Mlela je grubi crni prah drvenim tučkom dugim gotovo koliko i njena ruka. Taj mu je prah pomalo ličio na ono što je viđao u vatrometima koje je bio rasekao, ali još uvek nije znao od čega se sastoji.
„U svakom slučaju“, nastavila je, nesvesna da je on posmatra, „neću ti odati tajne esnafa. To moraš da shvatiš, može?“ Met iskrivi lice. Danima se trudio oko nje ne bi li je doveo do ove tačke još otkad je slučajna poseta putujućoj predstavi Valona Luke otkrila da je ona ovde, u Ebou Daru i sve vreme se bojao da će kad- tad pomenuti esnaf iluminatora. „ Ali ti više nisi iluminator, sećaš se? Oni su te šutnu... Rekla si da si napustila esnaf.“ Ovo nije bilo prvi put da je premišljao o tome da je malo podseti na to da ju je on svojevremeno spasao od četiri pripadnika esnafa koji su nameravali da joj prerežu grkljan.
Zbog tako nečeg većina žena obesila bi vam se oko vrata, delila poljupce i nudila sve što poželite. Ali postojao je upadljiv nedostatak poljubaca i u vreme kada ju je spasao, tako da je bilo malo verovatno da će sada početi s tim. „U svakom slučaju“, nastavio je napadno veselo, „više ne moraš da se brineš zbog esnafa. Praviš te noćne cvetove, koliko već, i niko nije došao da pokuša da te spreči. Mogao bih da se kladim da nećeš sresti nijednog drugog iluminatora!"
„Šta si to čuo?“, tiho je upitala. „Reci mi.“
Kosa mu se gotovo nakostreši. Kako žene to izvode? Sakrijete im svaki trag, a one ipak posegnu pravo za onim što pokušavate da prikrijete.
„Šta hoćeš da kažeš? Pretpostavljam da čujem ista govorkanja kao i ti. Uglavnom o Seanšanima.“
Tako se brzo okrenula da joj je kosa zalepršala poput barjaka, pa dograbivši teški tučak obema rukama, podiže ga iznad njegove glave. Možda desetak godina starija od njega, imala je krupne tamne oči i sitna punačka usta, koja su obično delovala spremna za poljupce. Tu i tamo padalo mu je na pamet da je poljubi većina žena bila je lakša za saradnju posle nekoliko poljubaca - ali sada se iskezila i delovala je spremno da mu odgrize nos.
„Reci mi“, zapovedila mu je.
„Kockao sam se s nekim Seanšanima, tamo dole, blizu dokova“, nevoljno je priznao, pažljivo držeči na oku podignuti tučak. Muškarac bi mogao da petlja i frflja i udalji se ako stvari nisu bile ozbiljne, ali žena može u trenutku da mu rascopa glavu.
Sem toga, kuk mu je bio ukočen od predugog sedenja, a nije bio ni siguran koliko brzo bi mogao da ustane s tog tronošca.
„Ja... nisam želeo da ti baš ja to saopštim, ali... taj esnaf... više ne postoji, Aludra. Kuća za sastajanje u Tančiku nestala je.“
To je bila jedina preostala takva kuća tog esnafa, pošto je ona u Kairhijenu bila odavno napuštena, a na ostala mesta iluminatori su putovali samo da bi napravili predstavu za vladare ili plemstvo.
„Odbili su da puste seanšanske vojnike u dvorište i borili su se. Bar su pokušali, kada su ovi provalili, u svakom slučaju. Ne znam šta se dogodilo, možda je neki vojnik ušao s bakljom tamo gde nije trebalo, ali koliko sam shvatio, pola dvorišta je bilo razneseno. To je verovatno preterivanje, međutim, Seanšani su poverovali da je neko od iluminatora upotrebio Jednu moć, i oni su...“
Uzdahnuo je i pokušao da zazvuči nežnije. Krvi mu i pepela! Zaista nije želeo da joj ispriča ovo. Ali ona mu je i dalje pokazivala zube, a taj krvavi tučak bio je postavljen da mu rascepi glavu.
„ Aludra, Seanšani su pokupili sve preživele iz kuće za sastanke, kao i neke iluminatore koji su bili pošli za Amador, kao i sve koji su im samo ličili na iluminatore i od svih su napravili dakovel, a to znači...“
„Znam šta to znači!“, besno ga je prekinula. Okrenuvši se nazad, ka velikoj stupi, i počela tako jako da udara da se uplašio kako bi prah mogao eksplodirati ako je stvarno bio isti kao onaj iz vatrometa.
„Budale!“, ljutito je mrmljala, glasno udarajući tučkom u stupi. „Velike, slepe budale! Pred moćnima se mora malo poviti vrat, i nastaviti dalje, ali oni to nisu hteli da vide!“ Šmrcajući, nadlanicom je obrisala obraz. „Grešiš, mlađi moj prijatelju. Dok god je ijedan iluminator živ, esnaf takođe živi, a ja, ja sam još uvek živa!“ I dalje ne gledajući ka njemu, ponovo je rukom otrla obraze. „I šta bi uradio kada bih ti dala vatromete? Bacio ih iz katapulta na Seanšane, pretpostavljam?" Njeno prezrivo šmrkanje govorilo je šta misli o tome.
„A šta smeta toj zamisli?“, upitao je braneći se. Dobar poljski katapult, škorpion, mogao je prebaciti kamen od deset funti preko pet stotina koraka, a deset funti vatrometa izazvalo bi više štete nego bilo koji kamen. „U svakom slučaju, imam bolju ideju. Video sam te cevi koje koristiš da bi izbacila noćne cvetove na nebo. Tri stotine koraka, ili više, rekla si. Nakrivi jedan od njih malo u stranu, i kladim se da će moći da izbaci noćni cvet na hiljadu koraka."
Vireći u stupu, promrmljala je gotovo ispod glasa. „Ja, suviše ja pričam', bar mu se učinilo da je rekla, i još nešto o lepim očima što nije imalo nikakvog smisla. On požuri da je prekine pre nego što ponovo otpočne o tajnama esnafa. „Te su cevi mnogo manje od katapulta, Aludra. Ako bi se sakrile, Seanšani nikada ne bi znali odakle su cvetovi stigli. Smatraj to izmirivanjem računa za kuću za sastanke."
Okrenuvši glavu, odmerila ga je s poštovanjem. Doduše, izmešanim sa zaprepašćenjem, ali pokušao je da ne obraća pažnju na ovo drugo. Oči su joj bile oivičene crvenilom, a na obrazima je imala brazde od suza. Možda, ako bi je zagrlio... Ženama obično prija malo tešenja kada plaču.
Pre nego što je stigao i da prebaci težinu na jednu nogu, ona okrenu tučak između njih, upirući ga ka njemu jednom rukom, poput mača. Te vitke ruke mora da su bile daleko jače nego što su izgledale; drveni malj ni za trenutak nije zadrhtao. Svetlosti, pomislio je, ona ne može znati šta sam nameravao.
„To nije tako loše za nekoga ko je video cevi za izbacivanje pre samo nekoliko dana“, rekla je, „ali ja... razmišljala sam ja o ovome mnogo pre tebe. Imala sam razlog." Glas joj je za trenutak bio ogorčen, ali je ponovo postao gladak, a kao i da se malo zabavljala. „Pošto si toliko pametan, postaviću ti zagonetku, može?“, rekla mu je, podigavši jednu obrvu. O, sasvim sigurno, nešto je zabavlja! „Reci mi, kakvu bih korist mogla imati od livca zvona, a ja ću tebi reči sve svoje tajne. Čak i one od kojih ćeš pocrveneti, može?“
E sad, to je zvučalo zanimljivo. Ali vatrometi su bili važniji od jednog sata maženja s njom. Kakve li je to tajne imala od kojih bi on mogao da pocrveni? Možda će je u tome iznenaditi. Te uspomene drugih ljudi, nagurane u njegovu glavu, nisu sve bile vezane za bitke. „Livac zvona“, petljao je, nesiguran kuda da krene odatle. Nijedna od starih uspomena nije mu ništa nagoveštavala. „Pa, pretpostavljam... Livac zvona bi mogao... Možda...“ „Ne“, prekinula ga je, iznenada oštro. „Ti ćeš otići i vratićeš se za dva ili tri dana. Ja imam posao koji treba da obavim, a ti me isuviše ometaš svim tim zapitkivanjima i ulagivanjima. No; bez rasprave! Sada ćeš otići.“
Režeći, on se podiže i nabi na glavu šešir širokog oboda. Ulagivanjima? Ulagivanjima! Krvi mu i krvavog pepela! Pri ulasku je bacio svoj ogrtač na gomilu pored vrata, a sada je meko stenjao dok se saginjao da ga podigne. Veći deo dana proveo je na toj stolici. Ali možda je uspeo malo da napreduje kod nje. Ako bude mogao da reši njenu zagonetku, u svakom slučaju. Zvona za uzbunu. Gongovi koji objavljuju sate. Nije imalo smisla.
„Možda bih i pomislila da poljubim tako zgodnog mladića kao što si ti, kada ne bi pripadao drugoj“, promrmljala je upadljivo toplim glasom. „Imaš tako zgodnu zadnjicu.“
On se ukočeno ispravi, i dalje okrenut leđima ka njoj. Žar koji je osećao u licu poticao je od uvredenosti, ali on je bio siguran da bi ona rekla da se zastideo. Obično mu je uspevalo da zaboravi u šta je odeven ako to neko ne bi pomenuo. Bile su tu dve-tri nezgode u krčmama. Dok je ležao pružen na leđima s nogom između udlaga, stegnutih rebara i sa zavojima na gotovo svakom drugom mestu, Tilin mu je sakrila svu odeću. Nije otkrio gde, još uvek, ali bio je siguran da je sakrivena a ne spaljena. Na kraju krajeva, sigurno nije mislila da ga zadrži zauvek. Sve što je preostalo od njegovih sopstvenih stvari bili su šešir i crna svilena marama oko vrata. I srebrni privezak s lisičjom glavom, naravno, koji mu je visio na kožnoj traci pod košuljom. I njegovi noževi; zaista bi se osećao izgubljeno bez njih. Kada je konačno uspeo da ispuže iz tog prokletog kreveta, krvava žena imala je novu odeću pripremljenu za njega, pri čemu je ona tamo sedela i posmatrala krvave krojačice kako ga premeravaju i nameštaju! Snežna čipka oko zglobova gotovo mu je skrivala šake ako ne bi bio pažljiv, a još mu se slivalo od vrata gotovo do prokletog pojasa. Tilin je volela čipku na muškarcima. Ogrtač mu je bio jarko grimizan, crven koliko i njegove suviše pripijene Čakšire, i obrubljen zlatnim spiralama i belim ružama, od svih krvavih stvari. Da se ne pominje beli oval na levom ramenu sa zelenim mačem i sidrom kuće Micobar. Kaputić mu je bio dovoljno plav da ga nosi neki Krpar, oivičen crvenim i zlatnim tairenskim lavirintima preko grudi i niz rukave, da se sve ujednači. Nije želeo da se priseća svega što je morao učiniti kako bi ubedio Tilin da odustane od bisera i safira i samo Svetlost zna čega još što je želela. I bio je kratak, potpuno. Nepristojno kratak! Tilin je takođe volela njegovu krvavu zadnjicu, a činilo se da je nije briga ko će je još videti!