Nije bilo nekog ko je trebalo da bude tu, ali brz pogled uokolo otkrio mu je mnoštvo žena blizu susednih kola. Bilo ih je svih uzrasta, od njegovih vršnjakinja do onih sedokosih, ali svaka od njih kikotala se onome oko koga su se okupile. Uzdahnuvši, Met se probi do njih.
„O, naprosto ne mogu da se odlučim", iz sredine se između žena probi milozvučan dečački glas. „Kada pogledam u tebe, Mirsi, ti imaš najlepše oči koje sam ikada video. Ali kada pogledam u tebe, Nejlin, onda su to tvoje. Tvoje su usne poput zrelih trešanja, Gilin, a tvoje u meni izazivaju želju da ih poljubim, Adrija. A tvoj vrat, Džemin, liči na labudov..."
Progutavši psovku, Met ubrza korak koliko je mogao, pa se progura između žena izvinjavajući se levo i desno. Olver je bio u središtu, nizak, bled dečak koji se pućio i osmehivao čas jednoj, čas drugoj ženi. To zubato keženje bilo je dovoljno da se bilo koja od njih svakog trenutka odluči i odvali mu zaušku.
„Molim vas, oprostite mu“, promrmlja Met, uhvativši dečaka za ruku. „Hajde, Olvere, moramo da se vratimo u grad. Prekini da mašeš tim ogrtačem. On ne zna šta govori, zaista. Nemam pojma gde je samo pokupio takvo šta."
Srećom, žene su se smejale i mazile Olvera po kosi dok ga je Met odvodio. Neke su mrmljale kako je sladak dečko, ni manje ni više! Jedna je podvukla ruku Metu pod ogrtač i uštinula ga za pozadinu. Žene!
Kada su se izvukli, namrštio se na dečaka koji je veselo trčkarao pored njega. Olver je porastao otkad ga je Met upoznao, ali i dalje je bio sitan za svoje godine. A s tim širokim ustima i klempavim ušima nikada neće postati lepuškast. „Mogao si da se uvališ u gadne nevolje zato što tako razgovaraš sa ženama“, reče mu Met. „Žene vole da muškarci budu tihi i da se pristojno ponašaju. Da budu na odstojanju. Na odstojanju i pomalo stidljivi. Razvijaj te osobine i dobro ćeš proći."
Olver ga nesigurno odmeri, razjapljenih usta, a Met uzdahnu. Mališa je imao gomilu čika koji su pazili na njega, a svaki od njih, izuzev Meta, imao je loš uticaj.
Tom i Beslan bili su dovoljni da Olver povrati osmeh. Izvukavši ruku, potrčao je ka njima glasno se smejući. Tom ga je učio kako da žonglira i svira na harfi i flauti, a Beslan ga je učio kako da koristi mač. Njegove ostale „čike“ davale su mu druge časove, a to je bio neverovatan zbir veština. Met je nameravao da ga obuči borbi motkom i upotrebu dvorečanskog luka, samo je prvo morao da povrati snagu. Šta je dečko mogao da nauči od Čela Vanina ili Crvenruku, Met nije želeo ni da zna.
Kada je video da Met prilazi, Luka se diže iz svoje upadljive stolice, dok mu je budalasti osmeh bledeo a mu se lice krivilo. Odmerivši Meta od glave do pete, on jednim širokim pokretom skupi oko sebe taj smešni ogrtač, pa gromoglasno objavi: „Ja sam zauzet čovek. Moram mnogo toga da završim. Moguče je da ću uskoro imati čast da ugostim gospu Surot na privatnoj predstavi.“ Ne izgovorivši ni reč više, on se udalji krupnim koracima, pridržavajući svoj gizdavi ogrtač samo jednom rukom, tako da mu je druga strana lepršala na vetru poput stega.
Met je svoj ogrtač pridržavao obema rukama. On je i služio da se čovek zagreje. Video je Surot u palati, mada nikada izbliza. Premda je to bilo sasvim dovoljno. Nije mogao zamisliti da će ona posvetiti ijedan trenutak Veličanstvenoj putujućoj menažeriji i sjajnoj izložbi veština i čuda Valana Luke, kako je bilo ispisano crvenim slovima, stopu dugačkim, na platnu između dve motke iznad ulaza. Kada bi došla, verovatno bi pojela lavove. Ili bi ih nasmrt prepala.
„Je li se konačno složio, Tome?“, tiho je upitao, mršteći se za Lukom.
„Možemo da pođemo s njim kada bude napuštao Ebou Dar“, odvrati smežurani čovek. „To ima cenu.“ Glasno je šmrknuo duvajući kroz brkove i besno provlačeći ruku kroz sedu kosu. „Po onome što traži, trebalo bi da jedemo i spavamo kao kraljevi, ali poznajući ga, sumnjam da će biti tako. Ne smatra nas razbojnicima, pošto još uvek slobodno šetamo, ali zna da bežimo od nečega, jer bismo inače drugačije putovali. Nažalost, nema nameru da krene sve do proleća, najranije."
Met razmisli o nekoliko probranih psovki. Ne do proleća. Samo Svetlost zna šta će mu Tilin učiniti, šta bi mu učinila, do proleća. Možda i nije tako loša zamisao da Vanin ukrade one konje. „Imaću više vremena da igram kockice", izjavio je, kao da nije važno. „Ako traži toliko, moraću da udebljam kesu. Jedno moram da priznam ovim Seanšanima: njima ne smeta da gube.“ Pokušavao je da bude pažljiv s time koliko će puštati svoju sreću, i još se nije suočio ni s jednom pretnjom da će mu prerezati grkljan zbog varanja, bar otkada je mogao da napusti palatu na sopstvenim nogama. U početku je verovao da se to samo njegova sreća širi, ili to što je bio ta’veren konačno nečemu koristi.
Beslan ga je smrknuto odmeravao. Tamnoputi vitki mladić, malo mlađi od Meta, bio je veselo razuzdan, uvek spreman za obilazak krčmi, pogotovo ako se isti završavao sa ženama ili tučom. Međutim, postao je mnogo ozbiljniji otkad su stigli Seanšani. Za njega, oni su bili ozbiljan posao. „Moja majka neće biti zadovoljna ako sazna da sam pomagao njenom ljubimcu da napusti Ebou Dar, Mete. Ima da me oženi nekom zrikavom koja ima brkove kao tarabonski pešak.“
I posle sveg ovog vremena Met se ipak trgao. Nikako nije mogao da se navikne na to da Tilinin sin misli kako je ono što njegova majka radi s Metom u redu. Pa, Beslan jeste verovao da je postala malo posesivna samo malo, Svetlosti! ali to je bio jedini razlog zbog kog je pristao da mu pomogne. Beslan je tvrdio kako je Met upravo ono što je potrebno njegovoj majci da joj skrene misli s dogovori na koje je bila primorana sa Seanšanima! Ponekad je Met želeo da se vratio u Dve Reke gde se bar zna šta drugi ljudi misle. Ponekad je želeo.
„Možemo li sada da se vratimo u palatu?", oglasi se Olver, a to je više bio zahtev nego pitanje. „Imam časove čitanja s gospom Rizelom. Dopušta mi da joj se naslonim na grudi dok mi čita.“
„To je plemenito dostignuče, Olvere", reče Tom, sučući brkove da bi prikrio osmeh. Nagnuvši se ka drugoj dvojici, on spusti glas kako ga dečak ne bi čuo. „Ta me žena tera da joj sviram na harfi pre nego što meni dozvoli da spustim glavu na taj veličanstveni jastuk.“
„Rizela svakoga natera da je prvo zabavi", sveznajuće se zasmeja Beslan, a Tom ga s poštovanjem osmotri.
Met zastenja. Ovog puta to nije bilo zbog njegove noge, kao ni zbog toga što se činilo da u Ebou Daru svaki muškarac može da izabere poprsje na koje će nasloniti glavu, svaki, osim Meta Kautona. One proklete kockice upravo su se ponovo zakotrljaše u glavi. Nešto hita ka njemu. Nešto vrlo gadno.
16
Neočekivani susret
Šetnja do grada preko niskih brdašaca bila je duža od dve milje, od čega je Meta noga prvo prestala, a potom ponovo zabolela pre nego što su prešli poslednje uzvišenje i pred sobom ugledali Ebou Dar, iza neprirodno debelih belo okrečenih zidova, koje nikada nijedan katapult za opsadu nije uspeo da probije. Grad među njima je bio isto tako beo, mada je tu i tamo bilo tankih šarenih pruga na ponekoj kupoli. Bele zgrade, beli tornjevi i kule, bele palate, sve je to bleštalo čak i po sumornom zimskom danu. Tu i tamo poneka kula se završavala urušenim vrhom ili rupom koja je pokazivala koliko je neka zgrada bila uništena, ali uistinu je seanšansko osvajanje izazvalo vrlo malo oštećenja. Bili su suviše brzi, suviše jaki i zauzeli su grad pre nego što je rasuta odbrana uspela i da se prikupi.
Začudo, ono trgovine što je postojalo u ovo doba godine, procvetalo je padom grada. Seanšani su je ohrabrivali, iako se od kapetana brodova i posade zahtevalo da polože zakletvu kako će biti poslušni Prethodnici, očekivati Povratak i služiti „one koji se vraćaju kući“. U stvarnosti, to je uglavnom značilo da se život nastavlja po starom, tako da se malo ko tome protivio. Kad god Met pogleda ka širokoj luci, u njoj je sve više brodova. Danas popodne izgledalo je da se preko njih može prepešačiri sve do Rahada, grubog predgrađa koje više nikada nije želeo ponovo da poseti. U danima eposredno pošto je uspeo ponovo da prohoda, često je silazio do dokova da pilji. Ne u plovila s rebrastim jedrima, niti u brodove Morskog naroda koje su Seanšani prevezivali i punili sopstvenim posadama, već u one koji su bili pod stegom sa zlatnim pčelama Ilijana, ili šake s mačem Arad Domana, ili polumeseca Tira. Više to nije radio. Danas jedva da je bacio pogled ka luci. One kockice koje su mu se kotrljale po glavi kao da su grmele. Šta god da se spremalo, sumnjao je da će mu se dopasti. To se retko događalo ako su ga kockice upozoravale.