Ogromno pristanište Bandar Ebana jedno je od najvećih na svetu i zadivljujuće je. Prostire se u obliku polumeseca u podnožju grada. Min se iznenadila kada je videla koliko je brodova tu ukotvljeno, pri čemu su većina tih brodova zapravo plovila Morskog naroda.
Tako je, pomislila je Min. Rand im je naredio da donesu hranu za ovaj grad. Ali hrana se pokvarila. Dok je Rand odlazio iz grada, dobio je vest da je sva hrana na tim brodovima pretrpela dodir Mračnoga.
Neko je na početku prilaza pristaništu postavio prepreke. I drugi putevi koji su vodili ka ostalim delovima pristaništa delovali su kao da su takođe preprečeni. Vojnici u uniformama bojažljivo su provirivali iza tih prepreka dok im je Randov odred prilazio.
„Ni makac dalje!", neko uzviknu. „Mi ne..."
Rand diže ruku, pa nehajno mahnu. Prepreka - napravljena od nameštaja i dasaka - zatrese se, pa skliznu u stranu tako da drvo zaškripa. Ljudi iza nje uzviknuše i uzmakoše.
Rand ostavi prepreku pored puta. On pođe napred, a Min oseti mir u njemu. Na ulici je stajala skupina dronjavih i razrogačenih ljudi, s palicama u rukama. Rand odabra jednog između onih koji su bili u prednjim redovima.
„Ko je taj koji mom narodu preči prilaz ovom pristaništu i želi da namiče hranu samo za sebe? Ja bih da... porazgovaram s tom osobom." „Moj gospodaru Zmaju?", upita iznenađeni glas.
Min baci pogled u stranu. Visok i vitak čovek u crvenom domanskom kaputu jurio je s pristaništa prema njima. Košulja mu je nekada bila lepa i čipkasta, ali sada beše izgužvana i prljava. Delovao je iscrpljeno.
Kako se zvaše?, pomislila je Min. Iralin. Tako je. Nadzornik pristaništa. „Iraline?", upita Rand. „Šta se ovde dešava? Šta si to uradio?"
„Šta sam ja uradio?", zapita čovek. „Pokušavao sam da sprečim sve žive da ne pokuljaju na one brodove s pokvarenom hranom! Svako ko je pojede - razboli se i umre. Ljudi neće da slušaju. Nekoliko skupina pokušalo je da na juriš zauzme pristanište, kako bi se dočepale hrane, pa sam rešio da im ne dozvolim da se poubijaju tako što bi je pojeli."
Taj čovek nikada nije bio tako besnog glasa. Min ga se sećala kao miroljubivog. „Gospa Čadmar je pobegla sat vremena nakon što si ti otišao", nastavi Iralin. „Ostali članovi Saveta trgovaca pobegli su za jedan dan. Onaj plameni Morski narod tvrdi da neće da otplovi sve dok ne istovare ono što nose - ili dok im ja ne platim da urade nešto drugo. I tako sam čekao da svi u gradu pocrkaju od gladi, da pojedu tu hranu i pocrkaju, ili da opet otpočnu nemiri koji će se završiti požarom i smrću. Eto, to radim ovde. A šta ti radiš, moj gospodaru Zmaju?"
Rand sklopi oči i uzdahnu. Nije se izvinio Iralinu kao što je učinio sa ostalima; možda je uvideo da to ne bi ništa značilo.
Min prostreli Iralina pogledom. „On na svojim plećima nosi teško breme, trgovče. Ne može da pazi nas sve... "
„Sve je u redu, Min", prekide je Rand, dodirujući je po ruci i otvarajući oči. „To sam i zaslužio. Iraline, pre nego što sam otišao iz grada, kazao si mi da se hrana na onim brodovima pokvarila. Jesi li proverio svako bure i svaku vreću?"
„Proverio sam dovoljno", odbrusi Iralin, i dalje neprijateljskim glasom. „Ako otvoriš stotinu vreća i u svima zatekneš isto, sve ti bude jasno. Moja žena pokušava da smisli bezbedan način da se trulo žito odvoji od zdravog. Ako uopšte ima zdravog."
Rand se zaputi prema brodovima. Iralin pođe za njim, delujući zbunjeno - možda zato što Rand nije vikao na njega. Min im se pridruži. Rand priđe jednom plovilu Morskog naroda konopcima privezanom za pristanište. Na njemu su neki pripadnici Morskog naroda lenčarili.
„Hteo bih da porazgovaram s vašom gospom od jedara", doviknu Rand. „To sam ja", odgovori jedna žena prosede ravne kose, s tetovažama po desnoj šaci. „Milis din Šalada Tri zvezde."
„Sklopio sam dogovor", viknu Rand, „da se ovamo dopremi hrana."
„Onaj tamo ne želi da bude isporučena", odvrati Milis, klimajući glavom ka Iralinu. „Ne dopušta nam da je istovarimo; kaže da će narediti svojim lukonošama da odapnu strele na nas ako pokušamo da je istovarimo."
„Ne bih mogao da zadržim narod", objasni Iralin. „Morao sam da pustim glasine po gradu da Morski narod ne da hranu."
„Vidiš šta mi sve trpimo zbog tebe?", obrati se Milis Randu. „Počinjem da se pitam je li trebalo da sklapamo Pogodbu s tobom, Rande al'Tore."
„Poričeš li da sam ja Koramur?", upita je Rand, gledajući je pravo u oči. Činilo se kao da ona ne može da skrene pogled.
„Ne", odgovori mu Milis. „Ne, valjda ne poričem. Pretpostavljam da želiš da se ukrcaš na Beloglavog."
„Ako dozvoljavaš."
„Onda se penji", odgovori mu ona.
Kada je mostić bio postavljen, Rand se uspe njime, a za njim pođoše Min i Nef u društvu dve Device. Trenutak kasnije dođe i Iralin, praćen kapetanom i nekim vojnicima.
Milis ih povede do središta palube, gde su jedan kapak i lestvice vodili do potpalublja i tovarnog prostora. Rand prvi siđe, krećući se nezgrapno zbog toga što je imao samo jednu šaku. Min pođe za njim.
U potpalublju svetlost je dopirala kroz otvore u palubi, obasjavajući vreće i vreće sa žitom. U zagušljivom vazduhu osećala se prašina.
„Biće nam drago kada se budemo ratosiljali ovog tovara", tiho kaza Milis, spuštajući se niz merdevine. „Ubija pacove."
„Mislila bih da bi vam bilo drago zbog toga", primeti Min.
„Brod bez pacova je kao okean bez oluje", odgovori Milis. „Žalimo se i na jedno i na drugo, ali posada mi gunđa svakog puta kada nađemo crknutog pacova."
U blizini je bilo nekoliko otvorenih vreća sa žitom, prevrnutih tako da im se tamni sadržaj prosuo po podu. Iralin je pominjao pokušaje da se žito prebere kako bi se izdvojilo zdravo od pokvarenog, ali Min uopšte nije videla zdrava zrna, već samo smežurana, koja su promenila boju.
Rand se zagleda u otvorene vreće baš u trenutku kada se Iralin spusti u potpalublje. Kapetan Darnam i njegovi ljudi poslednji siđoše niz lestvice.
„Sada se sve kvari", javi se Iralin. „Nije reč samo o ovom žitu. Ljudi su sa sobom doneli zimske zalihe sa svojih imanja. Sve se pokvarilo. Umrećemo - i to je sve. Nećemo ni dočekati krvavu Poslednju bitku. Mi..."
„Samo polako, Iraline", tiho mu kaza Rand. „Nije tako strašno kako ti misliš." On priđe jednoj vreći i odveza je. Vreća se prevrnu i zlatni ječam se prosu preko poda potpalublja, bez jednog jedinog potamnelog zrna. Ječam je delovao kao da je upravo požnjeven i svako zrno je bilo naliveno i jedro.
Milis se ote uzdah. „Šta si mu uradio?"
„Ništa", odgovori Rand. „Samo ste otvarali pogrešne vreće. Sve ostale su takođe dobre."
„Samo...", zausti Iralin. „Slučajno smo otvorili tačan broj vreća s kvarnim žitom, a da nismo naleteli ni na jednu sa zdravim? To je besmisleno."
„Nije besmisleno", odgovori mu Rand, spuštajući mu ruku na rame. „Samo neverovatno. Uradio si veliki i dobar posao, Iraline. Žao mi je što sam te ostavio u takvom škripcu. Postavljam te u Savet trgovaca."
Iralin oštro uzdahnu.
Pored njih, kapetan Darman otvori još jednu vreću. „Ova je dobra."
„I ova", dodade jedan od njegovih ljudi.
„Ovde je krompir", reče drugi vojnik, koji je stajao pored jednog bureta. „Deluju mi baš lepo. Zapravo, bolje nego veći deo krompira koji sam u životu pojeo. Nisu sasušeni, kako bi se očekivalo od zimskih ostataka."
„Pronesite glas", kaza Rand vojnicima. „Okupi svoje ljude da otpočnu s raspodelom hrane u jednom od skladišta. Hoću da se ovo žito dobro čuva; Iralin je bio pametan kada se brinuo da će ljudi na juriš zauzeti pristanište. Nemojte nikome davati nekuvano žito - tako će ga ljudi čuvati i početi da ga prodaju. Potrebni su nam kazani i vatre da se nešto žita skuva. Ostatak premestite u skladišta. I to brzo."