„Ima nekakav ter’angreal", vrisnu Temajla. „Tkanja spadaju s nje."
Elejna nezgrapno ustade, odgurnu pisara i poče da tka Vazduh kako bi ga oduvala. Međutim, dok je to činila, on je zgrabi za ruku, možda primetivši blesak srebrnastog metala u njoj. Pisar sklopi duge prste oko medaljona taman kada ga Elejna pogodi talasom Vazduha.
Pisar odlete, držeći medaljon. Elejna zareža, i dalje besna. Temajla se zlobno isceri i tkanja Vazduha pojaviše se oko nje. Ona ih hitnu preda se, ali Elejna ih dočeka svojim tkanjima.
Dva talasa tresnuše jedan o drugi, tako da se vazduh u maloj prostoriji uskomeša. Slama se razlete na sve strane, a Elejni se uši zaglušiše od nagle promene pritiska. Tamnokosi pisar se odvuče iz bitke, držeći ter’angreal. Elejna pruži tkanje ka njemu - ali ono se rasprši.
Elejna zaurla od besa, a bol joj sevnu u ramenu, tamo gde se udarila kada je tresnula u zid. Prostorijica je bila zakrčena pošto je u njoj bilo previše ljudi, a Temajla je stajala u dovratku, nenamerno sprečavajući pisara da pobegne. A možda je to zapravo bilo namerno; ona verovatno želi taj medaljon. Druge dve Crne sestre pogurile su se i zgrčile dok se vazduh komešao oko njih, pošto su i dalje bile pod štitovima.
Elejna je povlačila kroz angreal koliko je god smela, terajuči svoje tkanje Vazduha sve više napred, skrećući u stranu ono kojim ju je Temajla gurala. Dva tkanja neko vreme behu ravnopravna, a onda se Elejnino probi i tresnu u Temajlu, izbacujući je iz ćelije pravo u kameni zid napolju. Elejna potom postavi štit, mada se činilo da je Temajla od udarca izgubila svest.
Pisar se pojavi kroz dovratak, a Elejna oseti ujed straha. Pošto nije znala šta drugo da radi, tkanjem Vazduha diže Česmal i baci je na pisara.
Oboje se prostreše po podu. Zveket metala zazvoni u vazduhu kada medaljon s lisičjom glavom ispade na pod i otkotrlja se kroz vrata.
Elejna duboko udahnu, a bol joj se rasplamsa u nedrima i ruka joj omlitavi. Više nije mogla da je drži kako treba. Poduprla ju je drugom rukom, besno se držeči Izvora. Utehu joj je pružala slast saidara. Ona izatka Vazduh i veza Česmal, pisara i Eldrit, koja je pokušavala da neprimećeno dopuzi do Elejne.
Smirujući se, Elejna prođe pored njih i izađe iz ćelijice kako bi proverila šta je s Temajlom u hodniku. Žena je još dišala, ali je zaista bila u nesvesti. Elejna i nju veza Vazduhom, kako bi bila sigurna, pa onda pažljivo diže sa zemlje medaljon s lisičjom glavom. Lecnu se od bola u drugoj ruci. Da, sigurno je polomila neku kost.
Mračni hodnik bio je prazan, a četiri dovratka za ćelije u njemu bila su obasjana tek jednom podnom svetiljkom. Gde su stražari i Srodnice? Nevoljno pusti tkanja koja su obrazovala njeno prerušavanje - pošto nije htela da stignu vojnici i da je pogrešno prepoznaju kao neku Prijateljicu Mraka. Zacelo je neko čuo svu tu dreku! Krajičkom uma osećala je kako Birgita brine zbog nje i sve se više približava. Zaštitnica je nesumnjivo osetila Elejninu povredu.
Elejna bi skoro radije da oseća bol u ramenu nego da čuje predavanje koje će joj Birgita neumitno održati. Opet se lecnu, razmišljajući o tome, pa se okrenu da pogleda svoje zarobljenike. Moraće da proveri ostale ćelije.
Naravno da će njena deca biti dobro. Ona će biti dobro. Bol ju je prejako zahvatio; nije se zaista uplašila. Ipak, najbolje bi bilo da...
„Zdravo, kraljice moja", prošapta joj na uvo muški glas tren pre nego što joj se drugi talas bola rascveta u boku. Ona oštro uzdahnu i zatetura se. Nečija ruka se pruži i istrgnu joj medaljon između prstiju.
Elejna se okrenu, a soba kao da se zamagli oko nje. Nešto toplo klizilo joj je niz bok. Ona krvari! To ju je toliko zaprepastilo da je osećala kako Izvor klizi sve dalje od nje.
Doilin Melar stajao je u hodniku iza nje, držeći krvavi nož u desnici, a medaljon u levici. Njegovo uzano lice bilo je ozareno širokim osmehom, bezmalo raskalašnim kezom. Iako je nosio samo rite, delovao je samouvereno kao kralj na prestolu.
Elejna zasikta i posegnu za Izvorom - ali ništa se ne desi. Iza sebe začu tiho smejanje. Nije vezala Česinalin štit! Čim je Elejna pustila Izvor, tkanje je nestalo. Naravno, čim je bacila pogled, Elejna ugleda tkanja koja je odvajaju od Izvora.
Česmal joj se nasmeši, crveneći u zgodnom licu. Svetlosti! Krv se Elejni slivala niz noge. Tako mnogo krvi.
Zatetura se i nasloni na zid hodnika, nalazeći se između Melara s jedne i Česmal s druge strane.
Ona ne može da umre. Min je kazala... Možda pogrešno tumačimo, vratio joj se Birgitin glas. Čitav niz stvari i dalje može da pođe po zlu.
„Izleći je“, reče Melar.
„Šta si rekao?“, zatraži da čuje Česmal. Eldrit je iza nje čistila prašinu sa sebe iza ćelijskog dovratka. Pala je na tle kada se Elejnino tkanje Vazduha raspršilo, ali štit je i dalje na mestu. Elejna je taj vezala.
Razmisli, govorila je Elejna sebi, dok joj je krv kapala između prstiju. Mora da postoji nekakav izlaz. Mora! O, Svetlosti! Birgita, požuri!
„Izleći je“, reče Melar. „Ranio sam je nožem da bi tebe pustila."
„Budalo“, odbrusi mu Česmal. „Da su tkanja bila vezana, ta rana je ne bi naterala da nas oslobodi!"
„Onda bi umrla", odgovori Melar sležući ramenima. Pogleda Elejnu, a one njegove lepe oči zaiskriše od požude. „A to bi bila prava šteta. Jer ona je obećana meni, Aes Sedai. Neću dozvoliti da umre ovde, u ovoj tamnici. Ona ne sme da umre sve dok ja ne budem imao vremena da... uživam u njoj." On pogleda Crnu sestru. „Sem toga, zar misliš da će onima koje služimo biti drago kada čuju kako si dopustila da kraljica Andora izgubi život a da pre toga ne oda svoje tajne?"
Česmal je delovala nezadovoljno, ali očigledno je uvidela mudrost njegovih reči. Iza njih pisar izađe iz ćelije - nakon što se osvrnuo u oba smera - pa se odvuče niz hodnik prema stepeništu i potrča uz njega. Česmal pređe hodnik prema Elejni. Na svu sreću. Elejni se mutilo u glavi. Naslonila se uza zid, jedva osećajući bol od slomljenog ramena, pa je skliznula do poda sve dok na kraju nije sela.
„Glupačo jedna balava", reče joj Česmal. „Naravno, prozrela sam tvoju varku. Odugovlačila sam, znajući da mi pomoć stiže."
Te njene reči behu šuplje; lagala je zbog ostalih. Lečenje. Elejni je potrebno... to... Lečenje. Misli su joj postajale trome, i padao joj je mrak na oči. Pružila je ruku u stranu, prestravljena zbog sebe i svoje dece.
Ruka joj skliznu i ona kroz haljinu napipa nešto u džepu. Odlivak medaljona s lisičjom glavom.
Česmal uhvati Elejnu za glavu i stade da izrađuje isceliteljska tkanja. Elejni se krv zaledi u žilama, a telo joj preplavi talas Moći. Ona duboko udahnu, a bol koji je osećala u boku i ramenu iščile.
„Evo“, reče Česmal. „A sada, brzo, moramo da...“
Elejna munjevito izvadi drugi medaljon i diže ga. Česmal ga nagonski zgrabi - a tako postade nemoćna da usmerava. Njena tkanja nestadoše, uključujući i Elejnin štit.
Česmal opsova i ispusti medaljon, koji pade na pod i zakotrlja se dok je Česmal tkala štit.
Elejna se nije baktala sa štitom. Ovoga puta je izatkala Vatru. Jednostavnu, neposrednu i opasnu. Pre nego što Mračna sestra stiže da završi tkanje, odeća joj buknu u plamen, pa ona zavrišta.
Elejna se diže na noge. Ceo hodnik se vrteo oko nje - Lečenje ju je veoma iscrpelo - ali pre nego što stvari prestadoše da se ljuljaju, ona izatka joj jednu nit Vatre i hitnu je na Melara. On je doveo u opasnost i život njene dece! On ju je ubo nožem! On...
Tkanja se raspršiše istog trena kada ga dodirnuše. On joj se nasmeši, pa nogom stade na nešto. Na drugu amajliju. „Vidi, vidi", reče i uze ga. „Još jedan? Hoće li ispasti i treći ako te protresem?"
Elejna zasikta. Česmal je i dalje gorela i vrištala. Pala je na pod, bacakajući se, a hodnik se ispuni smradom spaljenog mesa. Svetlosti! Elejna nije htela da je ubije, ali nije bilo vremena. Izatka Vazduh, hvatajući Eldrit pre nego što ova stiže da pobegne. Elejna je za svaki slučaj gurnu napred, između sebe i Melara. On ju je oštro posmatrao, primičući se sve više, u jednoj šaci držeći dva medaljona, a u drugoj bodež. Još se presijavao od Elejnine krvi.