„Dala si sve od sebe, majko."
„A čovek koji nije zaslužio da umre svejedno je mrtav."
Galad je delovao onespokojeno.
„Deca vole da kažu kako ih Svetlost štiti", nastavi Morgaza, „te da je vodilja njihovog rasuđivanja i da vodi ljude pravdi. Ne radi to tako, Galade. Valda je, tvrdeći da ima blagoslov Svetlosti, znao da čini užasne stvari. A ja sam, nadajući se da će mi Svetlost pomoći, nepravedno ubila čoveka.
Ne kažem ja da je Ajbara nevin. Nisam dovoljno saslušala ni jednu ni drugu stranu. Ali hoću da razumeš nešto - ponekad dobri ljudi mogu da učine nešto loše. Ponekad jeste prikladno da zbog toga budu kažnjeni, ali ponekad kazna nikome ne donosi dobro i ne služi ničemu, pa je najbolje pustiti ih da nastave sa svojim životom i da iz toga nešto nauče. Baš kao što sam ja nastavila i naučila nešto nakon što sam donela tako lošu procenu."
Galad se namršti.
To je dobro. Na kraju, on odmahnu glavom, a lice mu se razvedri. „Videćemo šta će biti na suđenju. To...“
Začu se kucanje na stubu ispred šatora. Galad se okrenu, pa se još više namršti. „Da?“
„Moj gospodaru kapetane zapovedniče", kaza jedan Beli plašt, dižući šatorsko krilo i ulazeći u šator. Bio je to vitak čovek sa upalim očima i velikim podočnjacima. „Upravo je stigao glasnik iz tabora onog stvorenja Ajbare. Traže da se pomeri suđenje."
Galad ustade. „Iz kog razloga?", zatraži da čuje.
„Tvrde da je došlo do nekakvog meteža u njihovom logoru", odgovori Beli plašt. „Nešto u vezi s ranjenicima koje treba izviđati. Moj gospodaru kapetane zapovedniče... to je očigledno spletka. Nekakva varka. Trebalo bi da ih napadnemo, ili u najmanju ruku da im odbijemo to besmisleno produžavanje."
Galad se pokoleba.i pogleda Morgazu.
„Nije to spletka, sine", kaza mu ona. „To ti dajem reč. Ako Ajbara kaže da mu je potrebno više vremena, onda to kaže iskreno."
„Ma", ponovi Galad i mahnu glasniku da može da ode. „Razmisliću o tome. Kao i o svemu ostalom što si rekla, majko. Možda bi još malo vremena za razmišljanje bilo... dobrodošlo."
„Usmerivači kažu da daju sve od sebe", objasni Gaul, hodajući pored Perina dok su obilazili razne delove logora. „Ali kažu da može potrajati nekoliko dana dok se ne postaraju za sve."
Sunce je zalazilo prema obzorju, ali noć će verovatno biti dugačka za mnoge od onih koji se staraju za ranjenike. Povređeno je na hiljade ljudi, mada većina rana - srećom - nije bila strašna. Ostali su bez nekih ljudi. Bez previše ljudi; možda jednako mnogo kao od onih zmijskih ujeda.
Perin zastenja. I Gaulu je ruka u udlazi; odbranio se od svojih kopalja, samo da bi ga jedna od njegovih rođenih strela umalo ubila. Zaustavio ju je podlakticom. Kada ga je Perin pitao kako je, zasmejao se i kazao da su prošle godine otkad se poslednji put ustrelio rođenom strelom. Aijelski smisao za šalu.
„Jesmo li čuli nešto od Belih plaštova?" upita Perin, okrećući se prema Aravini, koja je hodala s njegove druge strane.
„Da“, odgovori mu ona. „Ali ništa određeno. Njihov zapovednik mi je kazao da će razmisliti o tome da nam da više vremena."
„Pa, nije on taj koji će odlučiti", kaza Perin, zaputivši se u majenski deo logora kako bi proverio šta je s Berelajninim ljudima. „Neću da se upuštam u bitku kada je četvrtina mojih ljudi ranjena, a Aša’mani mrtvi umorni od Lečenja. Ići ćemo na to suđenje kada ja tako kažem, a ako se Damodred s time ne slaže, slobodno može da nas napadne."
Gaul zastenja u znak saglasnosti. Nosio je svoja koplja, ali Perin je primetio da su vezana na svoje mesto daleko čvršće nego obično. Aravina je nosila svetiljku, mada im njena svetlost još nije bila potrebna. Očigledno da je očekivala kako će okasniti.
„Obavesti me kada se Tam i Elijas vrate", kaza Perin Gaulu. Perin ih je odvojeno poslao da obiđu obližnja sela i da se uvere kako njihovi žitelji - oni koji se nisu pridružili vojsci što je prolazila - nisu pretrpeli povrede zbog mehura zla.
Berelajn se pribrala, a glava joj je bila povezana. Lično mu je uručila izveštaj, u svom šatoru, koliko je njenih vojnika bilo povređeno i saopštila mu imena poginulih. U njenom delu logora bilo ih je samo šest.
Perin zevnu izlazeći iz šatora pa posla Aravinu da obiđe Aes Sedai. Gaul je otrčao da pomogne pri nošenju nekih ranjenika, tako da je Perin na kraju sam pošao stazom prema Alijandrinom delu tabora.
Njegov čekić nije pokušao da ga ubije. Koliko zna, bilo je to jedino oružje koje nije odgovorilo na onaj mehur zla. Šta li to znači?
Odmahnu glavom, pa se pokoleba i zamišljeno zastade kada začu kako neko trči stazom prema njemu. Uhvati Tamov miris i okrenu se da pogleda stamenog čoveka dok mu je prilazio.
„Perine, sine", obrati mu se Tam, sav zadihan od trčanja. „Upravo se desilo nešto neobično."
„Mehur zla je pogodio neko selo?", uznemiren upita Perin. „Da li ima povređenih?"
„O, ne", reče Tam. „Nije to. Sa selom je sve u redu. Nisu ni primetili da nešto nije kako treba. Ovde je posredi nešto drugo." Tam je mirisao čudno. Zamišljeno i zabrinuto.
Perin se namršti. „Šta? Šta se dešava?"
„Ja... pa, sine, moram da idem", objasni mu Tam. „Moram da odem iz tabora. Ne znam kada ću se vratiti."
„Da lije ovo..."
„Nema nikakve veze s Belim plaštovima", odgovori Tam. „Rečeno mi je da ne mogu mnogo da pričam o tome - ali to je u vezi s Random." Boje se uskomešaše. Rand hoda hodnicima Kamena Tira. Izraz na licu mu je mračan. Opasan.
„Perine", nastavi Tam, „mislim da je ovde reč o nečemu što moram da završim. To se tiče Aes Sedai i moram sada da te ostavim. Ne mogu da ti kažem ništa drugo. Naterale su me da se zakunem.“
Perin pogleda Tama pravo u oči i vide iskrenost u njima. On klimnu. „Onda dobro. Je li ti potrebna pomoć? Da neko pođe s tobom, kud god da ideš?"
„Biču dobro", odgovori mu Tam. U mirisu su mu se osećao stid. Šta li se to dešava? „Sine, pokušaću da ti dovedem neku pomoć." On uhvati Perina za rame. „Bio si dobar. Ponosim se tobom, a i tvoj otac bi se ponosio. Samo nastavi. Videćemo se u Poslednjoj bici, ako ne ranije."
Perin klimnu. Tam požuri prema svom šatoru, možda da bi video šta će poneti.
Teško je ostavljati utisak kraljevskog dostojanstva dok te u nosiljci šetaju po kaemlinskom bedemu, ali Elejna je davala sve od sebe. Ponekad je bitnije dobiti ono što hoćeš nego delovati kraljevski.
Odmaranje u krevetu! Za kraljicu! Pa, da bi sprečila Melfanu da joj ne stoji nad glavom, položila je zakletvu da neće biti na nogama. Ali nije kazala da će sve vreme boraviti u svojoj spavaćoj sobi.
Četiri gardista je nosilo na ramenima njenu nosiljku. Elejna je sedela između doručja, u grimiznoj haljini, kose pažljivo očešljane i s Ružinom krunom Andora na glavi.
Dan je bio sparan, pošto je postalo toplo, a nebo je i dalje bilo tmurno i zastrto oblacima. Odvojila je jedan tren za grižu savesti zbog toga što te jadnike u svečanim uniformama tera da je nose po letnjoj vrelini - ali ti ljudi su spremni da u njeno ime pojašu u boj; onda mogu da podnesu i malo vrućine. Kako god, koliko se često dešava da se gardistima ukaže čast da nose svoju kraljicu?
Birgita je hodala pored nosiljke, a kroz vezu se osećalo kako joj je sve to smešno. Elejna se bojala da će ona pokušati da spreči taj njen izlet, ali ona se umesto toga samo zasmejala. Birgita mora da je zaključila kako sve to - premda će zasigurno uznemiriti Melfanu - ne predstavlja pravu opasnost po Elejnu ili njenu decu. Za Zaštitnicu to je značilo priliku da vidi kako Elejnu nose po gradu kao budalu.
Elejna se lecnu. Šta li će ljudi reći? Kraljica koju nose do spoljnog bedema? Pa, Elejna nije imala namere da dopusti da je glasine spreče da sopstvenim očima vidi isprobavanje oružja i nije imala namere da dopusti da je jedna siledžija od babice ugnjetava.