčali su iznad drveća - kule koje su se naglo krezubo završavale i bele lukolike kupole koje bi mogle zakloniti čitavo selo, samo da se nisu urušile. Nije dugo gledao. Uprkos vedrom jutarnjem nebu, blede kupole nisu blistale kako bi trebalo, kao da je nešto bacalo senku preko tih ogromnih ruševina. Čak i na toj udaljenosti od grada, druga neisceljiva rana na njegovom boku slabašno zadamara. Zasek koji mu je naneo bodež Padana Fejna, bodež koji je došao iz Šadar Logota, nije dobovao ujednačeno s većom ranom koju je presecao, već nekako protiv nje, naizmenično.
Kecuejn preuze vođstvo i poče da izdaje oštre zapovesti, što se i dalo očekivati. Ovako ili onako, Aes Sedai to uvek rade, čim im se pruži makar najmanja prilika, a Rand nije ni pokušavao da je zaustavi. Lan, Netan i Besen odjahaše u šumu da izvide okolinu, a ostali Zaštitnici požuriše da privežu konje za nisko granje da ne bi smetali. Min ustade u uzengijama i privuče Randovu glavu da ga poljubi u oči. Bez ijedne reči, on ode da se pridruži ljudima s konjima. Vezom je kolala njena ljubav prema njemu, pouzdanje i poverenje tako potpuno da on zabezeknuto pogleda za njom.
Iben dođe da prihvati Randovog konja, cereći se od uva do uva. Na te uši i na nos kao da mu je otpadalo pola lica, ali sada više nije bio nespretan, već se pretvorio u vitkog mladića. „Moj gospodaru Zmaju, biće predivno usmeravati bez prljavštine“, uzbuđeno reče. Rand je mislio da je Ibenu možda sedamnaest godina, ali zvučao je mlađe. „Od toga mi uvek dođe da povratim.“ Ode s konjem, i dalje se cereći.
Moć zaurla u Randu i prljavština koja je kaljala čistu životnost saidina prosu se u njega kao smrdljivi potočići koji donose ludilo i smrt.
Kecuejn sakupi oko sebe Aes Sedai, ali i Aliviju i vetrotragačice. Harina glasno zagunđa što je isključena, sve dok Kecuejn ne ispruži prst i ne otera je preko brda. Moad, u onom svom čudnom plavom kaputu, sede s Harinom na jedan kamen i poče da je smiruje, mada mu je pogled povremeno leteo prema drveću oko njih, a onda spusti ruku na dug balčak od belokosti svog mača. Džahar se pojavi među konjima, razmotavajući Kalandor. Kristalni mač dugog providnog balčaka i blago povijenog sečiva zablista na nejakom suncu. Na Merisin zapovednički pokret, on ubrza korak da joj se pridruži. Damer i Iben su takođe bili tu. Kecuejn nije zamolila da se posluži Kalandorom. Preći će preko toga. Za sada.
„Ta žena bi mogla i kamen naterati da izgubi strpljenje!“, progunđa Ninaeva prilazeći Randu. Jednom rukom je čvrsto držala kožnu torbu na ramenu, a drugom jednako čvrsto debelu pletenicu što joj je padala izkapuljače. „Ma, u Jamu usuda s njom! Jesi li siguran da Min nije pogrešila, samo ovaj put? Pa, valjda nije. Ali ipak... Hoćeš li prestati da se tako smešiš? Zbog tebe bi se i mačka uzvrpoljila!“
„Mogli bismo i da počnemo“, odgovori joj on, a ona trepnu.
„Zar ne bi trebalo da sačekamo Kecuejn?“ Niko živi ne bi ni posumnjao da se samo trenutak ranije žalila na Aes Sedai. Zvučala je kao da strepi da je ne naljuti.
„Ninaeva, ona će uraditi ono što hoće da uradi. A uz tvoju pomoć, ja ću ono što moram.“
I dalje je oklevala, grleći torbu i zabrinuto gledajući žene okupljene oko Kecuejn. Alivija ih je napustila i požurila prema njima preko neravnog tla, obema rukama čvrsto držeći plašt.
„Ninaeva, Kecuejn kaže da mi moraš dati ter’angreale“, reče joj onim svojim otegnutim seanšanskim naglaskom. „Nemoj sada da se raspravljaš, nema vremena. Sem toga, ništa ti neće vredeti ako ćeš biti u vezi s njim.“
Ovog puta je Ninaeva ubilački pogledala žene oko Kecuejn, ali krenula je da skida prstenje i narukvice, gunđajući sebi u bradu, pa je onda Aliviji pružila i draguljima ukrašen pojas i ogrlicu. Trenutak kasnije, uzdahnula je i skinula onu neobičnu narukvicu koja je pljosnatim lančićima bila povezana s prstenjem. „Uzmi i ovo. Valjda mi angreal ne treba kada ću koristiti najmoćniji sa’angreal dosad načinjen. Ali znaj da hoću da mi se sve vrati!“, ljutito završi.
,Ja nisam lopov“, ukočeno joj odgovori žena oštrog pogleda, navlačeći četiri prstena na prste leve šake. Čudno, ali angreal koji je onako dobro pristajao Ninaevi, jednako je lepo i lako stajao na dužoj šaci. Obe žene samo pogledaše u to.
Tada mu sinu da niko od njih ne prihvata mogućnost da on možda neće uspeti. Želeo je da je i on tako siguran. Ali uradiće ono što se uraditi mora.
„Rande, hoćeš li ceo dan da čekaš?“, upita Ninaeva kada Alivija pođe nazad do Kecuejn, i to još brže nego što je došla. Namestivši plašt pod sebe, Ninaeva sede na jednu sivu stenu veličine omanje klupe, pa spusti torbu u krilo i otvori je.
Rand prekrštenih nogu sede ispred nje, a onda ona izvadi dva ključa - glatke bele statue stopu visoke. I jedna i druga držale su u podignutoj ruci providnu kuglu. Figuru bradatog muškarca u odori pružila je njemu, a figuru žene spustila je na zemlju pored sebe. Lica na tim statuetama bila su spokojna, snažna i mudra.
„Moraš da dođeš na sam rub prihvatanja Izvora“, kaza mu Ninaeva, pa namesti suknje iako to nije bilo potrebno. „Onda se mogu povezati s tobom.“
Rand uzdahnu, pa spusti bradatog muškarca i otpusti saidin. Razbesneli oganj i led nestaše, a s njima i sluzava i masna pogan, ali kao i da se život nekako umanji, a svet ublede i postade jednoličan. Oslonio se rukama na zemlju da bi se pripremio na mučninu koja će ga napasti kada ponovo prihvati Izvor, ali odjednom mu se u glavi zavrte od nečega drugog. Samo na otkucaj srca, nečije maglovito lice iskoči mu pred oči, zaklonivši Ninaevino - muško lice, skoro prepoznatljivo. Svetlosti, ako se to ikada desi dok zaista grabi saidin... Ninaeva se pognu prema njemu, vidno zabrinuta.