„On je slobodan čovek, visoka gospo“, konačno se, kad je uspela da progovori, oglasi Tilin. „Ja... ja ne mogu da ga prodam." Met bi se nasmejao, samo da Tilin nije zvučala kao da pokušava da joj ne cvokoću zubi, i da ta krvava Tuon nije upravo pitala za njegovu cenu. Slobodan čovek! Nije nego!
Devojka se okrete od njega, kao da je više ne zanima. „Ti si uplašena, Tilin, a tako mi Svetlosti, nema potrebe za tim.“ Dokliznuvši do Tilinine stolice, ona obema rukama podiže veo, ogoli donji deo lica, pa se sagnu da ovlaš poljubi Tilin, po jednom u svako oko i jednom u usta. Tilin je delovala zapanjeno. „Ti si nam sestra, meni i Surot“, iznenađujuće nežno progovori Tuon. „Lično ću upisati tvoje ime kao ime jedne od Krvi. Bićeš visoka gospa Tilin, kao i kraljica Altare, a i više od toga, kao što ti je i obećano.“
Anat šmrknu, vrlo glasno.
„Da, Anat, znam“, uzdahnu devojka, uspravivši se i ponovo spustivši svoj veo. „Dan je bio dug i naporan, i ja sam iscrpljena. Ali hoću da pokažem Tilin koje zemlje imam na umu za nju, tako da ne brine. Imam karte u svojim odajama, Tilin. Hoćeš li mi ukazati čast da me otpratiš do tamo? Imam i odlične masere.“
„Čast je moja“, reče Tilin, ne zvučeći onako napeto kao pre.
Na so'đinin pokret, plavokosi čovek potrča da otvori vrata, pa kleče pridržavajući ih, ali bilo je tu još sveg tog poravnavanja i nameštanja odeće bez kog žene nikuda ne mogu da krenu, bile one Seanšanke, ili Altarke ili bilo koje druge. Mada je crvenokosa da’kovejl to učinila za Tuon i Surot. Met iskoristi tu priliku da povuče Tilin malo u stranu, dovoljno daleko da ga ostale ne bi čule. Plave oči one so'đin i dalje su ga pratile, shvatio je, ali bar je izgledalo da je Tuon, zabavljena pažnjom one da’kovejl, izgleda zaboravila da on i postoji.
„Nisam samo tako pao", meko je saopštio Tilin. „Golam je pokušao da me ubije pre manje od sat vremena. Možda bi bilo najbolje da odem. To stvorenje želi mene, ali ubiće i svakoga ko se nađe blizu mene.“ Ta zamisao upravo mu je pala na pamet, ali činilo se da ima prilično dobre mogućnosti da uspe.
Tilin šmrcnu. „On to to ne može da te dobije, prasence." Uputi Tuon jedan pogled zbog koga bi devojka sasvim sigurno zaboravila na priču o Tilin kao sestri, samo da ga je videla. „A ne može ni ona.“ Bar je bila dovoljno razumna da šapuće.
„Ko je ona?“, upitao je. Pa, to nikad i nije bilo ništa više od obične mogućnosti.
„Visoka gospa Tuon, a ti znaš koliko i ja“, odvrati Tilin jednako tiho. „Surot skače čim ona progovori, a ona skače kad Anat progovori, mada sam gotovo sigurna da je ta Anat neka vrsta sluškinje. Oni su veoma neobični ljudi, šećeru." Iznenada, ona jednim prstom skide malo blata s njegovog obraza. Nije ni primetio da ima blata i na licu. Za trenutak taj pogled orla se još zaoštri. „Sećaš li se ružičastih mašnica, šećerko? Kad se budem vratila, videćemo kako ti stoji ružičasto."
Ona kraljevski išeta iz sobe s Tuon i Surot, a pratili su ih Anat, so’đin i da’kovejl, ostavljajući Meta sa sluškinjom starmajkom, koja poče da čisti vinski stočić. On se baci u bambusima izrezbarenu stolicu i spusti glavu u šake.
U svako drugo vreme, počeo bi da škrguće zubima zbog tih ružičastih mašnica. Nikako nije trebalo da pokušava da joj vrati milo za drago. Čak mu ni golam nije toliko okupirao misli. Kockice su se zaustavile i... Šta? Našao se licem u lice, ili gotovo, s tri žene koje ranije nije sreo, ali to nije moglo biti to. Možda je imalo neke veze s tim što je Tilin postajala jedna od Krvi. Ali uvek pre toga, kada bi se kockice zaustavile, nešto bi mu se dogodilo, njemu lično.
Sedeo je tamo, brinući o tome, dok je služavka zvala ostale da sve iznesu, i sedeo je sve dok se Tilin nije vratila. Nije zaboravila na ružičaste mašnice, a on je zbog njih na neko vreme zaboravio na sve ostalo.
18
Ponuda
Dani pošto je golam pokušao da ga ubije nastavili su se ritmom koji je Meta užasavao. Sivo nebo nije se ni za trenutak menjalo, osim što je povremeno padala kiša.
Po ulicama se pričalo o čoveku koga je vuk ubio nedaleko od grada, iščupavši mu grkljan. Niko nije bio zabrinut, samo je vladala radoznalost; vukovi nisu bili viđeni ovako blizu Ebou Dara godinama. Met se brinuo. Ljudi u gradu možda su verovali da bi vuk prišao ovako blizu gradskih zidina, ali on je znao. Golam nije otišao. Harnan i ostatak Crvenruku tvrdoglavo su odbijali da odu, tvrdeći kako mogu da mu paze leđa, a Vanin je odbijao bez ikakvih razloga, osim ako promrmljana opaska kako Met ima dobro oko za brze konje nije trebalo da se računa. Mada je pljunuo pošto je to izjavio. Rizela, maslinastog lica dovoljno lepuškastog da muškarac guta knedle i krupnih, tamnih očiju dovoljno znalačkih da mu se osuši jezik, raspitivala se za Olverove godine, a kada joj je rekao da ima skoro deset godina, delovala je iznenađeno i zamišljeno je prelazila prstom preko svojih punačkih usana, ali ako je i promenila bilo šta u dečakovim časovima, i dalje se vraćao neprestano brbljajući o njenim grudima i knjigama koje mu je čitala. Met je smatrao da bi se Olver gotovo odrekao svojih večernjih igara zmija i lisica, kao i knjiga. A kada bi momčić otrčao do odaja koje su nekada bile Metove,
Tom bi se često ušunjao sa harfom pod rukom. To bi, samo po sebi, bilo dovoljno da Met zaškrguće zubima, samo što to nije bila ni polovina.
Tom i Beslan su često izlazili zajedno, ne pozivajući ga, i bivali su odsutni po pola dana, ili pola noći. Nijedan nije hteo da prozbori ni reč o svojim spletkama, mada je Tom makar bio dovoljno pristojan da deluje postiđeno. Met se nadao da neće dovesti do toga da ljudi ginu ni za šta, ali oni nisu pokazivali neko veće zanimanje za njegovo mišljenje. Beslan je pokazivao zube ako bi ga samo primetio. Džuilin je nastavio da se ušunjava na gornje spratove, pa je, pošto ga je Surot primetila, bio kažnjen išiban dok je visio, okačen o zglobove, s jedne grede u štalama. Met se pobrinuo da mu Venina izleči povrede taj je tvrdio da lečenje ljudi nije nimalo drugačije od lečenja konja i upozorio ga je da bi sledećeg puta mogao proći još gore, ali ta budala vratila se na gornje spratove već te iste noći, još uvek se štrecajući od težine košulje na sopstvenim leđima. Morala je biti neka žena, iako je hvatač lopova odbijao da se izjasni. Met je sumnjao u neku od seanšanskih plemkinja. Bilo koja od služavki iz palate mogla se sastati s njim u njegovoj sopstvenoj sobi, pogotovo što je Tom tako često bivao odsutan.
Svakako, to nisu bile Surot ili Tuon, ali one nisu bile jedine Seanšanke od Visoke krvi u palati. Većina seanšanskog plemstva iznajmljivala je sobe, ili još češće, cele zgrade, svud po gradu, međutim, nekolicina je bila došla sa Surot, a šačica i s tom devojkom. Bilo je tu podosta žena koje su delovale kao prijatna razbibriga, bez obzira na njihove kreste i na to što su gledale niz nos na svakog ko nije imao obrijane slepoočnice. Ako bi ih uopšte primetile, pošto ih nisu zapažale koliko ni nameštaj. Ako je delovalo neverovatno da bi ijedna od tih uobraženih žena dvaput pogledala čoveka koji je spavao u odajama za poslugu, pa, Svetlost je znala kako neke žene imaju čudan ukus kada su muškarci u pitanju. Nije mu preostajalo ništa drugo nego da ostavi Džuilina na miru. Ko god bila ta žena, hvatač lopova mogao je još zbog nje da ostane i bez glave, ali ta vrsta groznice mora da se preboli pre nego što muškarac počne razumno da razmišlja. Žene čine čudne stvari s mozgovima muškaraca.
Novopridošli brodovi svakoga dana su istovarali ljude i životinje i teret, u takvim količinama da bi čvrste gradske zidine odavno popucale da su svi oni ostali u samom gradu, ali oni su samo prolazili u nastavljali ka unutrašnjosti zemlje sa svojim zanatima i svojom stokom i živinom, spremni da puste korenje. Prolazile su i hiljade vojnika, dobro uređena pešadija i konjica na kojoj se videlo da ima iskustva, napredujući ka severu u jarko obojenim oklopima, i na istok, preko reke. Met je odustao od pokušaja da ih izbroji. Ponekad bi viđao čudna stvorenja, mada se većina istovarala iznad grada da bi se izbegle ulice. Tormovi, nalik trookim mačkama bronzane krljušti, bili su veliki kao konji, a od samog pogleda na njih većina pravih konja postajala je užasno uznemirena; korlmovima, poput dlakavih ptica bez krila, visokim kao čovek, duge uši su se neprekidno trzale, a dugi kljunovi delovali kao da traže meso kojim bi se počastili; ogromni s’rediti imali su duge surle i još duže kljove. Rakeni i još veći to’rakeni preletali su do svojih uzletišta iza Rahada ogromni gušteri raširenih krila, poput slepih miševa, na leđima su prenosili ljude. Bilo je lako saznati kako se nazivaju; svaki seanšanski vojnik bio je spreman da raspravlja o neophodnosti izviđanja na rakenima, i o sposobnosti korlmova u praćenju tragova, mogu li se s’rediti upotrebiti za šta drugo osim za prenošenje tereta i jesu li tormovi suviše pametni da bi im se smelo verovati. Naučio je mnogo zanimljivih stvari od ljudi koji su želeli ono što je htela većina vojnika: piče, žene i malo kocke, a nije bilo nužno da ih dobiju baš tim redom. To su stvarno bili prekaljeni vojnici. Seanšan je bio carstvo veće od svih država zajedno od Aritskog okeana do Kičme sveta, celo pod jednom caricom, ali istorije pune gotovo neprestanih pobuna i nereda, zbog čega su i vojnici bili vrsni, prekaljeni. Teže je bilo pronaći zemljoradnike.