Выбрать главу

Robert Džordan

Brendon Sanderson

Tornjevi ponoći

Za Džejsona Denzela, Melisu Krejb, Boba Klaca, Dženifer Lijang, Lindu Taljijeri, Meta Heča, Li Batler, Majka Makerta i sve one čitaoce koji su godinama Točak vremena videli kao deo sopstvenog života i u tome drugima pomagali da svoj život poboljšaju.

Ubrzo je postalo očigledno, čak i u samom stedingu, da se Šara rasenjuje. Nebo se natmurilo. Naši mrtvi su se pojavili, stojeći u prstenovima izvan granica stedinga i gledajući unutra. Najveći nespokoj budilo je to što je drveće obolelo, a nijedna pesma nije mogla da ga izleči.

U tom vremenu tuge ja sam prišao Velikom panju. Isprva mi je to bilo zabranjeno, ali moja majka Kovril zahtevala je da mi se pruži prilika. Ne znam šta ju je navelo da se predomisli, budući da se upravo ona žučno zalagala za stavove suprotne strane. Ruke su mi se tresle. Na meni je bilo da budem poslednji govornik i izgledalo je kao da je većina već odlučila da se Knjiga prelaza otvori. To su smatrali završenom stvari, a mene nebitnim.

A ja sam znao da će čovečanstvo biti ostavljeno da se samo suoči sa Senkom ako moj govor ne bude dobar i veran istini. U tom trenutku, moja usplahirenost i bojazan su nestale. Osećao sam samo spokoj, mirnu usredsređenost. Otvorio sam usta - i progovorio.

- iz Ponovorođenog Zmaja,
Loijal, sin Arenta, sina Halanovog, iz stedinga Šangtai.

PROLOG

Razlike

Mandarbova kopita dobovala su po krševitom tlu u dobro poznatom ritmu dok je Lan Mandragoran jahao ka svojoj smrti. Grlo ga je peklo od suvog vazduha, a zemlja je bila poprskana belim kristalima soli, koji su se uzdizali iz dubina. Crveno stenje štrčalo je daleko na severu, ukaljano bolešću. Belezi Pustoši gmizali su preko njega nalik na tamne lišajeve.

Nastavio je da jaše ka istoku, prateći Pustoš. I dalje je u Saldeji, gde ga je žena ostavila, svega za dlaku ispunjavajući svoje obećanje da će ga odvesti u Krajine. Taj put se već dugo pruža pred njim. Pre dvadeset godina skrenuo je s njega, kada je pristao da sledi Moirainu, ali oduvek je znao da će se na njega vratiti. Nositi ime njegovih očeva znači upravo to; nositi mač na boku i hadori na glavi znači upravo to.

Taj stenoviti deo severne Saldeje poznat je kao Zaravni Proska. Sumorno mesto za jahanje, pošto tu nije rasla nijedna biljčica. Vetar je duvao sa severa, noseći sa sobom smrad koji kao da je dopirao iz neke duboke vrele baruštine, prepune leševa. Olujno nebo iznad njega bilo je tmurno i zloslutno.

Ta žena, pomislio je Lan, odmahujući glavom. Kako je brzo Ninaeva naučila da govori i razmišlja kao Aes Sedai. Ne boli ga to što sam jaše u smrt, ali to što zna da ona strahuje za njega... to ga boli. Veoma.

Već danima nije nikoga video. Saldejci imaju utvrde na jugu, ali tu je krajolik izbrazdan urvinama i jazovima, tako da je Trolocima teško da tuda napadaju; više vole da napadaju u blizini Maradona.

Međutim, to ne znači da on može da se opusti. Tako blizu Pustoši, čovek nikada ne sme da se opušta. Primetio je jedno brdašce, koje bi bilo zgodno za izviđački položaj. Dobro je pazio na ma kakve naznake pokreta. Obišao je jedno ulegnuće u tlu, čisto za slučaj da ga u njemu čeka nečija zaseda. Sve vreme je držao luk. Kada bude zašao malo dalje ka istoku, zaći će dublje u Saldeju i preći u Kandor, s njegovim dobrim putevima. A onda...

Niz obližnju padinu zakotrlja se šljunak.

Lan pažljivo izvadi strelu iz tula privezanog za Mandarbovo sedlo. Odakle li se taj zvuk začuo? Sa desne strane, zaključio je. Južno. Ona tamo padina; neko prilazi iza nje.

Lan nije zauzdao Mandarba. Da se zvuk kopita promenio, to bi bilo upozorenje za one koji dolaze. Tiho je digao luk, osećajući kako mu se prsti znoje u rukavicama od meke jelenske kože. Stavio je strelu na luk i pažljivo ga zategao, privlačeći strelu sve do obraza, udišući njene mirise. Guščja pera, smola.

Jedna prilika se pojavi iza južnog obronka. Čovek se ukoči, a stari čupavi tovarni konj ga obiđe i nastavi dalje. Zaustavi se tek kada mu se konopac privezan oko vrata zateže.

Čovek je bio u smeđoj košulji i prašnjavim čakširama. Za pojas je zadenuo mač, a ruke su mu bile mišićave i snažne, ali nije delovao preteće. Zapravo, delovao mu je nekako poznato.

„Lorde Mandragorane!", uzviknu taj čovek, pa požuri napred, vodeći konja za sobom. „Napokon sam te pronašao. Pretpostavio sam da ćeš putovati Kremerskim drumom!"

Lan spusti luk i zauzda Mandarba. „Poznajem li te?"

„Doneo sam potrepštine, milostivi!" Čovek je crnokos i preplanule puti. Verovatno krajiškog roda. Produžio je prema Lanu, preterano poletan, cimajući debelim prstima konopac kojim je pretovareni konj bio vezan. „Računao sam da nemaš dovoljno hrane. Poneo sam i šatore - četiri komada, za svaki slučaj - kao i nešto vode. Hrane za konje. I..."

„Ko si ti?", prasnu Lan. „I otkud znaš ko sam ja?"

Čovek se lecnu i zastade. „Ja sam Bulen, milostivi. Iz Kandora."

Iz Kandora... Lan se sećao jednog vižljastog mladog glasnika. Sa iznenađenjem, uvide sličnost. „Bulene? Čoveče, pa to je bilo pre dvadeset godina!"

„Znam, lorde Mandragorane. Ali kada se u palati proneo glas da je Zlatni ždral razvijen, znao sam šta mi je činiti. Dobro sam savladao mačevanje, milostivi. Došao sam da jašem s tobom i... "

„Glas o mom putovanju proneo se čak do Aesdaišara?"

„Da, milostivi. El'Ninaeva je došla kod nas, vidiš. Kazala nam je šta si uradio. Drugi se prikupljaju, ali ja sam pošao prvi. Znao sam da će ti biti potrebne namirnice."

Plamen spalio tu ženu, pomislio je Lan. Još ga je naterala da se zakune da će prihvatiti sve koji budu želeli da jašu s njim! Pa, ako ona može da se igra sa istinom, može i on. Lan je kazao da će prihvatiti sve koji budu želeli da jašu s njim. Taj čovek nije konjanik. Stoga, Lan može da ga odbije. To je bedna razlika, ali dvadeset godina provedenih u društvu Aes Sedai naučilo ga je kako da pazi šta priča.

„Vrati se u Aesdaišar", kaza mu Lan. „Reci im da je moja žena pogrešila i da nisam razvio Zlatnog ždrala."

„Ali... "

„Sine, nisi mi potreban. Sada odlazi." Lan mamuznu Mandarba da krene hodom, pa prođe čoveka koji je stajao na putu. Nekoliko narednih trenutaka, Lan je mislio da će njegovo naređenje biti poslušano, mada ga je savest mučila zbog poigravanja sa zavetom koji je dao.

„Otac mi je bio Malkijerac", javi se Bulen iza njega.

Lan samo produži.

„Poginuo je kada mi je bilo pet godina", doviknu Bulen. „Oženio se Kandorkom. Oboje su ubili razbojnici. Ne pamtim ih najbolje. Sećam se samo jedne stvari koju mi je otac rekao: da ćemo se jednoga dana boriti za Zlatnog ždrala. Ovo je sve što mi je ostalo od njega."

Lan nije mogao a da se ne osvrne dok je Mandarb nastavljao napred. Bulen je držao tanku kožnu vrpcu, hadori kakav na glavi nosi svaki Malkijerac koji se zavetovao da se bori protiv Senke.

„Nosio bih hadori svog oca", doviknu Bulen, sve jačim glasom, „ali nemam koga da pitam mogu li. Takav je običaj, zar ne? Neko mora da mi podari pravo da ga stavim. Pa, želim da se borim protiv Senke do kraja svog života." Spusti pogled na hadori, pa onda opet diže glavu i viknu: „Hoću da se suprotstavim mraku, al'Lane Mandragorane! Zar ćeš mi reći da ne mogu?"

„Idi Ponovorođenom Zmaju", odvrati mu Lan. „Ili u vojsku svoje kraljice. Primiće te."

„A ti? Zar ćeš jahati sve do Sedam kula bez ikakvih potrepština?"

„Loviću."

„Izvinjavam se, milostivi, ali jesi li ti video ove krajeve? Pustoš se primiče sve više i više ka jugu. Ništa ne raste, čak ni u krajevima koji su nekada bili plodni. Divljač je retka."