Rand ih je sve tri odmerio kao da u životu nikada nije video ženu i kao da se pita šta bi one mogle biti. „Lude ste sve do jedne“, konačno je progovorio. „Oženio bih se bilo kojom od vas svima vama, Svetlost mi pomogla! ali to ne može biti i vi to znate.“ Ninaeva se stropošta u stolicu, odmahujući glavom. Mrmljala je nešto, sama za sebe, mada je Elejni uspelo da razazna kako to ima neke veze sa Ženskim krugom koji će progutati sopstvene jezike.
„Postoji još nešto o čemu treba da porazgovaramo", reče Elejna. Svetlosti, Min i Avijenda kao da su gledale u kolače! S naporom je uspela da u sopstveni osmeh unese manje... želje. „U mojim odajama, mislim. Nema potrebe da smetamo Ninaevi i Lanu.“ Tačnije, bojala se da bi Ninaeva, ako bi je čula, pokušala da ih spreči. Ta je žena umela veoma brzo da iskoristi svoju nadmoć ako je u pitanju bilo nešto vezano za Aes Sedai.
„Da“, polako izusti Rand. A potom, začudo, dodade: „Rekao sam da si pobedila, Ninaeva. Neću otići pre nego što se ponovo vidimo.“
„O!“ Ninaeva se trgla. „Da. Naravno da nećeš. Gledala sam ga dok je rastao", trtljala je, bolešljivo se osmehujući na Elejnu. „Gotovo od početka. Gledala sam njegove prve korake. Ne može da ode ako se pre toga dobro i dugo ne ispričamo.“
Elejna je sumnjičavo odmeri. Svetlosti, ko bi je čuo, mogao bi pomisliti da je u pitanju neka ostarela dadilja. Mada Lin nikada nije trabunjala. Nadala se da je Lin živa i dobro, ali veoma se bojala da ništa od ovoga nije tačno. Zašto se Ninaeva ovako ponaša? Ta žena nešto smera, a ako nije koristila svoj položaj da to i dobije, onda to mora da je bilo nešto za šta je i sama znala kako je pogrešno.
Iznenada, činilo se kao da se Rand zalelujao, kao da je vazduh oko njega zatreperio od jare, a sve ostalo iščile iz Elejnine glave. Za trenutak, bio je... neko drugi, niži i širi, grub i preteći. I toliko odbojan da nije čak ni pomislila da on koristi mušku polovinu Moći. Masna crna kosa padala je preko nezdravo bledog lica prepunog dlakavih bradavica, uključujući jednu na baburastom nosu, nad oklembešenim mesnatim usnama, koje kao da su bile žvalave. Čvrsto je stisnuo oči, stežući rukohvate na stolici, kao da ne može podneti da ga gledaju.
„I dalje si prelep, Rande“, nežno mu je rekla.
„Ha!“, reče Min. „Od tog lica koza bi se obeznanila!" Pa, možda i bi, ali ona nije želela da bude ta koja će to priznati.
Avijenda se zasmeja. „Imaš dobar osećaj za smešno, Min Faršou. Od tog lica obeznanilo bi se celo stado koza.“ O, Svetlosti, stvarno bi! Elejna proguta kikotanje u poslednjem trenutku.
„Ono sam što sam“, reče Rand, ustajući sa stolice. „Samo što vi to nećete videti.“
Prvi pogled na prerušenog Randa bio je dovoljan da se Denin osmeh čudno izvije pre nego što je i potpuno nestao s lica punačke žene. Kasijla razjapi usta. Toliko o zamisli o tajnom ljubavniku, pomisli Elejna, smejući se u sebi. Dok je namršteno hramao izmedu stražarki, bila je sigurna da privlači pogleda koliko i one. Sasvim sigurno, niko nije mogao posumnjati ko je on.
Stražarke su gotovo otpočele svađu kada su shvatile kako ima nameru da ih ostavi da čekaju ispred njenih odaja, dok njih tri budu unutra, s njim. Iznenada, Randovo prerušavanje više nije izgledalo zabavno. Kasijla je skupila usne, a Denino široko lice bilo je oličenje tvrdoglavog nezadovoljstva. Elejna gotovo da je morala da im mahne pred nosom svojim prstenom Velike zmije pre nego što su, mršteći se, zauzele svoja mesta pored vrata. Ona ih je polako zatvorila, ostavljajući njihovo mrštenje pred vratima, ali imala je želju da ih zalupi. Svetlosti, taj je čovek baš mogao da izabere i nešto manje neukusno prerušavanje.
A što se njega ticalo, on je otišao pravo do ukrašenog stoćića na koji se naslonio dok je vazduh oko njega treperio, a onda se ponovo vratio u svoj pravi lik. Zmajske glave na njegovim rukama sijale su metalnim sjajem, grimizne i zlatne. „Potrebno mi je piće“, promumlao je, primetivši srebrni duguljasti vrč na dugom stolu naspram zida.
I dalje ne gledajući ni nju, ni Min, ni Avijendu, on se nesigurno dogega do njega i napuni srebrni vinski pehar koji jednim dugim gutljajem iskapi do pola. To je slatko začinjeno vino bilo ostavljeno kada su odneli doručak. Do sada je verovatno postalo ledeno. Nisu očekivali da će se tako brzo vratiti u svoje odaje, te je vatra u njenom kaminu bila zapretena. Ali on nije učinio ništa što bi ona primetila kako bi usmeravanjem zagrejao vino. Ako ništa drugo, videla bi paru. I zbog čega je otišao do vina umesto da usmeri i primakne ga sebi? To je uvek radio, da mu pehari vina ili lampe lebde uokolo na nitima Vazduha.
„Je li ti dobro, Rande?“, upita Elejna. „Mislim, da ti nije loše?“ Stomak joj se skupio na pomisao šta bi to pogoršanje moglo značiti kad je on u pitanju. „Ninaeva bi mogla...“
„Dobro sam koliko mogu da budem“, ravno je izgovorio. I dalje im je bio okrenut leđima. Ispraznivši pehar, počeo je ponovo da ga puni. „Sad, šta je to što niste želele da Ninaeva čuje?“
Elejna naglo podiže obrve i izmeni poglede sa Avijendom i Min. Ako je on uspeo da vidi kroz njenu varku, onda je Ninaeva to sasvim sigurno učinila. Zbog čega ih je pustila da odu? I kako je on uspeo da ih prozre? Avijenda malo odmahnu glavom, začuđena. Min je isto tako odmahivala glavom, ali imala je osmeh koji je govorio kako ovakvo nešto tu i tamo treba i očekivati. Elejna oseti vrlo tanušan ubod pa, nije to baš bila ljubomora; za njih, ljubomora nije ni dolazila u obzir samo ozlojeđenosti jer je Min provodila toliko vremena uz njega, a ona sama nije. Pa, ako je baš zapeo da se igra iznenađenja...
„Želimo da te vežemo kao Zaštitnika“, rekla je, poravnavajući suknje pod sobom dok je sedala u naslonjaču. Min je sela na ivicu stola, mašući nogama, a Avijenda se, prekrštenih nogu, spustila na ćilim, pažljivo šireći vunene suknje. „Sve tri. Običaj je da se prvo pita za dopuštenje."
On se naglo okrete, vino mu se razli iz pehara, a još više isteče iz vrča pre nego što ga je ispravio. Progundavši neku psovku, požurio je da se pomeri iz barice koja se širila po ćilimu i vrati vrč nazad na poslužavnik. Velika, mokra mrlja ukrašavala mu je prednjicu grubog kaputića, a kapi tamnog vina je pokušavao da obriše slobodnom rukom. Vrlo zadovoljavajuće.
„Zaista ste lude", zarežao je. „Znate šta je preda mnom. Znate šta to znači za onoga za koga sam vezan. Čak i da ne poludim, ona će morati da proživi moje umiranje! I kako to mislite sve tri? Min ne može da usmerava. U svakom slučaju, Alana Mosvani vas je pretekla, a ona se nije zamajavala time da me pita. Ona i Verin vodile su neke od devojaka iz Dve Reke u Belu kulu. Već sam mesecima vezan za nju.“
„I ti mi to nisi rekao, ti, vunoglavi čobanine?", zahtevala je da zna Min. „Da sam samo znala...!“ Ona vešto izvuče tanak nož iz rukava, onda mu pokaza zube i smrknuto vrati sečivo nazad. To bi sređivanje bilo oštro, koliko prema Alani, toliko i prema Randu.
„To je bilo protiv običaja‘, napola upitno reče Avijenda. Ona se pomerila na ćilimu poigravajući se nožem o pojasu.
„I te kako“, smrknuto odvrati Elejna. Da bi jedna sestra mogla da učini nešto takvo bilo kom muškarcu... to je za gađenje. A da je Alana to učinila Randu... Setila se tamne, vatrene Zelene, pune vrcavog humora i iste takve naravi. „ Alana mu duguje više toha nego što bi mogla da otplati za ceo život! A i nama. Čak i da ga nema, kad je se budem dočepala, poželeće da sam je jednostavno ubila."
„Kad je se mi budemo dočepale“, reče Avijenda, potvrđujući glavom. „Eto“, Rand je piljio u svoje vino. „Vidite zašto je ovo besmisleno. Ja... ja mislim da je bolje da se sada vratim Ninaevi. Polaziš li, Min?“ I pored onog što su mu rekle, zvučao je kao da im ne veruje, ne baš sasvim, da Min neće biti na njegovoj strani u ovome. Nije zvučao kao da se uplašio od toga, samo razočarano.