Bajar zatvori usta, ne govoreći ništa više - mada je Galad video da mu je veoma teško da drži jezik za zubima. Iza Bajara, Bornhald je nemo hodao, delujući veoma uznemireno.
„Verujem da će Ajbara održati reč", reče Galad. „A ako to ne učini, sada imam zakonske osnove da ga jurim i sprovedem kaznu nad njim. To nije najbolje moguće rešenje, ali bilo je mudrosti u onome što je rekao. Ja zaista verujem da je Poslednja bitka pred nama. Ako je već tako, vreme je da se ujedinimo protiv Senke."
„Moj gospodaru kapetane zapovedniče", obrati mu se Bajar, uspevajući da savlada svoj bes, „uza sve dužno poštovanje, taj čovek pripada Senci. On se neće boriti s nama, već protiv nas."
„Ako je to tačno“, kaza Galad, „nećemo imati drugog izbora nego da se suočimo s njim na bojnom polju. Dete Bajare, odlučio sam.“ Harneš im priđe pa pozdravi. Galad klimnu. „Dete Harneše, digni logor.“
„Moj gospodaru kapetane zapovedniče? Ovako kasno?“
„Da“, odgovori Galad. „Marširaćemo noću kako bismo se malo udaljili od Ajbare, za svaki slučaj. Ostavi izviđače i uveri se da on ne pokušava da nas sledi. Poći ćemo za Lugard. Tamo možemo da primimo nove ljude i dopunimo zalihe, pa da onda nastavimo prema Andoru.“
„Da, moj gospodaru kapetane zapovedniče", reče Harneš.
Dok je Harneš odlazio, Galad se okrenu da pogleda Bajara. Ispijeni čovek ga pozdravi, a u upalim očima videla mu se opasna ozlojeđenost; onda ode britkim i ljutitim koracima. Galad stade na livadi između belih šatora, držeći ruke prekrštene iza leđa dok je posmatrao kako glasnici nose njegova naređenja kroz logor.
„Dete Bornhalde, veoma si tih“, nakon nekoliko trenutaka kaza Galad. „Jesi li nezadovoljan mojim postupcima koliko i Dete Bajar?"
„Ne znam", odgovori Bornhald. „Toliko dugo sam bio ubeđen da je Ajbara ubio mog oca. A opet, videvši kako se Džaret ponaša, sećajući se njegovog opisa... Nema dokaza. Dovodi me do ludila što to priznajem, Galade, ali nemam dokaza. Međutim, on jeste ubio Latina i Jamvika. Ubio je Decu, stoga jeste Prijatelj Mraka."
„I ja sam ubio jednog od Dece", primeti Galad. „I zbog toga su me nazvali Prijateljem Mraka."
„To je nešto drugo." Bornhalda je izgleda nešto mučilo - nešto o čemu ne želi da priča.
„Pa, to jeste istina", saglasi se Galad. „Ne kažem da Ajbara ne bi trebalo da bude kažnjen, ali današnji događaji su me na neki čudan način uznemirili."
Odmahnu glavom. Nalaženje odgovora trebalo bi da je lako. On uvek spozna šta je ispravno. Međutim, kad god pomisli da je shvatio kako je najispravnije postupiti u vezi sa Ajbarom, otkrije da su se u njemu probudile nelagodne brige.
Život nije jednostavan kao bacanje novčića, kazala mu je majka. Jedna strana ili druga... ono što si ti jednostavno umislio...
To mu se osećanje ne dopada. Ni najmanje.
Perin duboko udahnu. Cveće je cvetalo u vučjem snu, a čak su i nebom divljale srebrne, crne i zlatne boje. Mirisi su bili potpuno neverovatni. Pita od višanja što se peče. Konjska balega. Ulje i mast. Sapun. Šumski požar. Arat. Timijan. Mačja paprat. Stotinu drugih biljaka, koje nije mogao da prepozna.
Vrlo malo njih je odgovaralo livadi na kojoj se on pojavio. Dobro je pazio da se ne pojavi tamo gde se njegov tabor nalazi u vučjem snu; tako bi bio preblizu Koljača.
Mirisi su bili prolazni. Prebrzo su nestali, kao da ih nije ni bilo.
Skakaču, posla on.
Ovde sam, Mladi Biče. Vuk se pojavi pored njega.
„Čudno miriše."
Mirisi se stapaju, posla mu Skakač. Kao voda iz hiljadu potoka. To nije prirodno. To nije dobro. Ovo mesto počinje da puca.
Perin klimnu. Premesti se i pojavi do kolena u smeđem čičku, neposredno ispred ljubičaste kupole. Skakač mu se pojavi s desne strane, tako da mu suvi korov zakrcka kako je prolazio kroz njega.
Kupola se uzdizala, zlokobna i neprirodna. Vetar je duvao, tako da se korov talasao a granje njihalo. Munja nemo sevnu po nebu.
On je ovde, posla Skakač. Uvek.
Perin klimnu. Dolazi li Koljač u vučji san na isti način kao Perin? I da li se on umara ako provodi vreme u vučjem snu, kao što se Perinu dešava? Taj čovek kao da nikada ne odlazi odatle.
Čuva nešto. Mora da postoji neki način da se kupola onesposobi u vučjem snu.
Mladi Biče, dolazimo. To je poslala Hrastova Plesačica. Njen čopor se približava, samo što sada broji samo tri člana: Žišku, Nesputanog i Hrastovu Plesačicu. Odabrale su da dođu tu, umesto da se pridruže vukovima koji hitaju na sever.
Tri vuka pojaviše se iza Skakača. Perin ih pogleda i posla im zabrinutost. Ovo će biti opasno. Vukovi možda poginu.
Njihovo slanje u odgovor na njegovo bilo je uporno. Koljač mora da padne zbog onoga što je učinio. Zajedno smo snažni. Mladi Bik ne bi trebalo da sam lovi tako opasan plen.
On klimnu u znak saglasnosti, pa pusti da mu se čekić pojavi u šaci. Oni zajedno priđoše kupoli. Perin lagano i rešeno kroči u nju. Odbijao je da oseti slabost. On jeste snažan. Kupola je običan vazduh. Verovao je da je svet onakav kakav on želi da bude.
Zatetura se, ali ipak prodre u unutrašnjost kupole. Krajolik je tu bio neznatno mračniji. Kora na drevnom drveću beše nešto tamnija, a paprat koja je venula bila je tamnije zelena ili smeđa. Skakač i čopor prođoše kroz kupolu i okružiše ga.
Idemo ka središtu, posla Perin. Ako uopšte ima nekih tajni koje mogu da se otkriju, verovatno će biti tamo.
Lagano su se kretali kroz žbunje i drveće. Perin je nametao svoju volju krajoliku oko sebe, tako da je lišće prestalo da šušti, a korov se nije čuo kada bi se on u prolazu očešao o njega. To je prirodno. Tako bi trebalo da bude. Zato tako i jeste.
Daleko je do središta, pa je Perin počeo da skače napred. Nije koračao ili skakao nogama, samo bi prestao da bude na jednom mestu i pojavio bi se na drugom. Prikrivao je svoj miris, iako Koljač nije vuk.
Ovo mora da postane moja prednost, pomislio je Perin dok su se sve više približavali središtu. On je iskusniji od mene, ali ja imam vuka u sebi. Ovo mesto je naš san. On je uljez. Ma koliko vešt bio, nije jedan od nas.
I zato ću ga ubiti.
Perin oseti miris nečega; sve jači miris nečega pogrešnog širio se vazduhom. On i vukovi se došunjaše do jedne velike padine, pa proviriše kroz raselinu u tlu. Neposredno ispred njih, pedesetak koraka daleko, nalazio se jedan gaj drevnih stabala. Bacajući pogled prema njima, procenio je da se taj šumarak nalazi veoma blizu središtu kupole. Služeći se vučjim premeštanjem, prešli su nekoliko sati hoda za svega nekoliko minuta.
To je to, posla Perin. Pogleda Skakača. Vuk je prikrivao svoj miris, ali Perin je već dovoljno dobro upoznao vukove da bi u Skakačevom pogledu, kao i po tome što su mu prednje noge bile tek neznatno povijene, mogao da prepozna zabrinutost.
Nešto se promenilo.
Perin ništa nije čuo. Ništa nije nanjušio. Ali nešto je osetio, izvesno blago podrhtavanje u tlu.
Bežite!, posla i nestade. Čim se pojavi, deset koraka odatle, ugleda strelu kako se zariva u padinu na mestu gde je stajao. Strela rascepi jedan veliki kamen i zari se u stenje i zemlju sve do crnih pera na svom kraju.
Koljač se uspravi, pa se okrenu da pogleda Perina preko nevelike razdaljine. Oči su mu delovale potpuno crno, četvrtasto lice bilo mu je u senci, a u telu je bio visok, mišićav i opasan. Smešio se, kao što to često čini. Zapravo se izrugivao. Nosio je kožne čakšire i tamnozelenu košulju tako da su mu podlaktice bile otkrivene, a u ruci je držao svoj opaki luk od tamnog drveta. Tobolac nije nosio; strele je stvarao po potrebi.