„Šta je?“, upita je Met, za tren oka skočivši na noge.
„Elejna. U nevolji. Opet. Povređena je.“
„Krvavi pepeo", prasnu Met, pa zgrabi kaput i štap i zajedno potrčaše ka izlazu.
23
Lisičje glave
Elejna je prevrtala čudni medaljon u šaci, prelazeći vrhovima prstiju preko lisičje glave urezane spreda. Kao i kod mnogih drugih ter’angreala, teško je bilo oceniti od kakvog je metala napravljen. Vođena čulima svog Talenta, pretpostavljala je da je to bilo srebro. Međutim, medaljon više nije od srebra, već od nečeg novog, nečeg drugačijeg.
Glavna pevačica pozorišne trupe Srećnik i dalje je pevala. Pevala je prelepo, čisto i visoko. Elejna je sedela na stolici pokrivenoj jastučićima, na desnoj strani dvorane prilagođene posmatranju izvođača tako što je jedan deo bio izdignut zbog njih. Iza nje su stajale dve Birgitine Gardistkinje.
Prostorija je bila polumračna, osvetljena samo nizom malih treperavih svetiljki postavljenih u zidne niše zaklonjene plavim staklom. Plavu svetlost nadjačavale su jarke žute svetiljke postavljene ispred uzdignutog dela.
Elejna je jedva obraćala pažnju na pozornicu. Često je slušala „Smrt princeze Vališen" kao baladu, pa baš nije videla svrhu u dodavanju novih reči toj baladi i različitim izvođačima, umesto da samo jedan bard izvodi celu tu stvar. Međutim, to je Elorijenina omiljena balada, a dobre vesti iz Kairhijena o tim izvođačima - koje su
tamošnji plemiči skoro otkrili - potakle su zanimanje mnogih andorskih vlastelina.
Otud i to veče. Elorijen je došla na Elejnin poziv; verovatno je bila ponukana radoznalošću. Zašto je Elejna bila toliko drska da je pozove? Elejna će ubrzo iskoristiti to što je Elorijen prisutna - ali ne još. Neka žena najpre uživa u predstavi. Elorijen je očekivala političku zasedu. Čekala je da Elejna priđe i sedne na neko mesto pored nje, ili da joj možda pošalje slugu s ponudom.
Elejna nije uradila ni jedno ni drugo, već je sedela i gledala ter’angreal s lisičjom glavom. Veoma zamršeno umetničko delo, premda tek jedno parče metala. Oseća tkanja upotrebljena da bi se to stvorilo. Njihova zamršenost daleko prevazilazi jednostavnost izvrnutih prstenova za snevanje.
Negde greši u svojim pokušajima da napravi još jedan takav medaljon. U torbici za pojasom nosi plod jednog od svojih neuspelih pokušaja. Dala je da se izliju istovetni medaljoni, koliko su to kujundžije mogle da izvedu, mada je pretpostavljala da oblik zapravo nije bitan. Iz nekog razloga, izgleda da količina srebra jeste bitna, ali ne i njegovo obličje.
Prišla je veoma blizu. Primerak u njenoj torbici ne radi savršeno. Manje moćna tkanja beže od onog ko drži medaljon, ali veoma moćna tkanja se iz nekog razloga probijaju. Još veća muka je u tome što je nemoguće usmeravati dok se drži novi primerak.
Može da usmerava dok drži Metov medaljon. Bila je sva razdragana kada je otkrila da to što drži medaljon nimalo ne ometa njena tkanja. Ometa ih to što je u drugom stanju - što je i dalje dovodi do ludila - ali moguće je držati lisičju glavu i usmeravati.
Ali to ne važi za odlivak. Nije ga napravila kako treba. A nažalost, vremena ima sve manje. Metu će njegov medaljon ubrzo trebati.
Izvadila je lažni medaljon i stavila ga na stolicu pored sebe, a onda prigrlila Izvor i izatkala Duh. Neku stolicu dalje od nje, nekoliko Srodnica koje su posmatrale izvođenje digoše pogled kada je to učinila. Većini je svu pažnju okupirala pesma.
Elejna pruži ruku i dodirnu medaljon. Njena tkanja se smesta raspršiše i Izvor samo nestade. Kao da je štit postavljen preko nje.
Ona uzdahnu kada pesma dosegnu vrhunac. Odlivak je veoma sličan Metovom medaljonu, ali istovremeno je izluđuje. Ona nikada ne bi nosila nešto što bi je sprečavalo da dodirne Izvor, čak ni zbog zaštite koju to pruža.
Ipak, nije potpuno beskoristan. Možda može dati primerak Birgiti, kao i nekolicini kapetana koji služe u Gardi. Ne bi valjalo da napravi previše tih medaljona, jer mogu veoma delotvorno da se koriste protiv Aes Sedai.
Da li bi možda mogla dati Metu jedan od odlivaka? On nikada ne bi shvatio da se to desilo, pošto ne može da usmerava...
Ne, pomislila je, suzbijajući to iskušenje pre nego što je stiglo da se rasplamsa. Obećala je da će Metu vratiti medaljon i to će i uraditi. Ne neki odlivak koji ne radi jednako dobro. Tutnula je oba medaljona u džep svoje haljine. Sada kada zna da ipak može naterati Meta da se rastane od tog svog medaljona, možda će ga moći naterati da joj ga da još jednom. Mada jeste zabrinuta zbog golama. Kako da izađe na kraj s tim stvorom? Možda ipak nije loša zamisao to da svim svojim stražarima podeli primerke te amajlije.
Pesma se završi, a poslednji visoki tonovi utrnuše kao sveća kojoj je nestalo fitilja. Kraj predstave usledi odmah nakon toga, kada ljudi s belim maskama iskočiše iz mraka. Svetlost jarko blesnu, od nečega bačenog u jednu od svetiljaka, i kada blesak iščile, videlo se kako Vališen mrtva leži na pozornici, s crvenom haljinom raširenom oko sebe kao da je reč o lokvi prosute krvi.
Gledaoci ustaše da zapljeskaju. Većinom su to bile Srodnice, mada nije bilo baš malo poslušnika drugih pozvanih Visokih sedišta. To su sve bili njeni saveznici. Dijelin, naravno, mladi Konejl Nortan i jednako mlada - ali dvostruko gorda - Katalin Hevin. Poslednja prisutna vlastelinka bila je Silvaza Kajren. Šta da misli o njoj? Elejna odmahnu glavom, pa gurnu lažni medaljon u torbicu i skromno se pridruži ostalima odavanjem priznanja. Izvođači će biti usredsređeni samo na nju. Ako im ne da neki znak odobravanja, kidaće živce čitave noći.
Kada je to završila, Elejna je pošla do obližnje primaće sobe, opremljene postavljenim stolicama širokih doručja, tako da se u njima može opušteno razgovarati. Na jednoj strani te prostorije bio je sto za posluživanje, za kojim je stajao sluga u blistavo čistoj crveno-beloj livreji. Stajao je s rukama iza leđa, s poštovanjem čekajući dok su posetioci lagano ulazili. Naravno, Elorijen nije bila prisutna - osnovna je pristojnost da gost sačeka da domaćin prvi ode. Mada Elorijen i Elejna nisu u najboljim odnosima, to nije razlog da se pokazuje nevaspitanje.
Ubrzo nakon što Elejna stiže, dođe i Elorijen. Dežmekasta žena je čavrljala s jednom Srodnicom, upadljivo zanemarujući ostala Visoka sedišta oko sebe. Činilo se kao da razgovara usiljeno. Verovatno je mogla u potpunosti izbeći da dođe u primaću sobu, ali Elejna je znala da će ta žena želeti da jasno stavi do znanja kako se nije predomislila i vezi s kućom Trakand.
Elejna se nasmešila, ali nije prišla toj ženi, već se okrenula Silvazi kada je ova ušla. Srednje građe, ta plavooka devojka bi možda i bila lepa samo da nije te bezizražajnosti njenog lica. Ne odsustva osećanja, kao što je to kod Aes Sedai. Potpune bezizražajnosti. Ponekad se činilo kao da je Silvaza samo krojačka lutka odevena da bi nekome bila pokazana. Mada, u drugim slučajevima, znala je da pokaže skrivene dubine i veliku promućurnost.
„Hvala na pozivu, veličanstvo", ravno kaza Silvaza, glasa blago jezivog zbog svoje jednoličnosti. „Ovo je bilo veoma prosvetljujuće.“
„Prosvetljujuće?", upita Elejna. „Nadala sam se da je to bilo uživanje."
Silvaza ništa ne odgovori. Pogleda Elorijen i tu na posletku pokaza neko osečanje. Ledenu mrskost, od koje se čovek ježi. „Veličanstvo, zašto si nju pozvala?"
„I kuća Kejren je nekada bila u lošim odnosima s Trakandima", odgovori Elejna. „Često biva da nam je najdragocenija odanost onih ljudi koje je najteže pridobiti."
„Veličanstvo, ona te neće podržati", odgovori joj Silvaza, glasa i dalje previše spokojnog. „Ne nakon onoga što je tvoja majka učinila."