„Kada je moja majka, pre mnogo godina, sela na presto", reče joj Elejna, bacajući pogleda ka Elorijen, „bilo je nekih kuća za koje se govorilo da ih nikada neće pridobiti. Ali to joj je ipak pošlo za rukom."
„Pa? Već imaš više nego dovoljno podrške, veličanstvo. Izvojevala si svoju pobedu."
„Jednu od njih."
Ostatak je ostao neizrečen. Postoji dug časti prema kući Tremejn. Ona ne traži Elorijeninu podršku samo zbog snaženja Lavljeg prestola, već i zbog toga da bi zacelila rascepe koje je izazvala njena majka dok je bila pod Gebrilovim uticajem. Ona to čini da bi povratila ugled svoje kuće i ispravila zla koja mogu da se isprave.
Silvaza to neće razumeti. Elejna je saznala za detinjstvo te jadne devojke; ona zacelo ne polaže mnogo u čast jednog Visokog sedišta. Silvaza izgleda veruje u samo dve stvari: silu i osvetu. Sve dok ona podržava Elejnu i može da se navodi, neće predstavljati opasnost. Ali ona nikada neće biti snažna potpora kuće Trakand kao što je neko poput Dijelin.
„Veličanstvo, kako ti služi moj pisar?", upita Silvaza.
„Valjda dobro", odgovori Elejna. On za sada nije došao ni do čega što bi moglo biti od vrednosti, mada mu Elejna nije ni dala dozvolu da za vreme ispitivanja učini bilo šta što bi se moglo nazvati preteranim. Našla se u klopci. Čini joj se kao da je čitavu večnost lovila tu družinu Crnih sestara. Sada ih je napokon pohvatala... ali šta da radi s njima?
Birgita ih je zarobila žive navodno da bi bile ispitane, pa da im se onda sudi u Beloj kuli. Ali to znači da one nemaju nikakvog razloga da progovore; znaju da će na kraju biti pogubljene. I zato Elejna mora ili da bude spremna da se pogađa s njima, ili da pusti Ispitivača da primeni krajnje mere.
Jedna kraljica mora biti dovoljno prekaljena da dopusti takve stvari. Makar su joj tako objašnjavali njeni učitelji. Nema nikakvog pitanja jesu li te žene krive ili nisu, pošto su već učinile dovoljno da zasluže deset smrtnih kazni. Međutim, Elejna baš i nije bila sigurna koliko želi da potone u sopstvenim očima kako bi iščupala njihove tajne iz njih.
Sem toga, da li bi to išta vredelo? Ispan je bila vezana ili Prinudom ili nekakvim zavetima; verovatno isto to važi i za ostale. Jesu li one uopšte u stanju da otkriju išta korisno? Kad bi samo postojao neki način da...
Oklevala je, i propustila da čuje Silvazinu sledeću primedbu kada joj nešto sinu. Naravno, to se Birgiti neće ni najmanje dopasti. Birgiti se ništa ne dopada. Ali Elejna je osetila da je Birgita otišla nekud van dvora, možda u obilazak stražarskih postaja ispred palate.
„Izvini, Silvaza", reče Elejna. „Upravo sam se setila nečega što neizostavno moram da uradim."
„Naravno, veličanstvo", odgovori joj devojka potpuno ravnim i bezmalo neljudskim glasom.
Elejna ode od nje, pa brzo požele dobrodošlicu - i prijatno veče - ostalima. Konejl je delovao kao da mu je dosadno. Došao je zato što se to od njega očekivalo. Dijelin se ponašala prijatno, po svom običaju, ali takođe oprezno. Elejna je izbegavala Elorijen. Pozdravila je sve ostale ugledne prisutne. Kada je završila, krenula je prema izlazu.
„Elejna Trakand", pozva je Elorijen.
Elejna zastade, pa se nasmeši sebi u bradu. Okrenu se, brišući s lica svaki izraz sem proračunate radoznalosti. „Da, gospo Elorijen?"
„Jesi li me pozvala ovamo samo da bi me zanemarivala?", zatraži da čuje ta žena s druge strane prostorije. Ostali razgovori zamreše.
„Ni u kom slučaju", odgovori Elejna. „Samo sam bila pod utiskom da će ti biti prijatnije ako te ne primoravam da razgovaraš sa mnom. Ovo veče nije posvećeno političkim ciljevima."
Elorijen se namršti. „Pa čemu je onda posvećeno?"
„Uživanju u lepoj baladi, gospo Elorijen", odgovori joj Elejna. „I možda tome da te podseti na vreme kada si često uživala u društvu Trakandovih." Nasmeši se, pa neznatno klimnu glavom i ode.
Neka razmišlja o tome, sa zadovoljstvom je pomislila Elejna. Elorijen je nesumnjivo čula da je Gebril bio jedan od Izgubljenih. Ta žena možda ne veruje u to, ali možda se i dalje seća godina ispunjenih poštovanjem koje su ona i Morgaza iskazivale jedna drugoj. Je li nekoliko kratkih meseci dovoljno da se zaborave godine prijateljstva?
Na dnu stepeništa ispred sobe za prijeme Elejna naiđe na Kajlu Bent, jednu od Birgitinih zapovednica gardistkinja. Vižljasta žena kose boje plamena prijateljski je čavrljala s dvojicom gardista, koji su izgleda bili veoma željni njene naklonosti. Sve troje stadoše u stav mirno kada primetiše Elejnu.
„Kuda je Birgita otišla?", upita Elejna.
„Otišla je da ispita neki slučaj kod kapija, veličanstvo", odgovori Kajla. „Dobila sam obaveštenje da nije posredi ništa ozbiljno. Onaj najamnički kapetan koji ti je dolazio u posetu pokušao je da se ušunja u dvorište palate. Kapetan Birgita ga ispituje."
Elejna izvi obrvu. „Misliš na Metrima Kautona?"
Žena klimnu glavom.
„Ona ga ispituje?“
„Tako sam čula, veličanstvo", odgovori Kajla.
„To znači da su otišli na piće", kaza Elejna i uzdahnu. Svetlosti, ovo je baš loš trenutak za to.
Ili je dobar trenutak? Ako je izašla s Metom, Birgita ne može da se buni zbog onoga što Elejna namerava da radi s Crnim ađahom. Elejna shvati da se smeši. „Kapetane Bent, pođi sa mnom." Ona izađe iz pozorišne odaje i uđe u glavni deo dvora. Žena pođe s njom, mahnuvši odredu gardistkinja koje su stajale u hodniku da je slede.
Smešeči se sebi u bradu, Elejna stade da izdaje naređenja. Neki sluga ubrzo stiže, noseći ogroman crni plašt. Elejna se ogrnu njime, pa prigrli Izvor. Jedna gardistkinja otrča da prenese njene naredbe, mada je delovala zbunjeno, jer su naredbe na spisku bile čudne. Elejna ode u svoje odaje, pa sede da razmisli. Moraće da dela brzo. Birgita je lošeg raspoloženja - Elejna oseća kroz vezu. Bila su joj potrebna čak tri pokušaja! Krvavi pepeo, ali ponekad je izluđuje to što je u drugom stanju.
Izatka oko sebe Vatru i Vazduh, služeći se Ogledalom izmaglica da postane viša i zastrašujuća. Uzela je kovčežić s nakitom i iz njega izvadila malu rezbariju od belokosti u obliku žene koja sedi ogrnuta sopstvenom kosom. Iskoristila je taj angreal da u sebe uvuče što je više Jedne moći smela. Svakome ko može da usmerava delovaće zaista zastrašujuće.
Pogleda gardistkinje. Očigledno su bile zbunjene i stajale su držeći se za balčake svojih mačeva, a i ne shvatajući da to čine. „Veličanstvo?", upita Kajla.
„Kako izgledam?" upita Elejna, prilagođavajući tkanja tako da joj glas zvuči dublje.
Kajla razrogači oči. „Kao otelotvorena gromonosna oluja, veličanstvo."
„Dakle, zastrašujuće?" upita Elejna, malo se trzajući zbog sopstvenog skoro neljudskog i opasnog glasa. „Savršeno!"
„Rekla bih", kaza vižljasta gardistkinja, češkajući se po bradi. „Mada papuče malo kvare učinak."
Elejna spusti pogled, psujući ružičastu svilu. Opet stade da tka i učini da joj noge u papučama jednostavno nestanu. Tkanje je činilo da izgleda kao da lebdi u vazduhu, obavijena pokrovom tame, dok su plašt i parčad crne tkanine lebdeli oko nje. Lice joj je bilo potpuno skriveno crnilom. Na kraju je tome dodala dve crvene žiške tamo gde bi trebalo da su joj oči. Podsećale su na ugljevlje koje zrači tamnogrimiznim svetlom.
„Svetlost nas saklonila“, prošapta jedna gardistkinja.
Elejna klimnu samoj sebi, a srce joj uzbuđeno zakuca. Nije bila zabrinuta. Biće bezbedna. To joj je obećalo Minino predviđanje. Opet je razmotrila svoje namere. Sve je kako treba - ali postoji samo jedan način da ih sa sigurnošću isproba.
Elejna izvrnu tkanja i veza ih, a onda se okrenu gardistkinjama. „Ugasite svetlo“, kaza im, „i da niste mrdnule. Ubrzo ću se vratiti."
„Ali...“, izusti Kajla.
„To je naređenje, gardistkinjo", odlučno joj kaza Elejna. „Bolje bi ti bilo da ga poslušaš."