Skupljajući ruke kod pojasa, Elejna je razmatrala Doilina Melara. Sećala se samo čvrstog čoveka oštrog lica kako davi jednog od ubica, dok su se rvali oko otrovanog bodeža. Čovek koji je imao dovoljno vojnih veština da ga Birgita imenuje za poručnika. Pokušavala je da osigura da makar što više zapovednika budu Andorci. Spas u poslednji čas, jedan čovek protiv trojice, i mač je preleteo preko sobe poput koplja; veoma nalik na priče zabavljača. „Zaslužuje odgovarajuću nagradu. Unapređenje u kapetana i zapovedništvo nad mojim telohraniteljkama, Birgita. Kaseila može da mu bude zamenica.“ „Da li si poludela?" planula je Ninaeva, ali ju je Elejna ućutkala. „Osećaću se mnogo sigurnije ako znam da je on tu, Ninaeva. On neće probati da uštine mene, ne kada su Kaseila i još dvadeset poput nje oko njega. Uz glasine koje ga prate, one će motriti na njega poput sokolova. Rekla si dvadeset, Birgita? Držaču te za reč.“
„Dvadeset", rekla je Birgita odsutno. „Ili tako nešto." Mada, nije bilo ničega odsutnog u pogledu kojim se upiljila u Elejnu. Namerno se nagnula, s rukama na kolenima. „Pretpostavljam da znaš šta radiš." Dobro; nameravala je da se makar jednom ponaša kao Zaštitnik, umesto da se raspravlja. „Gardista-poručnik Melar postaje gardista-kapetan Melar, zato što je spasao život kćeri naslednice. Zbog toga će se samo još više hvalisati. Osim ako ti smatraš da je bolje da sve ovo držimo u tajnosti."
Elejna je odmahnula glavom. „O, ne; ne uopšte. Neka ceo grad zna. Neko je probao da me ubije i poručnik - kapetan - Melar mi je spasao život. Otrov ćemo zadržati za sebe. Za slučaj da se nekom nešto omakne."
Ninaeva se upadljivo nakašlja i pogleda je iskosa. „Jednog dana ćeš biti previše pametna, Elejna. Toliko oštroumna da ćeš se poseći
„Ona je pametna, Ninaeva al’Mera." Gipko ustajući, Avijenda namesti teške suknje, a onda potapša zakrivljeni nož koji je nosila za pojasom. Nije bio toliko velik kao sečivo koje je nosila kao Devica, pa ipak je bio pouzdano oružje. „I ima mene da joj čuvam leđa. Sada imam dozvolu da ostanem s njom."
Ninaeva ljutito zinu. I začudo, ponovo zatvori usta, vidno se sabravši, nameštajući i suknje i čitavu pojavu. „U šta blenete?“, promrmljala je. „Ako Elejna hoće da joj ovaj druškan bude dovoljno blizu da je uštine kad god mu padne na pamet, ko sam ja da se prepirem?" Birgita razjapi usta, a Elejna se zapita hoće li Avijenda početi da se guši. Oči su joj sasvim sigurno bile iskolačene.
Daleki zvuk gonga s najvišeg tornja palate označi vreme i trže je. Bilo je kasnije nego što je mislila. „Ninaeva, Egvena možda već čeka na nas.“ Ništa od odeće nije joj bilo na vidiku. „Gde mi je torbica? Moj prsten je u njoj." Njen prsten Velike zmije joj je bio na ruci, ali ona nije mislila na taj.
„Videću Egvenu sama“, rekla je Ninaeva odlučno. „Ti nisi u stanju da uđeš u Tel’aran’riod. U svakom slučaju, upravo si prespavala poslepodne. Kladim se da sad nećeš ponovo zaspati. I znam da ti ne ide za rukom da uđeš budna u trans, tako da je to to.“ Osmehnula se samozadovoljno, sigurna u svoju pobedu. Dok je pokušavala da uđe budna u san, postajala bi razroka i dobijala je vrtoglavicu, što je Egvena pokušala da ih nauči.
„Kladiš se, je li?“, promrmlja Elejna. „U šta ćeš se kladiti? Jer ja nameravam da popijem to“, bacila je pogled ka srebrnom peharu na noćnom stočiću, „i ja se kladim da ću zaspati. Naravno, osim ako si stavila u to nešto, ako nisi nameravala da me prevariš da ga popijem... Pa, naravno da to ne bi uradila. Dakle, u šta se kladimo?"
Samozadovoljni osmeh skliznu s Ninaevinog lica, a zameni ga crvenilo.
„Divota", reče Birgita ustajući. Stala je kod podnožja kreveta s pesnicama na kukovima, a podjednako je prigovarala i licem i glasom. „Žena te poštedi mučnine, a ti se brecaš na nju kao gazdarica Pris. Možda ću, ako popiješ taj pehar i legneš da spavaš i zaboraviš na pustolovine u Svetu snova za noćas, odlučiti da si dovoljno odrasla da mogu da te pustim s manje od stotinu stražara da te čuvaju da ne stradaš. Ili možda treba da ti držim nos da bih te naterala da piješ?" Pa, Elejna je očekivala da ona neće dugo ćutati. Manje od stotinu?
Avijenda se okrenu ka Birgiti pre nego što je ova završila i jedva da je sačekala da joj poslednje reči napuste usne. „Ne bi trebalo tako da razgovaraš s njom, Birgita Trahelajn", rekla je, ispravljajući se da bi stekla punu prednost svoje visine. Uzevši u obzir visoke potpetice na Birgitinim čizmama, to i nije bilo mnogo, pa ipak, sa šalom koji joj je išao čvrsto preko grudi nalikovala je na Mudru pre nego na učenicu. Nekima od njih lica nisu bila mnogo starija od njenog. „Ti si njen Zaštitnik. Pitaj Aan’aleina kako da se ponašaš. On je veliki čovek, pa ipak sluša ono što mu Ninaeva kaže.“ Aan’alein je bio Lan, „čovek koji je čitav narod", a njegova priča je bila dobro poznata i veoma poštovana među Aijelima.
Birgita ju je odmerila od glave do pete i opušteno se pogrbila, tako da je bezmalo izgubila onu dodatnu visinu koju su joj pružale potpetice. S podrugljivim osmehom, zaustila je očigledno spremna da poljulja Avijendinu samouverenost, ako bude mogla. Obično je mogla. Ali pre no je progovorila, oglasila se Ninaeva, tiho i prilično čvrsto.
„O, za ljubav Svetlosti, pusti to, Birgita. Ako Elejna kaže da ide, onda ide. A sada, ni reč više.“ Prstom je ubola drugu ženu. „Ili ćemo ja i ti porazgovarati kasnije."
Birgita je zurila u Ninaevu, a usne su joj se bezglasno pomerale; veza Zaštitnika je nosila snažnu mešavinu razdraženosti i bespomoćnosti. Konačno se bacila u svoju stolicu, ispruženih nogu, čizama oslonjenih na mamuze u obliku lavlje glave, i mrzovoljno promrmljala ispod glasa. Da je Elejna nije bolje poznavala, zaklela bi se da se žena duri. Želela je da zna kako je to Ninaevi pošlo za rukom. Nekada je Ninaeva bila puna strahopoštovanja prema Birgiti, više nego što je Avijenda ikada bila, ali se to promenilo. Potpuno. Sada je Ninaeva galamila na Birgitu podjednako spremno kao i na bilo koga drugog. I s mnogo više učinka nego kod večine. Ona je žena koliko i bilo koja druga, rekla je Ninaeva. Sama mi je to rekla, i ja sam shvatila da je u pravu. Kao da je to išta objašnjavalo. Birgita je i dalje bila Birgita.
„Moja torbica?" upita Elejna, a od svih njih, upravo je Birgita pošla da donese iz svlačionice crvenu torbicu izvezenu zlatom. Pa dobro, Zaštitnici jesu radili takve stvari, ali Birgita bi se uvek podsmevala kada bi to bila ona. Mada je možda njen povratak bio zamena za to. Predala je torbicu Elejni, uz napadan naklon. I iskrivila usne ka Ninaevi i Avijendi. Elejna je uzdahnula. Nije bila stvar u tome da se one nisu slagale; zapravo, slagale su se zaista veoma dobro, ako se izuzmu njihove male slabosti. Samo su se ponekad sukobljavale.
Neobično izuvijan kameni prsten, navučen na jednostavnu kožnu vrpcu, ležao je pod gomilom novčića na dnu njene torbice, pored pažljivo presavijene maramice pune perja koje je smatrala svojim najvećim blagom. Ter’angreal pun plavih, crvenih i smeđih tačkica i pruga, u svakom slučaju je delovao kao da je od kamena, ali je bio čvrst i gladak poput čelika, a pretežak čak i za to. Stavivši kožnu traku oko vrata, a prsten između grudi, zategla je trake na torbici i ostavila je na noćnom stočiću, uzimajući srebrni pehar. Vino je imalo samo ukus dobrog vina, ali je ona ipak podigla obrvu i osmehnula se Ninaevi.
„Ja ću otići u svoju sobu', saopšti Ninaeva šturo. Ustavši sa dušeka, izmenila je strog pogled s Birgitom i Avijendom. Zbog ki’sana na njenom čelu taj pogled je nekako izgledao još odlučnije. „Vas dve ostanite budne i držite oči otvorene! Dok te žene ne budu oko nje, još uvek je u opasnosti. A nakon toga, nadam se da neću morati da vas podsećam."
„Misliš da ne znam to?“, pobunila se Avijenda, a Birgita je u isto vreme progunđala; „Nisam budala, Ninaeva.“