Rano jutarnje svetlo na prozoru primaće sobe je bilo sivo, i bilo je ranije nego što je gospa Šiejn obično ustajala, ali ovog jutra se obukla još dok je bio mrkli mrak. Gospa Šiejn, tako je sada razmišljala o sebi. Mili Skejn, sedlareva kćerka, bila je gotovo potpuno zaboravljena. U svakom zaista bitnom pogledu, ona je stvarno bila gospa Šiejn Avarin, i to već godinama. Lord Vilim Avarin je bio osiromašen, sveden na to da živi u trošnoj seljačkoj kući, a nesposoban da čak i nju održava u dobrom stanju. On i njegova jedina kćerka, poslednji potomak, boravili su na selu, daleko od mesta gde bi se njihova oskudica mogla otkriti; sada su bili samo kosti zakopane u šumi blizu te kuće, a ona je bila gospa Šiejn, a iako ova visoka, čvrsta kamena kuća nije bila imanje, i dalje je bila imovina dobrostojećeg trgovca. I pređašnja vlasnica je, takođe, odavno bila mrtva, nakon što je prepisala sve svoje zlato svojoj „naslednici". Nameštaj je bio dobar, ćilimi skupi, tapiserije, pa čak i jastučići za sedenje izvezeni zlatnom žicom, a vatra je plamtela u širokom kaminu od plavo prošaranog mermera. Nekada je tu bila jednostavna potporna greda na kojoj su bili izrezbareni srce i ruka Avarinovih, jedno kraj drugog.
„Još vina, devojko“, rekla je osorno, i Falion požuri sa srebrnim ibrikom da joj dopuni pehar kuvanim vinom koje se pušilo. Odeća služavke, sa crvenim srcem i zlatnom rukom na grudima, pristajala je Falion. Njeno izduženo lice je bilo ukočena maska dok je žurila da zameni ibrik na visokoj komodi s fiokama i da se vrati na svoje mesto pored vrata.
„Igraš opasnu igru“, rekla je Marilin Gemalfin, vrteći kupu među dlanovima. Mršava žena beživotne, svetlosmeđe kose, Smeđa sestra, nije izgledala kao Aes Sedai. Njeno usko lice i širok nos bolje bi išli uz Falioninu livreju nego uz finu plavu vunu, koja je odgovarala samo drugorazrednom trgovcu. „Ona je nekako pod štitom, znam to, ali kada ponovo bude mogla da usmerava, nateraće te da urlaš zbog ovoga.“ Tanke usne se izviše u neveseli osmeh. „Može ti se desiti da poželiš da možeš da urlaš."
„Moridin je odabrao ovo za nju“, odgovorila je Šiejn. „Nije uspela u Ebou Daru, i on je naredio da bude kažnjena. Ne znam detalje i ne želim da ih znam, ali ako Moridin želi da joj nos bude u blatu, ja ću ga gurnuti toliko duboko da će blato udisati još godinu dana nakon toga. Ili ti predlažeš da ne poslušam jednog od Izabranih?" Jedva je potisnula drhtaj na samu pomisao. Marilin je pokušala da sakrije lice otpijući gutljaj, ali je zaškiljila. „A šta je s tobom, Falion?", upita Šiejn. „Da li bi ti volela da pitam Moridina da te odvede? Mogao bi da ti nađe nešto manje tegobno." A mule bi mogle da pevaju kao slavuji.
Falion nije čak ni oklevala. Naklonila se kao služavka, uspravnih leđa, a lice joj još više ublede. „Ne, gospodarice", rekla je žurno. „Ja sam zadovoljna svojim položajem, gospodarice."
„Vidiš?" rekla je Šiejn drugoj Aes Sedai. Veoma je sumnjala da je Falion i blizu toga da bude zadovoljna, ali bi žena radije prihvatila bilo šta što bi joj se ponudilo nego da se neposredno suoči s Moridinovim nezadovoljstvom. Iz istog razloga, Šiejn je upravljala njome vrlo čvrstom rukom. Nikad ne možeš znati šta jedan od Izabranih može saznati, i presuditi da nešto nije dobro urađeno. Ona sama je mislila da je njen neuspeh bio duboko zakopan, ali nije htela da rizikuje. „Kada ponovo bude mogla da usmerava, neće sve vreme morati da bude služavka, Marilin." U svakom slučaju, Moridin je rekao da Šiejn može da je ubije ako želi. Uvek je postojalo to ako njen položaj počne previše da je žulja. Rekao je da može da ubije obe sestre ako želi.
„To bi moglo biti", rekla je Marilin mračno. Bacila je postrance pogled na Falion i namrštila se. „Sada, Mogedijen me je uputila da vam ponudim pomoč onakvu kakvu mogu, ali reči ću ti odmah, ja neću ući u kraljevsku palatu. U celom gradu ima previše sestara za moj ukus, ali palata je, povrh toga, puna divljakuša. Ne bih prešla ni deset koraka pre nego što bi neko znao da sam tamo."
Uzdahnuvši, Šiejn se zavali i prekrsti noge, odsutno njišući stopalo u papuči. Zašto ljudi uvek misle da ne znate koliko i oni? Svet je pun budala! „Mogedijen ti je naredila da me slušaš, Marilin. Znam, jer mi je Moridin rekao. Nije to izgovorio tako otvoreno, ali mislim da kad on pucne prstima, Mogedijen skače." Govoriti ovako o Izabranom jeste bilo opasno, ali ona je morala da izvede stvari na čistac. „Da li hoćeš ponovo da mi kažeš šta nećeš da uradiš?"
Aes Sedai uskog lica obliznu usne, bacajući još jedan pogled ka Falion. Da li se žena bojala da će sama tako završiti? Istini za volju, Šiejn bi menjala Falion za pravu ličnu služavku u trenu. Pa dobro, dok god bi mogla da zadrži njene ostale usluge. Vrlo verovatno će obe morati da umru kada se ovo završi. Šiejn nije volela da ostavlja nevezane krajeve.
„Nisam lagala o tome", rekla je Marilin polako. „Zaista ne bih prešla ni deset koraka. Ali u palati je već žena. Ona može da uradi šta ti treba. Mada bi verovatno bilo potrebno vreme da se s njom uspostavi veza."
„Samo se postaraj da to ne potraje predugo, Marilin." Dakle. Jedna od sestara u palati bila je Crni ađah, zar ne? Ona je morala da bude Aes Sedai, a ne samo Prijateljica Mraka, da bi uradila ono što je Šiejni bilo potrebno.
Vrata su se otvorila i Murelin ispitivački pogleda; njegova krupna, mišićava pojava gotovo je ispunjavala vrata. Iza njega je mogla da vidi još jednog muškarca. Kada je klimnula glavom, Murelin je koraknuo u stranu i dao znak Devidu Henlonu da uđe, zatvorivši vrata za njim. Henlon je bio umotan u tamni ogrtač, ali je proturio jednu ruku da preko haljine uhvati Falion za stražnjicu. Ona mu je uputila ogorčen pogled, ali se nije pomerila. Henlon je bio deo njene kazne. Pa ipak, Šiejn nije želela da ga gleda kako miluje ženu.
11
Bitne zamisli
Ine pogledavši, Rand stupi kroz prolaz u dugačku, tamnu prostoriju. Napor da zadrži tkanje, borba sa saidinom, natera ga da se zaljulja; došlo mu je da povrati, da se presamiti i izbaci sve iz sebe. Bilo mu je naporno da ostane uspravljen. Nešto svetla prodiralo je kroz zasune na nekoliko malih prozora, postavljenih visoko na jednom zidu, taman toliko svetla da vidi dok drži Moć. Nameštaj i velika neodređena obličja prekrivena čaršavima gotovo su ispunjavali odaju, a između njih su stajala široka burad, onakva kakva se koriste za čuvanje grnčarije, sanduci svih oblika i veličina, kutije i ukrasi. Ostalo je slobodno jedva nešto više od prolaza, širine korak ili dva. Bio je siguran da neće zateći sluge u potrazi za nečim, ili kako čiste. Najviši sprat kraljevske palate imao je nekoliko takvih skladišnih prostorija, koje su delovale kao potkrovlja ogromnih seljačkih kuća, a bile su podjednako zaboravljene. Osim toga, ipak je bio ta’veren. Dobro je da niko nije bio tu kada se Kapija otvorila. Jedan njen kraj je odsekao ugao praznog kovčega umotanog u pocepanu, polutrulu kožu, a drugi je napravio gladak rez čitavom dužinom dugačkog stola pretrpanog vazama i drvenim kutijama. Možda je neka kraljica Andora jela za tim stolom, vek ili dva ranije.
Vek ili dva ranije, šturo se nasmeja Lijus Terin u njegovoj glavi. Vrlo dugo. Za ljubav Svetlosti, pusti to! Ovo je Jama usuda! Glad se smanjivala dok je čovek nestajao u Randovom umu.
Barem jednom je imao svoje sopstvene razloge da sluša žalbe Lijusa Terina. Žurno je dao znak Min da ga prati sa šumske čistine na drugu stranu kroz prolaz, i čim je prošla, pustio je da se zatvori za njom u brzom, uspravnom blesku svetlosti, tako što je otpustio saidin. S njim je blagosloveno otišla i mučnina. U glavi mu se i dalje pomalo vrtelo, ali nije se osećao kao da će povratiti ili se stropoštati ili pak oboje. Mada je osećaj prljavštine ostao, zagađenost Mračnog curila je u njega iz tkanja koja je vezao oko sebe. Prebacujući remen svog kožnog zavežljaja s jednog ramena na drugo, rukavom je pokušao da sakrije znoj koji mu je curio niz lice. U svakom slučaju, nije morao da se boji da će Min, posle svega, primetiti.