Svetlost saidara je obavila vetrotragačice, sve zajedno, kako su se povezale. Kurin je stajala u raskoraku i s rukama na kukovima, kao da hoda po palubi uzljuljanog broda. Sam nedostatak izraza izgleda da je poručivao da je već bila ubeđena da će otkriti izbegavanje istine, ako ne čistu laž. Talaan je duboko udahnula, i prvi put stajala veoma uspravno, čak i ne trepćući dok je držala nemirne oči na Zaidi.
Ninaeva trepnu. Ne! Ne mogu to da joj urade! Ne ponovo! „Kažem vam", rekla je, mnogo mirnije nego što se osećala, „ja nemam načina da probijem štit. Talaan je previše jaka.“
„Dva“, rekla je Zaida, prekrstivši ruke ispod grudi i zureći u Ninaevu, kao da je mogla da vidi tkanja.
Probe radi, Ninaeva gurnu štit. S istim uspehom je mogla da gurne kameni zid. „Slušaj me, Za... uh... gospo od talasa." Sasvim sigurno nije bilo potrebe da pojačava neprijateljstvo sa ženom. Bile su žestoke pristalice pravilnog obraćanja. Pristalice previše toga. „Sigurna sam da vam je Merilila ipak rekla nešto o postavljanju štita. Ona je položila Tri zakletve. Ona ne može da laže.“ Možda je Egvena bila u pravu u pogledu Štapa zakletvi.
Zaidin pogled ni na trenutak nije zadrhtao, lice joj se nije ni malo promenilo. „Tri.“
„Slušaj me“, rekla je Ninaeva, ne hajući nimalo ako je zvučala pomalo očajno. Možda i više nego pomalo. Gurnula je štit jače, a onda najjače što je mogla. Sa istim uspehom bi mogla da udara glavom o stenu. Nagonski, beskorisno, počela je da se koprca u vezama Vazduha koje su je držale, dok su rese i opušteni nabori njenog šala plesali oko nje. Imala je podjednako šanse da se oslobodi ovih veza kao što je imala šanse da se probije kroz štit, ali nije mogla da se zaustavi. Ne ponovo! Ne može da se suoči s tim! „Morate da slušate!“
„Četiri.“
Ne! Ne! Ne ponovo! Pomamno je grebala po štitu. Možda je i bio čvrst kao kamen, ali je više delovao kao staklo, gladak i klizav. Mogla je da oseti Izvor iza njega, gotovo da vidi Izvor, kao svetlost i toplotu taman iza ugla vidnog polja. U očajanju, dahćući, ona pređe preko glatke površine. Imala je rub, popul kruga istovremeno toliko malog da ga je mogla držati u rukama i toliko velikog da prekrije svet, ali kada je pokušala da klizne preko tog ruba, našla bi se ponovo u središtu čvrstog, glatkog kruga. To je bilo beskorisno. Davno je sve to naučila, sve to isprobala. Srce joj je lupalo spremno da iskoči iz grudi. Uzaludno pokušavajući da uspostavi mir, žurno je ponovo posegla za rubom, i ovog puta pokušala da ga oseti, bez zaobilaženja. Bilo je tu jedno mesto gde je delovao... mekše. Nikad pre to nije primetila. Meka tačka mala grudva? nije uopšte delovala drugačije od ostatka, i nije bila mnogo mekša, ali se ona bacila na nju. I ponovo se našla u središtu. Izbezumljeno se svom snagom ponovo bacila na meku tačku, ponovo i ponovo, i svaki put bila vraćena u središte, i bez stanke ponovo je kretala na nju. Ponovo. O, Svetlosti! Molim te! Mora, pre…
Iznenada je shvatila da Zaida i dalje nije rekla pet. Gutajući vazduh kao da je pretrčala deset milja, zagledala se. Znoj joj je curio niz lice, niz leđa. Kapao joj je između grudi, klizio niz stomak. Noge su joj drhtale. Gospa od talasa gledala ju je pravo u oči, zamišljeno lupkajući mršavim prstom po punim usnama. Sjaj je i dalje omotavao krug od šest, Kurin je i dalje delovala kao sumnjičava kamena statua, ali Zaida nije rekla pet.
„Da li se zaista trudila tako žestoko kako je delovalo, Kurin?“, konačno je pitala gospa od talasa, „ili je sve to vrdanje i cmizdrenje bilo samo predstava?" Ninaeva je pokušala da prizove ogorčen pogled. Ona nije cmizdrila! Zar ne? Njeno mrštenje, takvo kakvo je bilo, nije ostavilo na Zaidu jači utisak nego što je kiša ostavljala na kamenu.
„Mnogo, gospo od talasa“, rekla je Kurin nevoljno, „toliko da je mogla da ponese raken na leđima." Mada, ravni crni kamenčići njenih očiju i dalje su nosili prezir. Samo oni koji su živeli na moru mogli su zadobiti bilo kakvo poštovanje od nje.
„Oslobodi je, Talaan", naredila je Zaida, i štit i veze su nestali dok se ona okretala, krećući ka stolicama, i ne pogledavši više Ninaevu. „Vetrotragačice, moram da razgovaram s vama kad ona ode. Vidimo se sutra u isto vreme, Ninaeva Sedai.“
Popravljajući svoje zgužvane suknje i razdraženo ponovo stresajući šal, Ninaeva je pokušala da povrati malo dostojanstva. Nije joj bilo lako, tako klizavoj od znoja, dok je podrhtavala. Sasvim sigurno nije cmizdrila! Pokušala je da ne gleda ka ženi koja joj je postavila štit. Dva puta! I koja je stajala tamo, meka kao puter, očiju oborenih ka ćilimu. Ha! Ninaeva je cimnula šal oko ramena. „Sareita Sedai će preuzeti svoje obaveze sutra, gospo od talasa." Barem joj je glas bio miran. „Ja ću biti zauzeta do...“
„Tvoja poduka je bolja nego od ostalih", rekla je Zaida, i dalje se ne trudeći da je pogleda. „U isto vreme, ili ću poslati tvoje dake da te dovedu. Možeš otići sada.“ I to je zvučalo kao otići ćeš sada.
Ninaeva je s naporom progutala argumente. Imali su gorak ukus. Bolja poduka? Šta je to značilo? Nije mislila da želi zaista da sazna.
Dok zaista ne napusti sobu, i dalje je bila učiteljica Morski narod je bio krut u svojim pravilima; Ninaeva je pretpostavljala da bi labava pravila na brodu dovela do nevolja, ali je želela da one shvate da nisu na brodu i dalje je bila učiteljica, i to je značilo da ne može jednostavno da se iskrade napolje, koliko god želela. Još gore, njihova pravila su bila krajnje specifična kada su se odnosila na učitelje poreklom vezane za obalu. Pretpostavljala je da bi jednostavno mogla odbiti da sarađuje, ali ako bi i za dlaku prekršila nagodbu, ove žene bi razglasile to od Tira pa do Svetlost zna gde! Čitav svet bi znao da su Aes Sedai prekršile datu reč. Nije mogla da podnese ni pomisao o tome šta bi to značilo za položaj Aes Sedai. Krv i krvavi pepeo! Egvena je bila u pravu, i neka je spaljena zbog toga!
„Hvala ti, gospo od talasa, što si mi dozvolila da te podučavam", rekla je, klanjajući se i dodirujući prstima čelo, usne i srce. Ne beše to baš dubok naklon, već brz klecaj sve što će danas dobiti. Pa dobro, dva. Vetrotragačicama takođe sleduje jedan. „Hvala vam, vetrotragačice, što ste mi dozvolile da vas podučavam.“ Sestre koje na kraju budu otišle kod Ata'an Mijere puči će kada saznaju da su njihovi đaci mogli da im kažu šta da podučavaju, i kada, i čak i da im narede šta da rade kada ne podučavaju. Na lađi Morskog naroda, učitelj koji je inače obitavao na tlu bio je viši samo od malog od palube, i to samo malo. A sestre neće dobiti ni debele kese sa zlatom, koje su se koristile da se drugi učitelji namame na brod.
Zaida i vetrotragačice ponele su se veoma slično kao da je najniža mala od palube objavila da odlazi to jest, stajale su u nemoj grupi, jednostavno čekajući da ona ode, i ne baš strpljive. Samo ju je Rainin udostojila pogleda. Nestrpljivog pogleda. Nakon svega što je rečeno i učinjeno, ipak je bila vetrotragačica. Talaan je i dalje stajala tamo gde su je ostavili, kao ponizna prilika koja zuri u ćilim pred svojim bosim stopalima.
Dignute glave i pravih leđa, Ninaeva je napustila sobu sa svakim komadom dostojanstva u koji se mogla umotati. Bili su to znojavi i zgužvani komadi. U hodniku je dohvatila vrata obema rukama i zalupila ih što je jače mogla. Glasan udarac je odjekivao i bio vrlo zadovoljavajući. Ako bi se iko požalio, uvek je mogla da kaže da su joj vrata kliznula iz ruku. Zaista i jesu iskliznula, kada im je dala dobar zamah.
Okrenuvši se od vrata, zadovoljno je otresla ruke. I pogledala ko je to čeka u hodniku.