Ako me uhvati, mislila je, barem će deo mene biti topao. I počela je da se smeje na tu pomisao, dok se mrtva bela zemlja vrtela oko nje, i ona je znala da će i sama uskoro biti mrtva.
Jeziva lomača je svetlela nad njom, ogromna gomila teških cepanica koje su pucketale od plamena. Bila je naga. I bilo joj je hladno, tako hladno. Bez obzira na to koliko je bila blizu vatre, kosti su joj se smrzavale, a meso bilo spremno da zadrhti pri najmanjem dašku. Približavala se i približavala. Toplina plamena je rasla dok je nije naterala da ustukne, ali je gorka hladnoća «stala zarobljena u njenoj koži. Bliže. O Svetlosti, bilo je vrelo, previše vrelo! Pa ipak i dalje hladno unutra. Bliže. Zavrištala je od opekotina, od bola u nagorelom tkivu, ali je i dalje bila ledena unutra. Bliže. Bliže, Umreće. Vrištala je, ali nije bilo ničeg osim tišine i hladnoće.
Bio je dan, ali su olovni oblaci prekrivali nebo. Gust sneg je neprekidno padao, mekani oblaci su se okretali na vetru koji je šumeo kroz drveće. Nije bio leden, ali je lizao ledenim jezicima. Bele ivice su se gomilale na granama dok ne bi postale dovoljno visoke da padnu od sopstvene težine i vetra, te je po tlu ispod još gušće padalo. Glad joj je nagrizala stomak tupim zubima. Veoma visok, koščat čovek s belom vunenom kapuljačom, koja mu je zaklanjala lice, pritiskao joj je nešto na usne - rub velike glinene šolje. Oči su mu bile zapanjujuće zelene, poput smaragda, i okružene naboranim ožiljcima. Klečao je na velikom smeđem vunenom ćebetu gde je ona ležala, a drugo ćebe, sa sivim prugama, skrivalo je njenu nagost. Ukus vrućeg čaja jako zaslađenog medom rasprštao joj se na jeziku, i ona je slabašno, obema rukama, posegla za čovekovim žilavim zglobom, za slučaj da pokuša da odmakne šolju. Zubi su joj cvokotali na tvrdom obodu šolje, ali je halapljivo gutala sirupastu tečnost koja se pušila.
„Ne prebrzo; ne smeš ništa da prospeš", krotko reče zelenooki. Krotkost je čudno zazvučala uz to ledeno lice; onda je šturo rekao: „Uvredili su tvoju čast. Ali ti si mokrozemka, tako da za tebe to, možda, ne važi."
Polako joj je svanulo da ovo nije san. Mada je sve ovo došlo u drhtanju senki, koje su se topile ako bi probala da se prečvrsto drži za njih. U belo obučeni grubijan bio je gai’šain. Njen povodac i veze su nestali. Povukao je zglob iz njenog slabašnog stiska, ali tek toliko da naspe tamni mlaz iz kožne torbe za vodu koja mu je visila na ramenu. Iz šolje se digoše para i miris čaja.
Drhteći toliko snažno da se gotovo izvrnula na stranu, stegla je debelo prugasto ćebe oko sebe. Plameni bol joj se širio stopalima. Ne bi mogla da stoji ni da je pokušala. Nije doduše ni želela. Ćebe je uspevalo da je pokrije skoro svu, dok god je bila sklupčana; kad bi stajala obnažila bi noge, možda i više od toga. Mislila je o toploti, ne o pristojnosti, mada jedva da je bilo čega od oboje. Zubi gladi su se zaoštrili i ona nije mogla prestati da se trese. Bila je smrznuta iznutra, i vrelina čaja je već bila samo sećanje. Mišići su joj bili poput zgrušanog bajatog pudinga. Želela je da zuri u šolju koja se puni, žudeći za sadržajem, ali je naterala sebe da potraži svoju pratnju.
Sve su bile u liniji s njom, Majgdin i Alijandra i sve ostale, sklupčane preko ćebadi, drhteći u prekrivačima poprašenim snegom. Ispred svakog je klečao gai’šain s punom mešinom za vodu i šoljom ili čašom, i čak su i Bain i Čijad pile kao napola mrtve od žeđi. Neko je očistio Baini krv s lica, ali nasuprot onome što je Faila uočila kada ih je poslednji put videla, dve Device su bile iscrpljene i uznemirene kao i svi drugi. Od Alijandre do Lasile, njena pratnja je izgledala - kako je ono Perin govorio? - kao da su svi provučeni kroz šuplje deblo unazad. Ali sve su bile i dalje žive; to je bilo najvažnije. Samo živi mogu da pobegnu.
Rolan i ostali algai’d’sisvai zaduženi za njih, stajali su u gomili na kraju reda, pet muškaraca i tri žene; sneg je bio Devicama gotovo do kolena. Crni velovi su im visili preko grudi i nezainteresovano su posmatrali svoje zarobljenike i gai’šaine. Na trenutak se namrštila ka njima, pokušavajući da uhvati drhtavu misao. Da, naravno. Gde su ostali? Beg bi bio lakši ako su ostali iz nekog razloga otišli. Bilo je tu još nečega - još jedno maglovito pitanje koje nije mogla baš da uhvati.
Iznenada razazna ono Što je bilo iza osmoro Aijela, i pitanje i odgovor stigoše u isto vreme. Odakle gai'šaini? Na oko stotinu stopa dalje, zaklonjena raštrkanim drvećem i pahuljama, tekla je stalna reka ljudi i tovarnih životinja, kola i kočija. Ne reka. Poplava Aijela u pokretu. Umesto sto pedeset Šaidoa, imala je čitav klan da se s njim nosi. Delovalo je nemoguće da bi toliko ljudi moglo boraviti na dan ili dva od Abile a da se niko ne uzbuni, čak i ako su sela bila u haosu, ali joj je dokaz upravo bio pred očima. Srce joj se stegnu. Možda to neće otežati beg, ali ona više nije verovala.
„Kako su me uvredili?", upitala je drhtavo, a onda stisnu zube da bi prekinula da cvokoće. Zinula je opet kada je gai'šain podigao šolju ka njoj. Gutala je dragocenu vrelinu, grcajući i terajući sebe da guta sporije. Gust toliko da bi u nekoj drugoj prilici bio otužan, med joj je malo otupio glad.
„Vi mokrozemci ne znate ništa" rekao je opušteno čovek sa ožiljkom. „Gai'šaini se nikako ne oblače dok im se ne nađe odgovarajuća odeća. Ali bojali su se da ćete se smrznuti do smrti, a jedino u šta su imali da vas umotaju bili su njihovi ogrtači. Posramljeni ste, obeleženi kao slabi, ako mokrozemci imaju srama. Rolan i mnogi drugi su Mera’din, pa ipak bi trebalo da su Efalin i ostale pametnije. Efalin to nije smela da dozvoli."
Posramljeni? Besni, tačnije. Nevoljna da se okrene od blagoslovene šolje, okrenula je oči ka nezgrapnom divu koji ju je nosio kao džak zrnevlja i još nemilosrdno udarao. Činilo joj se da se bledo seća da je smatrala te udarce dobrodošlim, ali to je bilo nemoguće. Naravno da je bilo nemoguće! Rolan nije delovao kao čovek koji je veći deo dana i noći napola trčao, noseći nekog. Beličasta izmaglica njegovog daha bila je ravnomerna. Mera’din? Činilo joj se da to znači bezrodni na Starom jeziku, što joj nije govorilo ništa, ali bilo je prizvuka prezira u gai'šainovom glasu. Moraće da pita Bain i Čijad, i nadala se da to nije nešto od onog što Aijeli ne govore mokrozemcima, čak ni onima s kojima su bili bliski prijatelji. Svaki komadić znanja mogao bi biti od pomoći za beg.
Dakle, umotali su svoje zarobljenike da ih zaštite od hladnoće, zar ne? Pa, niko ne bi ni bio u opasnosti da se smrzne da nije bilo Rolana i ostalih. Ipak, možda mu je dugovala malu uslugu. Veoma malu, kada se sve uzme u obzir. Možda će mu samo odseći uši. Ako joj se ikad ukaže prilika, pošto je okružena hiljadama Šaidoa. Hiljadama? Šaidoa je bilo stotine hiljada, i desetine hiljada ovih su bili algai’d’sisvai. Besna na samu sebe, borila se sa očajem. Pobeći će; sve one će pobeći, i ona će poneti uši tog čoveka sa sobom!
„Pobrinuću se da se odužim Rolanu kako je i zaslužio", promrmljala je kada je gai’šain odmakao šolju da je ponovo napuni. Sumnjičavo je zaškiljio u nju, i ona brzo dodade: „Kao što si rekao, ja sam mokrozemka. Većina nas jeste. Mi ne pratimo đi’e’toh. Po vašim običajima, mi uopšte ne treba da postanemo gai’šaini, zar ne?“ Čovekovo lice sa ožiljkom se ne promeni, ni za treptaj. Bleda.misao joj je rekla da je prerano, još uvek nije poznavala teren, ali misli nisu mogle da ledenom mirnoćom zaustave njen jezik. „Šta ako Šaido odluče da prekrše druge običaje? Možda će odlučiti da te ne puste kada je tvoje vreme završeno."
„Šaido krši mnoge običaje", rekao joj je blago, „ali ja ne. Treba da nosim belo još više od pola godine. Do tada ću služiti onako kako običaj nalaže. Ako možeš toliko da pričaš, možda si dobila dovoljno čaja?“
Faila je nespretno zgrabila šolju od njega. Obrve mu se podigoše, i ona je jednom rukom brzo namestila svoju prekrivku, a obrazi su joj goreli. Ovaj je sasvim sigurno znao da gleda u ženu. Svetlosti, nabadala je naokolo kao ćoravi vo! Morala je da misli, da se usredsredi. Mozak je bio jedino oružje koje je imala. A trenutno je mogao biti i kao smrznuti sir. Ispijajući veliki gutljaj slatkog, vrućeg čaja, poče da razmišlja o tome kako bi mogla da okrene u svoju korist to što je okružena hiljadama Šaidoa. Međutim, ništa joj nije padalo na pamet. Baš ništa.