„Nikakve veze nisam imao s njegovom smrću, Bornhalde", odgovori Ajbara. „Nažalost, Geoframa su ubili Seanšani. Delovao je kao razuman čovek za jednog Belog plašta, premda je nameravao da me obesi."
„Nameravao je da te obesi zbog ubistava koja si upravo priznao", mirno odvrati Galad, streljajuči Borhalda pogledom. Ovaj odsečno vrati mač u kanije, lica i dalje zajapurenog.
„To nisu bila ubistva", primeti Ajbara. „Oni su me napali. Ja sam se branio."
„Nisam tako čuo“, kaza Galad. Kakvu to igru taj čovek igra? „Imam svedočanstva data pod zakletvom da si se krio ispod jedne stene. Kada su zatražili da izađeš, iskočio si odatle urlajući i napao ih bez ikakvog razloga."
„O, bilo je razloga", reče mu Ajbara. „Tvoji Beli plaštovi su ubili mog prijatelja."
„Ženu koja je bila s tobom?“, upita Galad. „Na osnovu onoga što sam čuo, ona je utekla odatle i nije bila povređena." Bio je zgranut kada je Bornhald pomenuo to ime. Egvena al’Ver. Još jedna žena koja, izgleda, voli opasno društvo.
„Ne nju", reče Perin, „već prijatelja po imenu Skakač. A nakon njega i jednog njegovog saputnika. Bili su vukovi."
Taj čovek se sve više ukopava! „Sprijateljio si se s vukovima, za koje se zna da su stvorenja Senke?"
„Vukovi nisu Senkini", odbrusi Ajbara. „Mrze Nakot Senke možda i više od ljudi."
„A otkud ti to znaš?"
Ajbara ništa više nije rekao. Tu se krije još nešto. Bajar mu je kazao da taj čovek kao da je u stanju da zapoveda vukovima i da je trčao s njima, kao da je i sam vuk. To svedočanstvo bilo je deo razloga koji su ubedili Galada da je bitka jedino rešenje. Izgleda da Bajarove reči nisu bile preterivanje.
Ali još nema potrebe razmišljati o tome. Ajbara je priznao ubistvo. „Ne prihvatam da ubijanje vukova može da te oslobodi optužbe", reče mu Galad. „Mnogi lovci ubijaju vukove koji napadaju njihova stada ili im ugrožavaju živote. Deca nisu učinila ništa loše. Stoga je tvoj napad na njih mučko ubistvo."
„Tu se odigralo daleko više“, kaza Ajbara. „Ali čisto sumnjam da ću moći da te ubedim u to.“
„Ne mogu da budem ubeđen u nešto neistinito“, odgovori Galad.
„A nećeš ni da me ostaviš na miru“, primeti Ajbara.
„Dakle, nalazimo se u bezizlaznim okolnostima" zaključi Galad. „Priznao si zločine koje ja, kao sluga pravde, moram da ispravim. Ne mogu da pređem preko toga. Uviđaš li zašto sam smatrao da su dalji pregovori beskorisni?"
„A šta ako budem voljan da mi se sudi?", upita Perin.
Ajbarina žena istaknutog nosa spusti mu ruku na rame. On diže svoju i položi je preko njene, nikako ne skidajući pogled s Galada.
„Ako hoćeš da dođeš i prihvatiš našu kaznu za ono što si učinio...", poče Galad. To bi značilo pogubljenje. To stvorenje se jamačno neće tek tako predati.
U zadnjem delu paviljona nekoliko slugu stiže i poče da priprema čaj. Čaj. Za vreme ratnih pregovora. Ajbara očigledno nema mnogo iskustva kada je o takvim stvarima reč.
„Ne kaznu", odbrusi Ajbara. „Suđenje. Ako se dokaže da sam nevin, onda ću biti slobodan a ti ćeš - gospodaru kapetane zapovedniče - naložiti svojim ljudima da prestanu da me proganjaju. Naročito Bornhaldu i onom iza tebe, koji reži kao štene kada prvi put vidi leoparda."
„A ako se dokaže da si kriv?"
„To zavisi."
„Ne slušaj ga, moj gospodaru kapetane zapovedniče!" viknu Bajar. „Jednom je obećao da će nam se predati, a onda je prekršio reč!"
„Nisam!", odvrati Ajbara. „Ti nisi ispunio svoj deo pogodbe!"
»Ja...“
Galad tresnu rukom o sto. „Ovo je beskorisno. Neće biti suđenja."
„Zašto da ne?“, zatraži da čuje Ajbara. „Pričaš o pravdi, a nećeš da mi omogućiš suđenje?"
„A ko bi sudio?" upita Galad. „Bi li ti verovao meni da sudim?"
„Naravno da ne", odgovori Perin. „Ali može Alijandra. Ona je kraljica."
„I tvoja saputnica", uzvrati Galad. „Nije mi namera da je vređam, ali bojim se da bi te ona oslobodila a da i ne sasluša dokaze. Čak ni gospa Prva ne bi bila prikladna - iako bih ja, naravno, verovao njenoj reči, bojim se da moji ljudi ne bi.“
Svetlosti, ta žena je prelepa! Pogleda je na tren, pa vide kako ona crveni gledajući ga. To bese tek slabašno, ali bio je siguran da je to primetio. Onda i on pocrvene.
„U tom slučaju, Aes Sedai", predloži Ajbara.
Galad otrgnu pogled od Berelajn i bezizražajno pogleda Ajbaru. „Perine Ajbara, ako misliš da će se moji ljudi zadovoljiti presudom žene iz Bele kule, onda slabo poznaješ Decu Svetla."
Ajbarin pogled postade prek. Da, znao je to. Šteta. Suđenje bi bilo zgodan način da se cela ta stvar okonča. Jedna služavka priđe stolu noseći dve šoljice čaja - ali nije bilo potrebe za tim. Ti drugi pregovori sada su okončani.
„Onda si u pravu", reče mu Ajbara, delujući kao da se bori sa osujećenošću. „Ovaj sastanak je bio besmislen."
„Ne", odgovori mu Galad, krišom opet gledajući Berelajn. „Za mene nije bio besmislen." Sad bolje poznaje Ajbarinu snagu; to će mu biti od pomoći u bici. Sem toga, bilo je ispravno odložiti bitku za izvesno kratko vreme, kako bi se uverio da je bitka nužna. I dalje ima dovoljno dnevne svetlosti da se vodi boj.
Ali... šta je s tom ženom... gospom Prvom? On prisili sebe da skrene pogled. Bilo mu je teško.
Galad ustade, pa se najpre pokloni Alijandri, a onda i Berelajn, pa krenu da ode.
U tom trenu začu oštar uzdah. Za divno čudo, čuo se od služavke koja je donela čaj. Galad je pogleda krajičkom oka.
Bila je to Morgaza.
Galad se zaledi - potpuno se ukoči. Majstori mačevanja obučavali su ga da nikada ne dopusti da ga iznenađenje savlada, ali u tom trenutku sva ta obuka kao da je bila uzaludna. To jeste njegova maćeha. Ta riđe-zlatna kosa, kojom se igrao kao dete. To lice, tako prelepo i snažno. Te oči. To su njene oči.
Avet? Čuo je priče kako zlo Mračnoga vraća mrtve u život. Ali niko drugi u paviljonu ne deluje kao da mu je nelagodno, a ta žena je jednostavno suviše stvarna. Kolebljivo, Galad pruži ruku i dodirnu prikazu po obrazu. Koža joj je bila topla.
„Galade?" upita ona. „Šta tražiš ovde? Kako..."
Ona ućuta kada je on čvrsto zagrli, tako da ljudi oko njega - sa obe strane - skočiše od iznenađenja. I ona poskoči. Živa je! Kako?
Ubio sam Valdu, smesta je pomislio Galad. Ubio sam ga zbog smrti svoje majke. Koja nije mrtva. Počinio sam zlodelo.
Ne. Valda je zaslužio da umre zbog napada na Morgazu. Ako i to nije bilo neistinito? Razgovarao je s Decom kako bi se uverio da je do toga došlo, ali oni su takođe bili sigurni da je ona mrtva.
Kasnije će razlučiti šta se sve dogodilo. Sada mora prestati da se sramoti pred svojim ljudima. Pusti maćehu, ali ona nastavi da ga drži za ruku. Delovala je ošamućeno. Retko se dešavalo da je on vidi da se tako ponaša.
Perin Ajbara je stajao i namršteno ih gledao. „Poznaješ Majgdin?“
„Majgdin?“, upita Galad. Bila je u jednostavnoj haljini, bez nakita. Da li je to pokušavala da se sakrije u ulozi sluškinje? „Ajbara, ovo je Morgaza Trakand, branitelj kraljevstva i zaštitnik naroda, Visoko sedište kuće Trakand. Ona je tvoja kraljica!“
Na to svi u paviljonu zanemeše. Ajbara se zamišljeno počeša po bradi. Njegova žena je razrogačeno gledala Morgazu - ili je bila zgranuta ili besna.
„Majgdin“, upita Ajbara, „je li to tačno?"
Ona diže glavu i pogleda Ajbaru pravo u oči. Kako oni ne vide kraljicu u njoj?
„Ja jesam Morgaza Trakand", reče ona. „Ali odrekla sam se prestola u Elejninu korist. Pred Svetlošću. Nikada više neću polagati pravo na krunu.“
Galad klimnu. Da. Mora da se pribojavala da će je Ajbara iskoristiti protiv Andora. „Majko, vraćam te u svoj logor“, kaza joj Galad, i dalje gledajući Ajbaru. „Onda ćemo moći da popričamo o tome kako se ovaj čovek ponašao prema tebi.“