Prema njima je dolazila prilika zbog koje je Min razjapila usta. Njena zapanjenost potisnula je Randa iz domašaja svesti. Ona je znala, iz priče, da je kapetan-zapovednica Elejnine straže žena, kao i da je ona Elejnina Zaštitnica od glave do pete, ali nije znala ništa više. Ova žena je gustu, vešto načinjenu zlatnu pletenicu prebacila preko jednog ramena, kratkog crvenog kaputića s belim okovratnikom, a široke plave nogavice bile su joj utaknute u čizme s visokim potpeticama, poput Mininih. Oko nje su plesale aure i treperile slike, više njih nego što je Min ikada videla oko nekoga, na hiljade njih, činilo se, koje su se ređale jedna preko druge. Elejnina Zaštitnica i kapetan-zapovednica Kraljičine straže... zanosila se... pomalo, kao da je već uronila u uskvaj. Sluge koje su je primetile smesta su pronašle neodložna osla na drugoj strani palate, ostavivši njih tri same u tom hodniku. Činilo se da nije primetila ni Min ni Avijendu sve dok nije gotovo naletela na njih.
„Ti si joj krvavo pomogla u ovome, zar ne?“, zarežala je, ustremivši staklaste plave oči ka Avijendi. „Najpre ona spaljeno nestane iz moje glave, a onda...!“ Podrhtavala je i vrlo očito se naprezala da se obuzda, ali ipak je teško disala. Činilo se da ne može da se održi na nogama. Obliznuvši se, progutala je knedlu, pa je ljutito nastavila: „Spaljena bila, ne mogu dovoljno da se usredsredim da se toga otresem! Samo da znaš, ako radi ono što mislim da radi, ima da dočepam to njeno ustreptalo srce i da ga išutiram kroz čitavu palatu, a onda ću je spaljeno naprašiti da ne može da sedi mesec dana a i tebe zajedno s njom! pa makar morala da pronađem dvokoren da bih to učinila!"
„Moja prvosestra je odrasla žena, Birgita Trehlajon", odbrusi joj Avijenda. I pored toga kako je govorila, ramena joj behu pogurena i sklanjala je pogled od druge žene. „Moraš prestati da se ponašaš prema nama kao da smo deca!“
„Kada ona krvavo počne da se ponaša kao odrasla, ja ću se prokleto ponašati prema njoj kao da to i jeste, ali ona nema nikakva prava da mi radi ovo, ne u mojoj spaljenoj glavi, stvarno nema! Ne u mojoj!" Iznenada se Birgitine staklaste plave oči iskolačiše. Zlatokosa žena oklembesi vilicu i pala bi da je Min i Avijenda ne uhvatiše ispod ruku.
Čvrsto stisnuvši oči, ona zasopta, samo jednom, pa promuca: „Dva meseca!" Otrgavši se od njih, ispravila se pa okrenula svoje plave oči, bistre poput vode i čvrste poput leda, ka Avijendi. „Ako je staviš pod štit za mene, oprostiću ti tvoj udeo.“ Avijendin naduren pogled, pun uvređenosti, samo se odbio od nje.
„Ti si Birgita Srebroluka!“, zasopta Min. Bila je sigurna još pre nego što je Avijenda izgovorila ime. Nije ni čudo što se Aijelka ponašala kao da se boji da će se te pretnje ostvariti na licu mesta. Birgita Srebroluka! „Videla sam te u Falmeu!“
Birgita se trže kao da ju je neko uštinuo, a onda se brzo osvrnu uokolo. Kada je shvatila da su same, opustila se. Malo. Odmerila je Min od glave do pete. „Šta god da si videla, Srebroluka je mrtva“, oštro je odgovorila. „Ja sam sada Birgita Trehlajon, i to je sve.“ Za trenutak je obešenjački napućila usne. „Spaljena gospa Birgita Trehlajon, ako ti spaljeno odgovara. Poljubila ovcu na Dan majki ako mogu išta da učinim u vezi s tim, kako mi se čini. A ko si ti kad si kod kuće? Da li uvek otkrivaš noge kao da si neka krvava pero-igračica?“
„Ja sam Min Faršou", ukočeno je odvratila. Ovo je Birgita Srebroluka, junakinja stotina legendi? Ta žena ima gadna usta! I šta je htela da kaže kad je tvrdila da je Srebroluka mrtva? Pa ta je žena pred njom! Sem toga, te mnogobrojne slike i aure smenjivale su se prebrzo da bi ih jasno razaznala, ali bila je sasvim sigurna da ukazuju na mnogo više pustolovina nego što bi ijedna žena mogla imati za ceo život. Začudo, neke su bile povezane s ružnim muškarcem koji je bio stariji od nje, a druge s ružnim muškarcem koji je bio mnogo mlađi, a opet, Min je nekako znala da je sve to jedan isti muškarac. Legenda ili ne, ali to nadmoćno ponašanje baš joj je išlo na živce. „Elejna, Avijenda i ja smo upravo vezale Zaštitnika", izletelo joj je bez razmišljanja. „ A ako Elejna malo i slavi, pa, bilo bi ti bolje da ponovo porazmisliš o upadanju, da ne bi ti bila ta koja će imati poteškoća sa sedenjem.“
To je bilo dovoljno da ponovo postane svesna Randa. Taj proždirući plamen ponovo je bio tu, gotovo nimalo slabiji, ali hvala Svetlosti više nije bio... Krv joj se slila u obraze. Dovoljno često mu je ležala u naručju, hvatajući vazduh među izgužvanom posteljinom, ali ovo je stvarno ličilo na posmatranje iz prikrajka!
„Njega?“, meko progovori Birgita. „Majčinog mi mleka! Mogla je da se zaljubi u secikesu ili konjokradicu, ali ona je, blesava kakva jeste, morala da izabere njega. Po onome što sam videla od njega na onom mestu koje si pomenula, taj je čovek suviše lep da bi to bilo dobro za bilo koju ženu. U svakom slučaju, ona mora da prestane.
„Nemaš nikakvog prava!“, i dalje se durila Avijenda, a Birgita je odmeri pogledom punim strpljenja. Nategnutog strpljenja, ali ipak strpljenja.
„Ume ona da se ponaša po svim pravilima, kao neka talmurska devica, osim kad je u pitanju stavljanje glave na panj, ali nekako mi se čini da će skupiti dovoljno hrabrosti da ga ponovo povede kroz isto, a čak i ako uradi šta god bilo to što je uradila, opet će se zaboraviti i vratiće mi se u glavu. Ja, prokleto, neću ponovo da prolazim kroz to!“ Ispravila se, očito spremna da odmaršira i suoči se sa Elejnom.
„Posmatraj to kao dobru šalu“, molećivo progovori Avijenda. Molećivo! „Našalila se na tvoj račun, to je sve.“ Birgitino pućenje pokazalo je šta misli o tome.
„Postoji nešto što mi je Elejna objasnila“, brzo progovori Min, dohvativši Birgitu za rukav. „Meni nije uspelo, ali možda...“ Nažalost, kada joj je objasnila...
„Još je tu“, progovori Birgita, smrknuta, trenutak kasnije. „Sklanjaj mi se s puta, Min Faršou“, reče oslobodivši jednu ruku, „ili...“
„Uskvaj!“, očajnički zavika Avijenda, koja je i stvarno počela da krši ruke! „Znam gde ima uskvaja! Ako se napiješ...! Molim te, Birgita! Ja... ja ću se zakleti da te slušam, kao učenica gospodaricu, ali molim te nemoj da je prekidaš! Nemoj toliko da je osramotiš!"
„Uskvaj?“, promrmlja Birgita, trljajući bradu. „Da li to iole liči na rakiju? Hmm. Čini mi se da ta devojka crveni! Pa, ona se dolično ponaša veći deo vremena, znaš. Šala, rekla si?“
Odjedared se iskezila i širom rastvorila ruke. „Vođi me do tog tvog uskvaja, Avijenda. Ne znam za vas dve, ali ja nameravam da se napijem toliko da... pa... skinuću odeću i plesaću naga na stolu. Ni za dlaku manje od takvog pijanstva.“
Min to uopšte nije razumela, kao ni zašto je Avijenda prvo piljila u Birgitu, a onda iznenada počela da se smeje „sjajnoj šali“, ali je bila sasvim sigurna da zna zašto Elejna crveni, ako joj se to stvarno dešavalo. Čvrsta lopta utisaka u njenoj glavi ponovo se pretvorila u sveprožđirući plamen.
„Možemo li sada da pronađemo taj uskvaj?“, upitala je. „Hoću da se napijem ko letva, i to brzo!“
Kad se Elejna sledećeg jutra probudila, spavaća odaja je bila ledena, Kaemlin je zasipao lagani sneg, a Randa nije bilo. Osim u njenoj glavi. To će biti dovoljno. Osmehnula se, polako. Za sada će biti dovoljno. Lenjo se protežući pod ćebadima, setila se svoje sinoćne razuzdanosti ne samo sinoćne, nego i one većim delom dana i pomislila je kako bi trebalo da se crveni kao bulka! Ali želela je da bude razuzdana s Random i nije mislila da će se ikada ponovo zacrveneti, ne ako je u pitanju išta vezano za njega.
Najbolje je bilo to što joj je ostavio poklon. Kada se probudila, na jastuku pored nje stajao je zlatni ljiljan u punom cvatu, dok se rosa još presijavala na punačkim laticama. Gde je uspeo da ga pronade usred zime, nije mogla ni da zamisli. Ali izatkala je štit oko njega i postavila ga na stočić pored kreveta gde će ga videti svakog jutra kad se probudi. To je tkanje naučila od Mogedijen, ali pod njim će cvast ostati zauvek sveža, kapi rose nikada neće ispariti, i to će biti stalni podsetnik na čoveka koji joj je dao svoje srce.