Dve polaznice su se široko osmehivale s radosnim slaganjem - samo što nisu zadovoljno trljale ruke - ali se Vandena namrštila. „Nije mi potrebno da mi se polaznice pletu pod noge dok ja..."
„Slepa si koliko i Elejna", prekide je Ninaeva. „One imaju iskustvo da navode Aes Sedai da ih vide kao nešto drugo umesto onoga što jesu. Mogu da rade po tvojim uputstvima, a to će tebi dati vremena da spavaš i jedeš.
Ne verujem da radiš išta od toga." Ispravila se, nameštajući šal na ramenima i niz ruke. Bio je to prizor. Niska, kakva je bila, ne viša od Zarje i prilično niža od Vandene ili Kirstiejn, uspela je da izgleda kao da je najviša. Bila je to veština koju je Elejna želela da savlada. Mada je ne bi isprobavala u haljini takvog kroja. Ninaeva je bila u opasnosti da ispadne iz nje. Pa ipak, to nije umanjilo njenu pojavu. Bila je suština zapovedništva. „Uradičeš tako, Vandena“, rekla je čvrsto.
Vandenino mrštenje je izbledelo sporo, ali je izbledelo. Ninaeva je u Moči stajala više od nje, i čak iako nikad nije svesno razmišljala o toj činjenici, duboko uvrežen običaj ju je naterao da popusti, bez obzira na to koliko nevoljno. Do trenutka kada se okrenula ka dve žene u belom, ispijeno lice joj je bilo smireno, skoro kakvo je bilo od Adelasinog ubistva. Što je samo značilo da sudija nema nameru da baš sada izrekne smrtnu presudu. Možda kasnije. Sad je bila mirna i nepokolebljivo namrštena.
„Jesam podučavala polaznice", rekla je. „Kratko. Nadzornica polaznica smatrala je da sam previše stroga prema svojim učenicama." Spremnost dve žene se malo ohladi. „Zvala se Sereila Bagand.“ Zarji lice preblede, kao i Kirstiejnino, a ova se zanese od iznenadne vrtoglavice. Kao nadzornica polaznica i kasnije Amirlin Tron, Sereila je bila legenda. Takva vrsta legende koja vas je terala da se probudite usred noči, znojeći se. „Jedem“, rekla je Vandena Ninaevi. „Ali sve ima ukus pepela." Krutim pokretom mahnu ka dvema polaznicama, pa ih povede pored Lana. Dok su je sledile, pomalo su posrtale.
„Tvrdoglava žena", progunđa Ninaeva, mršteći se ka leđima koja su se udaljavala, ali u njenom glasu je bilo više nego nagoveštaj saosećanja. „Znam tuce trava koje bi joj pomogle da spava, ali ona neće ni da ih dotakne. Napola se razmišljam da joj poturim nešto u vino pre spavanja."
Mudar vladar, pomisli Elejna, zna kada da priča, a kada ne. Pa dobro, to je bila mudrost za svakoga. Nije rekla da je Ninaeva koja naziva nekog tvrdoglavim poput petla koji naziva fazana gordim. „Znaš li šta su Riejnine novosti?" rekla je umesto toga. „Dobre novosti - ’posebne vrste’ - kako sam shvatila."
„Nisam je videla jutros", promrmlja druga žena i dalje zureći u Vandenu. „Nisam izlazila iz svojih odaja." Iznenada zatrese glavom i iz nekog razloga se sumnjičavo namršti na Elejnu. A onda, pored svega, na Lana. Nije se uzbudio već samo nastavio da čuva stražu.
Ninaeva je tvrdila da je njen brak veličanstven - umela je da bude iznenađujuće otvorena o tome s drugim ženama - ali Elejna je smatrala da mora biti da laže da bi prikrila razočaranje. Verovatno je Lan bio spreman za napad, spreman da se bori, čak i u snu. To bi bilo kao ležati pored gladnog lava. Osim toga, to kameno lice je bilo dovoljno da ohladi svaka bračnu postelju. Srećom, Ninaeva nije imala pojma šta ona razmišlja. Žena se zapravo smešila. Začuđujuće, bio je to veseli osmeh. Veseo i... da li je to mogla biti pristupačnost? Naravno da ne. Mašta.
„Znam gde je Riejna", rekla je Ninaeva, spuštajući šal do lakata. „Pođi sa mnom. Povešću te do nje.“
Elejna je tačno znala gde da nađe Riejnu, budući da nije bila zatvorena u odajama s Ninaevom, ali ponovo obuzda jezik i pusti Ninaevu da je vodi. Bila je to vrsta kazne zato što se raspravljala ranije, kada je trebalo da pokuša đa ih smiri. Lan ih je pratio i hladnim očima pretraživao hodnike. Sluge koje su mimoilazile ustuknule bi kada bi ih Lan pogledao. Mlađana svetlokosa žena je zapravo pokupila suknju i potrčala, udarivši u stajaću svetiljku, koju je zatim u trku namestila i ostavila da se ljulja.
To podseti Elejnu da kaže Ninaevi za Eleniju i Nijanu, i za doušnike. Ninaeva je to saslušala prilično mirno. Složila se sa Elejnom da će dovoljno brzo saznati ko je oslobodio dve žene, i šmrknula je odbacujući Sarejtine sumnje. Što se toga tiče, iznenadila se što one nisu odavno odvedene pravo iz Aringila. „Ne mogu da verujem da su i dalje bile tamo kada smo stigli u Kaemlin. Svaka budala je mogla videti da će ih dovesti ovamo, pre ili kasnije. Mnogo jednostavnije bi bilo izvesti ih iz malog grada." Mali grad. Aringil joj je nekad izgledao kao velegrad. „Što se tiče doušnika..." Namrštila se ka visokom, sedokosom čoveku koji je punio uljem pozlaćenu stajaću svetiljku, i odmahnula glavom. „Naravno da ima doušnika. Znala sam da ih mora biti, od samog početka. Samo moraš da paziš šta pričaš, Elejna. Ne govori ništa nekome koga ne poznaješ dobro, osim ako ti ne smeta da svi to znaju."
Kada da priča, a kada ne, pomisli Elejna stežući usne. S Ninaevom je to ponekad bilo prava kazna.
Ninaeva je imala sopstvene informacije. Osamnaest Srodnica, koje su došle s njima u Kaemlin, više nisu bile u palati. Mada nisu pobegle. Budući da nijedna nije bila dovoljno jaka da Putuje, Ninaeva je istkala prolaze i poslala ih duboko u Altaru i Amadiciju i Tarabon, u zemlje koje su držali Seanšani. Tamo će probati da nađu svaku Srodnicu koja nije već pobegla, i dovesti je u Kaemlin.
Bilo bi lepo od Ninaeve da joj je palo na pamet da je obavesti o tome juče, kada su otišle, ili još bolje, kada su ona i Riejna odlučile da ih pošalju, ali Elejna to nije pomenula. Umesto toga je rekla: „To je veoma hrabro od njih. Neće biti lako izbeći hvatanje."
„Hrabro, da", rekla je Ninaeva ljutito. Ruka joj ponovo posegnu za pletenicom. „Ali nismo ih zato izabrali. Alis je mislila da će one najverovatnije pobeći ako im ne damo nešto da rade.“ Bacivši pogled preko ramena ka Lanu, ona povuče ruku s kike. „Ne vidim kako Egvena misli da to uradi", uzdahnula je. „Sve je to dobro, reči da če svaka Srodnica biti nekako ’povezana’ s Kulom, ali kako? Večina nije dovoljno jaka da stekne šal. Mnoge nisu u stanju da stignu ni do Prihvaćenih. A sasvim sigurno neće ostati da bi bile polaznice ili Prihvaćene ostatak svojih života."
Ovog puta Elejna je ćutala, jer nije znala šta da kaže. Obećanje se moralo održati; ona lično ga je dala. Istina, u Egvenino ime, i po Egveninom naređenju, ali ona lično je izgovorila te reči, i ona neće prekršiti reč. Samo, nije videla načina da je održi, osim ako Egvena ne smisli nešto zaista veličanstveno.
Riejna Korli je bila upravo tamo gde je Elejna znala da će biti: u maloj sobi s dva uska prozora koja su gledala na malo dvorište sa fontanom, u srcu palate, mada je fontana bila suva u ovo doba godine, a soba pomalo zagušljiva sa staklenim prozorima. Na podu od jednostavnih, tamnih pločica nije bilo tepiha, a od nameštaja je imala samo uski sto i dve stolice. Dvoje ljudi je bilo s Riejnom kada je Elejna ušla. Alis Tendžil, u jednostavnoj sivoj haljini visokog okovratnika, pogledala ju je s kraja stola, gde je stajala. Delujući kao da je u srednjim godinama, bila je žena prijatnog, neupečatljivog izgleda, a zapravo vrlo upečatljiva kada je čovek jednom upozna; umela je da bude zaista vrlo neprijatna kada je bilo potrebno. Jedan jedini pogled, i onda se vratila proučavanju onoga što se dešavalo na stolu. Aes Sedai, Zaštitnici i kći naslednice nisu opčinjavali Alis, ne više. Sama Riejna je sedela na drugoj strani; lice joj je bilo naborano, a kosa mahom seda. Zelena haljina joj je bila ukrašenija nego Alisina; izbačena je iz Kule kada je pala na iskušenju za Prihvaćenu, a kada su joj ponudili drugu priliku, odmah je usvojila boje Ađaha kojem je težila. Preko puta nje je sedela punačka žena u jednostavnoj, smeđoj vuni, s tvrdoglavim prkosom na licu, a tamne oči su joj bile prikovane za Riejnu, izbegavajući srebrnasti deo a’dama koji je poput zmije ležao na stolu između njih. Međutim, rukama je stezala ivicu stola, a Riejna je imala samopouzdani osmeh, koji je produbio linije u uglovima njenih očiju.