„Pođi sam među tu prljavštinu, moj lorde, i trebaće ti sreća", odgovorio je Danil. „Čuo sam neke od njih kako pričaju o tebi. Rekli su da si Senkin nakot, zbog svojih očiju." Pogled mu se susreo s Perinovim zlatnim očima, a onda skrenu. „Rekli su da te je Ponovorođeni Zmaj ukrotio, ali da si i dalje Senkin nakot. Moraš da povedeš nekoliko desetina ljudi da ti čuvaju leđa."
Perin je oklevao, gladeči vrat Koraku. Nekoliko desetina ljudi ne bi bilo dovoljno ako Masemini ljudi zaista misle da je Senkin nakot i odluče da uzmu stvar u svoje ruke. Možda ni svi Dvorečani zajedno ne bi bili dovoljni. Možda nema potrebe da javlja Masemi, več da ga pusti da sam sazna.
Njegovo uho uhvati zov plave senice među drvećem na zapadu, a nakon toga usledi još jedan, koji su svi mogli čuti, i više nije morao da donosi odluku. Bio je siguran u to, i pitao se je li to zato što je bio ta'veren. Poterao je Koraka da se okrene i čekao.
Dvorečani su znali šta to znači, čuti tu pticu iz kraja. Dolaze ljudi, više od šake njih, i ne moraju obavezno biti miroljubivi. Da su u pitanju prijatelji, čuo bi se zov zviždovke, a da su bili jasno neprijateljski nastrojeni, onda bi to bio krik ptice rugalice. Ovog puta su se bolje ponašali. Na zapadnoj strani kolone svaki drugi čovek je sjahao i predao svoje uzde čoveku do sebe, a onda pripremio luk.
Stranci su se kroz retko drveće pojavili rašireni u liniju kao da žele da pojačaju utisak svoje brojnosti. Bilo ih je možda stotinu, s dvoje napred, ali njihovo sporo napredovanje je delovalo zlokobno. Polovina njih je nosila koplja, ne oborena, već kao da su spremni da ga zabiju ispod ruke. Prilazili su mirnim korakom. Neki su bili u oklopima, sa štitnicima za grudi ili kalpakorn, ali retko i s jednim i s drugim. Pa ipak, bili su bolje naoružani nego što je to obično bio slučaj s Maseminim sledbenicima. Jedan od dvojice na čelu bio je Masema lično; njegovo mahnito lice je zurilo iz kapuljače ogrtača, kao pomahnitala planinska mačka koja zuri iz pećine. Koliko od tih kopalja je prouzrokovalo crvenu bujicu juče ujutru?
Masema je digao ruku da zaustavi ljude tek na nekoliko koraka od Perina. Smaknuvši kapuljaču, preleteo je pogledima preko ljudi koji su s lukovima bili na zemlji. Izgledao je nesvestan snega koji mu je padao po goloj glavi. Njegov drugar, krupniji čovek s mačem na leđima i još jednim na sedlu zadržao je kapuljaču, ali je Perin pomislio da i njegova glava mora biti obrijana. Taj je uspevao da s jednakom pažnjom proučava kolonu i posmatra Masemu. Tamne oči su mu gorele gotovo kao i Masemine. Perin je razmišljao o tome da im kaže kako bi, na ovoj blizini, dvorečanski dugi lukovi lako probili štitnike za grudi, a onda prošli i kroz leđa onoga ko ih nosi. Razmišljao je da li da pomene Seanšane. Berelajn mu je savetovala da pazi šta priča.
„Išao si da me sretneš?" reče iznenada Masema. Čak je i čovekov glas kipeo snagom. Nikad ništa nije bilo uzgredno kada bi to on izgovorio. Bilo šta što je imao da kaže bilo je važno. Zbog bledog trouglastog ožiljka na licu njegov iznenadni osmeh izgledao je iskrivljeno. U njemu u svakom slučaju nije bilo toplote. „Nema veze. Sada sam ovde. Kao što nesumnjivo već znaš, oni koji slede gospodara Ponovorođenog Zmaja - Svetlost obasjala njegovo ime! - odbijaju da budu ostavljeni. Ne mogu to da zahtevam od njih. Oni mu služe kao i ja.“
Perin vide navalu plamenova koji se valjaju preko Amadicije u Altaru i možda i dalje, ostavljajući za sobom pustoš i smrt. Duboko je udahnuo, uvlačeći hladan vazduh u pluća. Faila je bila najvažnija. Najvažnija! Ako će biti spaljen zbog toga, onda neka bude spaljen. „Povedi svoje ljude na istok." Bio je zabezeknut mirnoćom u svom glasu. „Stići ću te kada budem mogao. Moju ženu su oteli Aijeli, i ja krećem na jug da je oslobodim." Bar jednom je video Masemu iznenađenog.
„Aijeli? Dakle, oni su više od glasine?" On se namršti na Mudre na udaljenom kraju kolone. „Jug, kažeš?" Držeći ruke u rukavicama na jabuci sedla, on je proučavao Perina. Čovekov miris se iznenada raširi; Perin u njemu nije mogao da oseti ništa osim ludila. „Poći ću s tobom", konačno reče Masema, kao da je odlučio. Čudno, bio je nestrpljiv da bez odlaganja stigne do Randa. Odnosno, dokle god nije morala da ga dodirne Moć da bi to postigao. „Svi oni koji prate gospodara Ponovorođenog Zmaja - Svetlost obasjala njegovo ime! - poći će sa mnom. Ubijanje aijelskih divljaka je zadatak Svetlosti." Njegove oči trznuše ka Mudrima, a osmeh mu postade još hladniji nego što je bio.
„Cenio bih pomoć", šlaga Perin. Ta gomila bi bila beskorisna protiv Aijela. Pa ipak, brojali su hiljade. I bili su u stanju da se suprotstave vojskama, ako ne i vojsci Aijela. Delić te slagalice u njegovoj glavi se pomeri. Spreman da padne od umora, nije mogao da utvrdi tačno kako, samo da jeste. U svakom slučaju to se neće dogoditi. „Imaju veliku prednost u odnosu na mene. Nameravam da Putujem, da upotrebim Jednu moć da ih stignem. Znam kako se osečaš u vezi s tim."
Iza Maseme se raširi nelagodno šaptanje; svi se zgledaše, i posezahu za oružjem. Perin razabra promrmljane kletve i takođe „žute oči" i „Senkin nakot". Drugi obrijani čovek je zurio u Perina kao da je smatrao da ovaj huli, ali Masema je samo gledao, kao da pokušava da probuši rupu u Perinovoj glavi i vidi šta leži unutra.
„On bi bio ožalošćen ako bi tvoja žena bila povređena", konačno reče luđak. Naglasak je jasno imenovao Randa, kao i to da Masema ne dozvoljava da se to ime izgovara. „Biće... izuzetka ovog puta. Samo da bi tvoja žena bila nađena, jer si U njegov prijatelj. Samo sada." Govorio je mirno - mirno u odnosu na svoj običaj - ali njegove duboko usađene oči behu tamna vatra, a lice mu je bilo unakaženo neslućenim besom.
Perin zinu, a onda zatvori usta ne progovorivši. Kada je Masema rekao to što je rekao, sunce bi isto tako moglo izaći na zapadu. Iznenada Perin pomisli da je Faila možda bezbednija sa Šaidoima nego on sada i ovde.
7
Ulice Kaemlina
Elejnina pratnja privukla je priličnu pažnju kada je ujahala u Kaemlin, ulicama koje su se dizale i spuštale prateći bregove grada. Zlatni ljiljan na grudima njenog krznom opšivenog grimiznog ogrtača bio je dovoljan da bi je svaki stanovnik grada prepoznao, ali ona je zabacila kapuljaču tako da joj je sada uokvirivala lice, te se jedna jedina ruža, oznaka kćeri naslednice, jasno videla. Ona nije bila samo Elejna, Visoko sedište Kuće Trakand, već Elejna, kći naslednica. Neka svi to vide i znaju.
Kupole Novog grada svetlucale su bele i zlatne na bledoj jutarnjoj svetlosti, a ledenice su se presijavale na golim granama drvoreda u sredini glavne ulice. Čak i ovako blizu zenita, suncu je nedostajala toplina, iako je nebo bilo blagosloveno vedro, bez ijednog oblačka. Srećom, danas nije bilo vetra. Vazduh je bio dovoljno hladan da joj zaledi dah, ali pošto je sneg očišćen s kamenih ploča, čak i na najužim izuvijanim prolazima, grad je ponovo živnuo, ulice su bile pune sveta i užurbanosti. Nosači i kočijaši, vezani za svoj posao kao i upregnuti konji, ogorčeno su se uvijali u svoje ogrtače dok su se polako probijali kroz gomilu. Ogromna kola za vodu prokotrljaše se pored njih - prazna, sudeći po zvuku, verovatno na putu da budu ponovo napunjena kako bi se borili protiv prečestih požara. Nekoliko piljara i uličnih prodavača usudilo se da izađe na hladnoću izvikujući svoje ponude, ali većina naroda žurila je za svojim poslom, s namerom da se nađe u toplom što pre bude moguće. Iako žurba nije značila da se kreću baš brzo. Grad je bio pretrpan; sada je imao više stanovnika čak i od Tar Valona. U takvoj gužvi čak se ni jahači nisu kretali mnogo brže od ljudi. Celog jutra videla je samo dve ili tri kočije kako se s mukom probijaju kroz ulice. Ako njihovi putnici nisu bili bogalji, ili nisu krenuli na veoma dalek put, bili su budale.
Svako ko bi primetio nju i njenu pratnju zaustavio bi se, makar na čas; neki su pokazivali drugima ka njoj ili podizali dete da bije bolje videlo, tako da jednoga dana može ispričati sopstvenoj deci kako je videlo buduću kraljicu, ili samo ženu koja je držala grad u to doba. Većina je jednostavno buljila, ali tu i tamo oglasila bi se šačica njih, uz povike: „Trakand! Trakand!" pa čak i: „Elejna i Andor!" i tako je ispratili dok je prolazila. Bilo bi bolje kad bi bilo više povika, međutim, od podsmeha je i tišina bila bolja. Andorci su svoje mišljenje otvoreno iznosili, a to je ponajviše važilo za stanovnike Kaemlina. Ustanci su se podizali i neke kraljice su već izgubile presto jer su stanovnici Kaemlina svoje neslaganje bili pokazali na ulicama.