Dakle, kupola je prepreka. Unutar nje može da se slobodno kreće, ali ne može da izađe van nje zamišljajući da je negde drugde. Ako želi da izađe, mora telom da prođe kroz zid kupole.
Hrastova Plesačica, Nesputani i Žiška su negde napred. Kao i Koljač. Perin zareža - jer ga preplaviše prestravljena slanja. Mračna šuma. Koljač. On vukovima izgleda tako visoko - kao mračno čudovište lica isklesanog iz kamena.
Krv na travi. Bol, bes, užas, zbunjenost. Žiška je ranjen. Drugo dvoje su skakali napred-nazad, ometajući Koljača dok Žiška puzi prema ivici kupole.
Pazi se, Mladi Biče, poslao mu je Skakač. Ovaj čovek dobro lovi. Kreće se skoro kao vuk, mada je on nešto pogrešno.
„Skrenuću mu pažnju, a ti idi po Žišku."
Ti imaš ruke. Ti nosi. Naravno, slanje nije sadržalo samo to - već i Skakačeve godine i iskustvo, kao i to da je Perin i dalje štene.
Perin stisnu zube, ali se nije raspravljao. Skakač jeste iskusniji od njega. Raziđoše se, a Perin posegnu za Žiškom, otkri gde je - skriven u jednom šumarku - i prebaci se pravo tamo.
Strela je bila zarivena u butinu tamnosmeđeg vuka i on je tiho cvileo, ostavljajući za sobom trag krvi dok je puzao. Perin brzo kleknu i izvuče strelu. Vuk nastavi da cvili, mirišući prestravljeno. Perin diže strelu. Bazdila je na zlo. Zgađeno je baci i diže vuka u naručje.
Nešto zašuška u blizini i Perin se munjevito okrenu. Nesputani iskoči između dva drveta, mirišući bojažljivo. Druga dva vuka vodila su Koljača dalje odatle.
Perin se okrenu i potrča prema najbližoj ivici kupole, noseći Žišku. Nije mogao da skoči tamo, jer nije znao tačno gde je.
On izjuri iz šumarka, dok mu je srce divlje lupalo u grudima. Vuk u njegovom naručju kao da je bivao sve snažniji kako su ostavljali strelu za sobom. Perin potrča još brže - brzinom za koju je smatrao da je nesmotrena - munjevito prelazeći na stotine koraka. Zid kupole mu se pojavi na vidiku i on se zaustavi.
Koljač se odjednom stvori ispred njega, s nategnutim lukom u rukama. Crni plašt se vijorio oko njega; više se nije smešio a pogled mu je bio mrk.
On pusti strelu. Perin se premesti i nikada ne vide gde je strela pala. Pojavio se na mestu gde je ušao u kupolu; trebalo je da odmah ode tamo. Baci se kroz ljubičastu kupolu, pa se sruši na drugoj strani, tako da mu Žiška ispade iz naručja i zakotrlja se.
Vuk ciknu, a Perin tresnu na tle.
Mladi Biče! Žiška mu posla sliku Koljača, natmurenog kao gromonosni oblak, kako stoji na unutrašnjem rubu kupole i drži nategnuti luk.
Perin se nije osvrnuo. Premestio se i poslao sebe na padine Zmajeve planine. Kada se tamo našao, skočio je na noge obuzet strepnjom, a u ruci mu se pojavio čekić. Čopor obližnjih vukova posla mu pozdrave. Perin u prvi mah nije obraćao pažnju na njih.
Koljač nije sledio. Nakon nekoliko napetih trenutaka, Skakač se pojavi pored Perina. „Jesu li ostali pobegli?"
Slobodni su, poslao je on. Šapat je mrtav. U slanju se video vuk - iz viđenja ostalih članova čopora - kako gine svega nekoliko trenutaka nakon što se kupola pojavila. Dok ju je prestavljeno njuškao, Šapata je pogodila strela.
Perin zareža. Umalo da nije skočio da se opet suoči s Koljačem, ali zaustavi ga Skakačev oprez. Prerano! Moraš da učiš!
„Nije reč samo o njemu", odgovori Perin. „Moram da ispitam područje oko mog logora i oko logora Belih plaštova. Tamo se oseća nešto čudno u svetu jave. Moram da vidim ima li tamo nečeg neobičnog."
Neobičnog? Skakač mu posla sliku kupole.
„Verovatno je povezano." Deluje mu izvesno da su dve neobične stvari više od običnih slučajnosti.
Traži neki drugi put. Koljač je prejak za tebe.
Perin duboko udahnu. „Skakaču, u nekom trenutku ću morati da se suočim s njim."
Ne sada.
„Ne“, saglasi se Perin. „Ne sada. Sada vežbamo.“ Okrenu se ka vuku. „Kao što ćemo vežbati svake noći dok ne budem spreman."
Rodel Ituralde se okrenu na svom ležaju, vrata mokrog od znoja. Je li u Saldeji uvek tako vrelo i sparno? Zaželeo se svog doma i hladnih okeanskih povetaraca Bandar Ebana.
Stvari su mu delovale pogrešno. Zašto Nakot Senke ne napada? Stotine raznih mogućnosti prolazile su mu kroz misli. Da li oni to čekaju nove opsadne sprave? Traže šume kako bi te sprave napravili? Ili su se možda njihovi zapovednici zadovoljili opsadom? Čitav grad je opkoljen, ali tamo mora da ima dovoljno Troloka da ga pregaze.
Sad udaraju u bubnjeve. Po čitav dan. Dobovanje odzvanja nalik na otkucaje srca neke ogromne životinje, možda same Velike zmije koja kao da se obmotala oko grada.
Zora zarude. On je otišao na spavanje tek dobrano nakon ponoći. Darem - koji je zapovedao jutarnjom stražom - naredio je da Ituraldea ne diraju sve do podneva. Šator mu je bio u jednoj zasenjenoj niši u dvorištu. Hteo je da bude blizu zida i odbio je krevet. To je bilo glupo. Mada mu je ranijih godina običan ležaj sasvim odgovarao, on više nije mlad. Sutra će se premestiti.
Sada, u mislima se obratio samom sebi, spavaj.
To nije bilo tako lako. Onespokojila ga je optužba da je Zmajuzaklet. U Arad Domanu se borio za svog kralja, za nekoga u koga veruje. Sada se u jednoj stranoj zemlji bori za čoveka kojeg je video samo jednom. Sve zbog osećaja.
Svetlosti, što je vrelo. Znoj mu se slivao niz obraze i vrat ga je svrbeo. Ne bi trebalo da je tako vrelo tako rano ujutru. To nije prirodno. Oni spaljeni bubnjevi i dalje se čuju.
Uzdahnu i ustade iz svog ležaja mokrog od znoja. Noga ga je bolela. Boli ga već danima.
Omatoreo si, Rodele, pomislio je skidajući znojavo rublje i oblačeći novo. Udenuo je nogavice u visoke konjaničke čizme. Potom je obukao jednostavnu belu košulju s crnom dugmadi i na kraju sivi kaput, koji je zakopčao sve do grla.
Taman što je opasao pojas s mačem, napolju začu bat užurbanih koraka, pa šaputanje nakon njega. Taj razgovor se usijao, pa je on izašao napolje baš u trenutku kada je neko kazao: „Lord Ituralde će hteti da čuje!“
„Šta da čujem?“, upita Ituralde. Jedan dečak koji je služio kao glasnik raspravljao se s njegovim stražarima. Sva trojica se okrenuše da ga posramljeno pogledaju.
„Izvinjavam se, milostivi", kaza mu Konel. „Naloženo nam je da te pustimo da spavaš."
„Konele, čovek koji može da spava po ovoj vrućini mora da bude napola gušter", odgovori Ituralde. „Dete, o čemu je reč?"
„Gospodine, kapetan Joeli je na zidu", odgovori mladić. Ituralde ga prepozna - bio je s njim skoro od početka tog pohoda. „Kaže da bi trebalo da dođeš."
Ituralde klimnu. Dodirnu Konela po ruci. „Hvala ti što si pazio na mene, stari prijatelju, ali ove kosti nisu nejake koliko ti misliš."
Konel pocrvene i klimnu. Stražari pođoše za Ituraldeom kada on krenu preko dvorišta. Sunce se pojavilo. Mnogi njegovi vojnici bili su već budni. Previse njih. On nije jedini koji ne može da spava.
Kada se pope na vrh zida, dočeka ga onespokojavajući prizor. Na umirućem tlu hiljade i hiljade Troloka bilo je ulogoreno oko razbuktalih lomača. Ituralde nije želeo ni da razmišlja otkud drvo za sve te vatre. Nadao se da su svi obližnji seljaci poslušali poziv na povlačenje.
Joeli je stajao i držao se za grudobran, odmah pored čoveka u crnom kaputu. Dip Badar je bio najstariji po činu među Aša’manima koje mu je Al’Tor ostavio - jedan od trojice koji su na okovratnicima nosili i zmaja i mač. Andorac je bio ravnog lica i duge crne kose. Ituralde je ponekad čuo neke od tih ljudi u crnim kaputima kako mrmljaju sebi u bradu, ali ne i Dipa. On je delovao kao da u potpunosti vlada sobom.