Trojica gardista sedela su za stolom i bacala kocke u jednu kutiju, dok su u otvorenom gvozdenom štednjaku gorele cepanice, a na njemu se podgrevao čaj. Sa četvoricom vojnika kockao se jedan vižljast čovek, čiji je donji deo lica bio obmotan crnim šalom. Odeća mu je bila dronjava, a na glavi mu se videla gusta i mokra smeđa kosa, koja je štrčala na sve strane. Smeđe oči mu pogledaše Birgitu preko ruba šala, pa se čovek još malčice poguri u stolici.
Birgita skide plašt i otrese ga od kiše. „Pretpostavljam da je ovo taj vaš uljez?"
„Pa da“, odgovori narednik. „Kako si čula za to?"
Ona pogleda uljeza „Pokušao je da se ušunja u dvorište palate, a vi se sada kockate s njim?"
Narednik i njegovi ljudi postiđeno se zgledaše. „Pa, moja gospo..."
„Nisam ja nikakva gospa." Bar ne ovoga puta. „Ja zarađujem za život."
„Ovaj, da“, nastavi Mejser. „Pa, odmah je predao mač i ne izgleda tako opasno. Samo još jedan prosjak koji moli za otpatke iz kuhinje. Dobar čovek. Mislio sam da bismo mogli da ga ugrejemo pre nego što ga isteramo na ovakvo vreme."
„Prosjak", reče ona. „S mačem?"
Narednik Mejser se počeša po glavi. „To valjda jeste malo čudno.“
„Ti bi mogao da izmamiš kalpak s glave vojskovođi nasred bojnog polja, zar ne, Mete?“, upita ona. „Mete?“, ponovi čovek dobro poznatim glasom. „Ne znam ja o čemu ti to pričaš, čestita ženo. Ime mi je Garard i ja sam samo prosjak zanimljive prošlosti, ako bi želela da slušaš o njoj...“
Ona ga prekorno pogleda.
„O, krvavi pepeo, Birgita“, pobuni se on, skidajući šal. „Samo sam hteo da se malo ugrejem.“
„I da odereš moje ljude na kocki."
„Prijateljska igra nikome nije naškodila", odgovori Met.
„Sem ako nije bila protiv tebe. Vidi, zašto se šunjaš u palatu?"
„Poslednji put mi je bilo potrebno previše krvavog truda da uđem", odgovori Met i zavali se u stolicu. „Mislio sam da ovoga puta to izbegnem."
Narednik Mejser pogleda Birgitu. „Poznaješ ovog čoveka?"
„Nažalost", reče ona naredniku. „Naredniče, možeš da ga pustiš da bude pod mojim nadzorom. Postaraću se da gazda Kauton bude namiren."
„Gazda Kauton?", upita jedan od vojnika. „Zar misliš na princa Gavranova?"
„O, krvavu mu...“, izusti Met pa ustade i zgrabi svoj štap. „Baš ti hvala", zajedljivo kaza Birgiti oblačeći kaput.
Ona se opet ogrnu plaštom, pa otvori vrata kada jedan gardista pruži Metu njegov mač, sa sve opasačem. Otkad to Met nosi kratki mač? Verovatno da skrene pažnju sa štapa.
Njih dvoje izađoše na kišu dok je Met zatezao opasač. „Princ Gavranova?" upita ona.
. „Neću da pričam o tome."
„Zašto nećeš?"
„Zato što sam postao previše krvavo poznat za sopstveno dobro, eto zašto."
„Čekaj samo da se to nakupi preko nekoliko pokolenja", reče mu ona i baci pogled ka nebu, trepćući kada je kišna kap pogodi pravo u oko.
„Hajde da nešto popijemo", reče joj Met zaputivši se prema kapiji.
„Čekaj", odgovori mu ona. „Jesi li hteo da vidiš Elejnu?"
„Elejnu?", upita Met. „Krv i pepeo, Birgita, došao sam da popričam s tobom. Šta misliš, zašto sam dopustio da me oni gardisti uhvate? Hoćeš li piće ili nećeš?"
Ona se pokoleba, pa slegnu ramenima. Time što je svoju dužnost predala Kajli, Birgita je zvanično otišla da se odmara. Zna jednu prilično pristojnu krčmu, koja je na svega dve ulice od palate.
„Dobro", kaza ona pa mahnu gardistima i povede Meta na kišnu ulicu. „Ali moraću da pijem mleko ih čaj umesto piva. Nismo sigurni da li bi naškodilo njenoj deci ako bi njena Zaštitnica pila." Nasmešila se, pomislivši na pijanu Elejnu kako nakon predstave pokušava da razgovara sa svojim saveznicima. „Mada bi bila dobra osveta za sve ono što mi je priredila kada bih je učinila malčice pripitom."
„Ne znam ni zašto si uopšte dopustila da te veže", kaza Met. Ulica oko njih bila je skoro prazna, mada je krčma delovala veoma primamljivo, kako se žuta svetlost prosipala iz nje na ulicu.
„Nisam se ništa pitala", odgovori ona. „Ali ne žalim zbog toga. Da li si se zaista ušunjao u dvor da bi se sastao sa mnom?"
Met slegnu ramenima. „Imam neka pitanja."
„O čemu?"
On vrati na glavu onaj smešni šal, a ona primeti da je šal po sredini rasečen. „Znaš", odgovori on. „O stvarima.“
Met je jedan od retkih ljudi koji znaju ko je zapravo ona. Nije valjda da misli na... „Ne", reče i okrenu se. „Ne želim da pričam o tome."
„Krvavi pepeo, Birgita! Potrebna su mi ta saznanja od tebe. Hajde, za ljubav starom prijatelju."
„Dogovorili smo se da ćemo jedno drugome čuvati tajne."
„Ma neću ja da odajem tvoje tajne", brzo joj kaza Met. „Ali vidiš, ima tu jedna stvar."
„Koja stvar?"
„Kula Gendžei."
„To nije stvar", reče mu ona. „Drži se što dalje od nje."
„Ne mogu."
„Naravno da možeš. To je plamena zgrada, Mete. Ne može da te juri."
„Baš smešno. Vidi, hoćeš li barem da me saslušaš uz krčag piva? Ovaj, mleka. Ja častim"
Ona na trenutak zastade, pa uzdahnu. „Naravno da ti krvavo častiš", progunđa, pa mu mahnu da nastavi. Uđoše u gostionicu, poznatu kao Veliko šetalište, koja je zbog kiše bila posećenija nego obično. Međutim, gostioničar je bio Birgitin prijatelj, pa je poslao izbacivača da skloni nekog pijanca koji je spavao za jednim stolom kako bi napravio mesta za nju.
Ona mu baci novčić u znak zahvalnosti, a on joj klimnu ružnom glavom - nedostajalo mu je nekoliko zuba, jedno oko i veći deo kose. Bio je to najzgodniji čovek u prostoriji. Birgita diže dva prsta da naruči piće - znao je da ona u poslednje vreme pije mleko - pa je mahnula Metu ka stolu.
„Mislim da u životu nisam video ružnijeg čoveka od onog gostioničara", reče Met dok su sedali.
„Nisi dovoljno dugo živ“, odgovori mu ona, pa se nasloni o zid i diže noge na sto. Bilo je taman dovoljno mesta da ona to uradi, pošto je sela na klupu u tom pregratku po dužini. „Da je Matori Snert nekoliko godina mlađi i da mu je neko nekoliko puta slomio nos, možda bih ga uzela u obzir. Ima lepe i široke grudi, pune kovrdžave dlake koju možeš da mrsiš prstima."
Met se isceri. „Jesam li nekada pominjao koliko je neobično ići na piće sa ženom koja tako priča o muškarcima?"
Ona slegnu ramenima. „Gendžei. Zašto za ime Normadovih ušiju želiš da ideš tamo?"
„Čijih ušiju?", upita Met.
„Odgovori mi kad te pitam."
Met uzdahnu, pa onda rasejano prihvati krčag kada mu ga služavka pruži. Neuobičajeno za njega, nije je pljesnuo po zadnjici mada ju je raskalašno odmerio dok je odlazila. „Krvave zmije i lisice drže nekoga ko mi je prijatelj", reče on pa smaknu šal s lica i dobro otpi piva.
„Ostavi ga. Ne možeš da ga spaseš, Mete. Ako je bio toliko glup da kroči u njihov predeo, zaslužuje sve što ga je snašlo."
„Reč je o ženi", odvrati Met. A, pomislila je Birgita. Krvava budala. Junak, ali svejedno budala.
„Ne mogu da je ostavim", nastavi Met. „Dužan sam joj. Sem toga, moj dobar prijatelj ide tamo bez obzira da li ja hoću ili neću. Moram da pomognem."
„Onda će oni zgrabiti sve troje", odgovori mu Birgita. „Vidi, ako uđeš kroz prolaze, onda si okovan sporazumima. Oni te u izvesnoj meri čuvaju, ali takođe te sputavaju. Ulaskom kroz lukove nećeš dospeti ni na jedno mesto koje će ti biti od koristi."
„A ako uđeš na drugi način?" upita Met. „Kazala si Olveru kako da otvori kulu."