„Teško da se može reći da nije sravnjen sa zemljom", ozbiljno odgovori Bašer.
Ituralde se pokoleba. On je kraljičin stric - ovaj grad je verovatno njegov dom. Njih dvojica se zgledaše kao dva stara vuka koji predvode suprotstavljene čopore i lagano obilaze jedan oko drugog. „Žao mi je zbog gubitka koji si pretrpeo", reče mu Ituralde.
„Grad je opstao koliko je opstao", odgovori Bašer, „zbog tebe. Nisam besan, čoveče. Tužan sam, ali ne besan. A verovaću ti na reč za Joelija. Iskren da budem, Torkumen mi se nikada nije dopadao. Za sada sam ga ostavio u odajama gde sam ga i našao - srećom, i dalje je živ - mada će mi kraljica sasuti drvlje i kamenje na glavu zbog onoga što mu je učinjeno. Oduvek ga je volela. Ma! Obično bolje prosuđuje."
Bašer klimnu u stranu kad pomenu Torkumena i Ituralde se lecnu kada shvati da mu je ta zgrada poznata. Bio je to Torkumenov dom, gde ga je Joeli doveo kada je prvi put ušao u grad. Ima smisla odabrati tu zgradu za zapovednički položaj - dovoljno je blizu severnom zidu da se iz nje pruža dobar pogled na spoljašnost, ali takođe je dovoljno daleko da je preživela prasak, za razliku od Dvorane saveta.
Pa, Torkumen bi zaslužio svoju sudbinu da su ga se Troloci dočepali. Ituralde se zavali i sklopi oči, dok je Bašer razgovarao sa svojim potčinjenima. Bilo je očigledno da je Bašer veoma sposoban. Brzo je očistio grad; čim su Troloci shvatili kako moraju da se bore protiv nadmoćnije vojske, pobegli su. Ituralde je time mogao da se ponosi, pošto je njegova tvrdoglavost u pružanju otpora delimično bila razlog što su se dali u beg.
Ituralde je nastavio da sluša. Većina Bašerovih vojnika u grad je ušla kroz kapije, nakon što su poslali jednog izviđača da nađe bezbedna mesta gde mogu da se otvore. Borba po ulicama za njega nije dobra kao što je bila za Ituraldea; napadi iz zasede bili su predviđeni da nanesu što više štete neprijatelju pre nego što njegovi vojnici izginu. Bila je to gubitnička taktika.
Troloci su se povukli u utvrde, ali tu ne mogu da ostanu dugo. Dok je tako sedeo sklopljenih očiju, boreći se da ne zaspi, Ituralde je čuo kako Bašer i njegovi kapetani dolaze do istih kobnih zaključaka do kojih je i on došao. Maradon je izgubljen. Nakot Senke će sačekati noć, pa opet preplaviti grad.
Zar će nakon svega toga samo da pobegnu? Nakon što je Jeoli poginuo braneći grad? Nakon što je Dragkar ubio Radžabija? Nakon što su Anker i Rosin pali u sukobima između zidina? Nakon sveg krvoprolića, pomoć je napokon stigla - samo da bi se pokazala nedovoljnom?
„Možda možemo da ih potisnemo sa onog brda“, predloži jedan od Bašerovih ljudi. „Da očistimo one utvrde."
Nije zvučao kao da gaji preterane nade kada je o tome reč.
„Sine", kaza Ituralde, primoravajući sebe da otvori oči, „ja sam nedeljama branio to brdo protiv nadmoćne vojske. Tvoj narod ga je dobro utvrdio, a muka sa dobro sazdanim utvrdama je u tome što neprijatelj može da ih iskoristi protiv tebe. Ako ih napadneš, ostaćeš bez ljudstva. Bez mnogo ljudstva."
Prostorijom zavlada muk.
„Onda odlazimo", reče Bašer. „Nefe, biće nam potrebne kapije."
„Da, lorde Bašere." Čovek četvrtastog lica i vitke građe nosio je crni kaput i zmajevu iglu jednog Aša’mana.
„Malejne, prikupi konjicu i razvrstaj je napolju; neka izgleda kao da ćemo pokušati da napadnemo njihove utvrde. Zbog toga će nas željno čekati. Izvući ćemo ranjene, a onda ćemo morati da naredimo konjici da juriša u suprotnom smeru u...“
„Tako mi Svetlosti i nade u ponovno rođenje!", iznenada uzviknu neko. Svi u prostoriji zgranuto se okrenuše. Takve reči se ne čuju baš svakog dana.
Jedan mladi vojnik stajao je pored prozora i gledao kroz durbin. Bašer opsova i požuri do prozora, a ostali se naguraše oko njega i nekoliko njih izvadi durbine.
Šta je sada?, pomisli Ituralde, pa ustade uprkos iznurenosti i žurno priđe prozoru. Šta li su sada smislili? Još Dragkara? Psomraci?
Zagledao se kroz prozor, a neko mu je pružio durbin. Prineo ga je oku - i baš kao što je i pretpostavio - zgrada je bila dovoljno visoka da se s nje pruža pogled preko gradskog bedema na brisani prostor ispred njega. Kule na vrhu brda bile su načičkane gavranovima. Kroz durbin je video Troloke kako se guraju na visovima, po čitavom gornjem logoru, kulama i grudobranima koji se tamo nalaze.
Iza brda, hrleći kroz prolaz, nadirala je ogromna vojska Troloka, višestruko brojnija od one koja je napala Maradon. Plima čudovišta kao da se prostirala u nedogled.
„Moramo da se povučemo", kaza Bašer spuštajući durbin. „Smesta."
„Svetlosti!", prošapta Ituralde. „Ako ta vojska prođe pored nas, ništa u Saldeji, Andoru ili Arad Domanu neće moći da je zaustavi. Molim te, reci mi da je gospodar Zmaj sklopio mir sa Seanšanima, kao što je obećao?"
„U tome", začu se jedan tihi glas iza njega, „kao i u mnogim drugim stvarima - bio sam neuspešan."
Ituralde se hitro okrenu, spuštajući durbin. Jedan visok čovek ridaste kose uđe u prostoriju - čovek za kojeg se Ituraldeu učinilo da ga nikada u životu nije video, iako su mu njegove crte bile poznate. Rand al’Tor se promenio.
Ponovorođeni Zmaj je zračio istom onom samouverenošću kao ranije, držao se isto onako pravih leđa i kao da očekuje poslušnost. Ali istovremeno je delovao potpuno drugačije. Više nije bio onako sumnjičav, a Ituraldea je gledao sa zabrinutošću.
Te njegove oči, hladne i bezosećajne, jednom su ubeđile Ituraldea da ga sledi. I te oči su se promenile. Ituralde ranije nije primetio mudrost u njima.
Ne budi budala, pomislio je Ituralde. Ne možeš po nečijim očima oceniti je li čovek mudar ili nije.
Ali je to ipak mogao.
„Rodele Ituralde", reče Al’Tor, pa priđe i uhvati Ituraldea za mišicu. „Ostavio sam tebe i tvoje ljude da budete sami i preplavljeni neprijateljima. Molim te, oprosti mi.“
„Sam sam to odabrao", odgovori Ituralde. Za divno čudo, osećao sa manje umorno nego pre svega nekoliko trenutaka.
„Obišao sam tvoje ljude", reče mu Al’Tor. „Ostalo ih je tako malo i svi su slomljeni i izranavljeni. Kako ti je uopšte pošlo za rukom da sačuvaš ovaj grad? To što si učinio pravo je čudo."
„Činim ono što se mora."
„Mora da si izgubio mnogo prijatelja."
„Ja... Da." Šta je drugo mogao da kaže? Kada bi o tome govorio kao da sve to nije ništa, samo bi ih obeščastio. „Vakeda je danas poginuo. Radžabi... pa, Dragkar ga se dočepao. Anker. Izdržao je do danas po podne. Nikada nisam otkrio zašto se onaj trubač prerano oglasio. Rosin je to ispitivao. I on je mrtav."
„Moramo da se izvučemo iz grada", žurno se javi Bašer. „Žao mi je, čoveče. Maradon je izgubljen."
„Ne", tiho odvrati Al’Tor. „Senka se neće dočepati ovog grada. Ne nakon svega što su ovi ljudi učinili kako bi ga zadržali. Ja to neću dozvoliti."
„Časna izjava", primeti Bašer, „ali mi nemamo..." On ućuta kada ga Al’Tor pogleda.
Te oči. Tako napete. Skoro da se činilo kao da sijaju. „Oni neće zauzeti ovaj grad, Bašere", reče mu Al’Tor, s prizvukom besa u tihom glasu. Mahnu u stranu i kapija rascepi vazduh. Zvuk troločkih bubnjeva i njihova dreka odjednom se približiše. „Muka mi je više od toga da dopuštam njemu da nanosi bol mojim ljudima. Povuci svoje vojnike."
To rekavši, Al’Tor prođe kroz kapiju. Dve aijelske Device dojuriše u sobu i on ostavi kapiju otvorenu tek toliko da one skoče za njim. Onda je zatvori.
Bašer je delovao zgranuto, a usta mu ostaše napola otvorena. „Proklet bio taj čovek!" Naposletku izusti, opet se okrećući prema prozoru. „Mislio sam da više neće raditi takve stvari!"
Ituralde se pridruži Bašeru, dižući durbin i gledajući kroz ogroman procep u zidu. Ispred njega, Al’Tor je prelazio preko razrovanog tla, sa smeđim plaštom, dok su ga pratile dve Device.