„Nemoguće da ima toliko loš ukus“, ispod glasa promrmlja krupna žena pospanih očiju dok je čvršće stezala toljagu. Min se učinilo da to niko nije trebalo da čuje.
„Previše hrabra i previše naivna", zareža mršava, koja je podsećala na bogomoljku. „Kapetan-general nas je upozorila na to.“ Rukom u bojnoj rukavici ona posegnu za kvakom u obliku lavlje glave.
„Uđete li sada, mogla bi i vama da odere kožu s leđa“, bubnu Min. „Jeste li je ikada videle kad pobesni? Ta može i medveda da rasplače!"
Avijenda izvuče ruku i udalji se malo od Min. Međutim, mrštila se na stražarke. „Sumnjate li vi da moja sestra ne može da izađe na kraj s jednim jedinim čovekom? Ona je Aes Sedai i ima srce lavice. A vi ste se zaklele da je pratite! Idite kuda vas vodi, i ne gurajte nos u njen rukav.“
Stražarke izmeniše duge poglede. Krupnija žena slegnu ramenima. Mršava se namršti, ali povuče ruku s kvake. „Ja sam položila zakletvu da tu devojku održim u životu“, rekla je odlučno, „i to i nameravam da uradim. Sada vi, deco, idite da se igrate svojim lutkama i pustite me da obavljam svoj posao.“
Min poče da razmišlja da izvuče nož i da izvede jedno od onih razmetljivih okretanja među prstima koje ju je Tom Merilin bio naučio. Čisto da im pokaže ko je dete. Mršava žena nije bila mlada, ali u njenoj kosi nije bilo sedih, a i delovala je prilično snažno. I brzo. Min je zaista želela da poveruje kako je nešto od naslaga na drugoj ženi debljina, ali nije mogla. Nije videla nikakve slike niti aure ni oko jedne od njih, ali nijedna nije delovala nespremna da učini ono što se mora. Pa, bar neće ostaviti Elejnu i Randa same. Možda i nema potrebe za nožem.
Uglom oka uhvati kako Aijelka oklevajući sklanja ruku s noža o pojasu. Ako ta žena ne prestane toliko da je oponaša, pomisliće da u tom vračanju s Moći ima još nečeg osim onoga što joj je bilo rečeno. A opet, počelo je i pre tog vračanja. Možda su samo slično razmišljale. Uznemiravajuća pomisao. Svetlosti, sva ta priča o ženidbi svim trima bila je lepa kao priča, ali kojom od njih će se stvarno oženiti?
„Elejna jeste hrabra", obratila se stražarkama, „hrabrija od mnogih koje sam srela. A nije ni glupa. Ako počnete misliti da jeste, uskoro ćete joj se zameriti." Piljile su u nju zračeći nadmoćnošću žena starijih petnaest ili dvadeset godina čvrstih, nepokolebljivih i odlučnih. Još samo trenutak i ponovo će im naložiti da se izgube. „Pa, ne možemo stajati ovde ako ćemo da porazgovaramo, zar ne, Avijenda?“
„Ne“, prošišta Aijelka, pokazujući zube stražarkama. „Ne možemo stajati ovde.“
Stražarke se nimalo ne obazreše na njihov odlazak. One su imale posao koji je trebalo da obave, a taj nije imao nikakve veze s posmatranjem Elejninih prijateljica. Min se nadala da su dobre u svom poslu. Ona nimalo nije glupa, pomislila je. Samo ponekad pušta da je sopstvena hrabrost povuče. Nadala se da će ove sprečiti Elejnino uplitanje u vrzine iz kojih neće moći da se iščupa.
Koračajući hodnikom, postrance je odmeravala Aijelku. Avijenda je grabila krupnim koracima, udaljena od nje najviše što je mogla a da ostane u istom hodniku. I ne pogledavši prema Min, iz torbice koja joj je visila o pojasu izvukla je debelu izrezbarenu narukvicu od belokosti, pa je navuče na levu ruku, zadovoljno se smeškajući.
Ona je od početka bila potpuno ukočena, a Min nije mogla da shvati zbog čega. Trebalo bi da su Aijeli naviknuti na žene koje dele istog muškarca. Što je bilo mnogo više nego što je mogla da kaže za sebe. Ona ga je samo toliko volela da je bila voljna da ga deli, a ako je to već morala, onda na svetu nije postojala nijedna žena s kojom bi to tako rado učinila kao sa Elejnom. S njom to gotovo i da nije bilo deljenje. Ova Aijelka međutim, bila je strana. Elejna je rekla da je bitno da se međusobno upoznaju, ali kako će to učiniti ako ova žena neće ni da razgovara s njom?
Međutim, nije provodila mnogo vremena brinući se zbog Elejne ili Avijende. Ono što joj je ležalo u glavi bilo je isuviše čudesno. Rand. Loptica koja joj je govorila sve o njemu. Bila je sigurna da će sve to biti uzalud, barem za nju. Kako li će posle ovoga izgledati vodenje ljubavi s njim kad zna sve Svetlosti! Naravno, on će isto tako znati sve o njoj. Bila je potpuno nesigurna kako se oseća u vezi sa tim.
Iznenada je shvatila da to klupko osećanja i utisaka više nije isto kao na početku. Postojao je nekakav... crveni urlik... u njemu, sada, poput šumskog požara koji se širi među suvim borovima. Šta bi moglo...? Svetlosti! Posrnula je, ali je uspela da se održi na nogama a da se ne prevrne. Da je znala za ovu vrelinu, ovu neutoljivu glad u njemu, bojala bi se da ga pusti da je dotakne! S druge strane... Moglo bi biti lepo znati da si užegla takav oganj. Nije mogla dočekati da vidi ima li i ona isti uticaj na njega kao... Ponovo se saplela, ali ovog puta morala je da se uhvati za jedan bogato izrezbaren visoki kovčeg. O, Svetlosti! Elejna! Sada joj se lice žarilo. Ovo je bilo kao da im viri kroz zavese na postelji!
Brzo je pokušala da izvede ono o čemu joj je Elejna govorila: zamislila je da je ta loptica osećanja vezana u maramicu. Ništa se nije dogodilo. Uspaničena, pokušala je ponovo, ali taj plamen koji urla još je bio tamo! Mora prestati da gleda u to, prestati to da oseća. Šta bi joj još moglo skrenuti pažnju s toga? Šta? Možda da progovori.
„Trebalo je da popije taj čaj od srcolista", bupnula je. Ona nikada nije govorila ono što je videla, osim onima kojih se to ticalo, a i tada samo ako bi oni želeli to da čuju, ali morala je nešto da kaže. „Od ovoga će zatrudneti. Blizanci; dečko i devojčica; oboje zdravi i jaki.“
„Ona želi njegovu decu“, promrmlja Aijelka. Njene zelene oči piljile su pravo napred; vilica joj je bila ukočena, a kapljice znoja rosile su joj čelo. „Ni sama ne bih popila čaj kad bih...“ Stresavši se, ona se preko hodnika namršti na Min. „Moja sestra i Mudre pričale su mi o tebi. Ti stvarno vidiš nešto o ljudima što se ispuni?"
„Ponekad vidim nešto i ako znam šta to znači, to se i ispuni", reče Min. Njihovi glasovi, podignuti da bi dosegle jedna do druge, rasipali su se hodnikom. Sluge u crveno-belim livrejama okretale su se da pilje u njih. Min se pomeri do sredine hodnika. Naći će se s drugom ženom na pola puta, ništa dalje. Trenutak kasnije Avijenda joj se pridružila.
Min se pitala treba li da joj kaže ono što je videla kada su svi bili zajedno. Avijenda će isto imati Randovu decu. Četvoro odjednom! Mada, tu je bilo nečeg čudnog. Bebe će biti zdrave, ali ipak je tu bilo nečeg čudnog. A ljudi često nisu voleli da čuju svoju budućnost, čak i kad su tvrdili da to žele. Poželela je da joj neko kaže da li će i ona imati...
Dok su u tišini koračale jedna pored druge, Avijenda prstima obrisa znoj sa lica i proguta knedlu. I Min je morala to da uradi. Sve što je Rand osećao nalazilo se u toj loptici. Sve!
„Znači, ni tebi nije uspelo ono s maramicom?" upitala je promuklim glasom.
Avijenda zatrepta, a lice joj se obli purpurom. Trenutak kasnije, progovorila je: „Ovako je bolje. Hvala ti. Ja... S njim u glavi, zaboravila sam.“ Namrštila se. „Tebi nije uspelo?“
Min očajno odmahnu glavom. To je bilo nepristojno! „Mada, pomaže mi ako pričam." Morala je da se sprijatelji sa ovom ženom, nekako, kako bi bilo ikakve nade da celo ovo zamešateljstvo uspe. „Izvini zbog onoga što sam rekla. O tokovima, hoću da kažem. Znam tako malo o vašim običajima. A u tom čoveku ima nečeg zbog čega postajem zajedljiva. Ne mogu da obuzdam sopstveni jezik. Ali nemoj misliti da ću ti dopustiti da me udariš ili zasečeš. Možda imam toh, ali moraćemo da pronađemo neki drugi način. Mogu uvek da ti sredim konja ako budemo imale vremena."
„Ti si ponosna kao i moja sestra", promrmlja Avijenda, mršteći se. Šta li je mislila tom izjavom? „Imaš i dobar smisao za humor.“ Činilo se kao da razgovara sama sa sobom. „Nisi napravila budalu od sebe zbog Randa i Elejne, kao što bi to većina mokrozemskih žena. I podsetila si me...“ Uz uzdah, ona podiže šal na ramena. „Znam gde ima uskvaja. Ako budeš suviše pijana da bi razmišljala, onda...“ Zapiljivši se niz hodnik, iznenada se zaustavila. „Ne!“, zarežala je. „Ne još!“