Egvena otvori oči u prijatnoj mračnoj sobi, razmišljajući kako će sazvati Dvoranu i objasniti zašto se Šiven i Karlinja nikada neće probuditi. Dok se pridizala da sedne, odvojila je trenutak da žali za njima. Objasnila im je s kakvim će se opasnostima suočiti, ali i dalje se osećala kao da ih je izneverila. A Nikola, koja je uvek pokušavala da ide brže nego što bi trebalo. Nije smela da bude tamo. To...
Egvena se pokoleba. Šta se to oseća? Zar nije ostavila upaljenu svetiljku? Mora da se ugasila. Egvena prigrli Izvor i izatka svetlosnu kuglu, pa je postavi da joj lebdi iznad šake. Prizor koji je otkri potpuno je zgranu.
Providne zavese oko njenog kreveta crvenele su se od krvi, a na podu je bilo pet tela. Tri su bila u crnoj odeći. Jedan leš bio je nepoznati mladić u dolami Garde Kule. Poslednji je na sebi imao lep belo-crveni kaput i takve pantalone.
Gavin!
Egvena se baci na krevet i kleknu pored njega, ne obraćajući pažnju na to što je boli glava. Disao je plitko, a u boku mu je zjapila rana. Izatkala je Zemlju, Duh i Vazduh u Lečenje, ali teško da bi se moglo reći da je ona nadarena što se toga tiče. Nastavila je da radi, u bezglavom strahu. Vratilo mu se malo boje i rana je počela da se zatvara, ali ona nije mogla da uradi ni izbliza dovoljno.
„Pomoč!" viknula je. „Amirlin je potrebna pomoć!"
Gavin se promeškolji. „Egvena", prošapta, s mukom otvorivši oči.
„Ćuti, Gavine. Bićeš dobro. Pomoć! K Amirlin!"
„Ti... nisi ostavila dovoljno upaljenih svetiljaka", prošapta on.
„Molim?"
„Poruka koja sam poslao..."
„Nismo dobile nikakvu poruku", odgovori ona. „Budi miran. Pomoć!"
„Nikoga nema u blizini. Vikao sam. Svetiljke... dobro je... što nisi..." Nasmeši se ošamućeno. „Volim te."
„Lezi mirno", reče mu ona. Svetlosti! Zaplakala se.
„Ali ubice nisu bile tvoj Izgubljeni", reče on, tako da su mu se reči stapale. „Bio sam u pravu."
I jeste bio; čije su te nepoznate crne uniforme? Seanšanske?
Trebalo bi da sam mrtva, shvatila je. Da Gavin nije zaustavio trojicu ubica, nju bi ubili na spavanju i ona bi samo nestala iz Tel’aran’rioda. Ne bi ubila Mesanu.
Odjednom se oseti kao prava glupača i sav osećaj pobede potpuno ispari iz nje.
„Žao mi je", kaza joj Gavin sklapajući oči, „zbog toga što te nisam poslušao." Gubio se.
„U redu je, Gavine", odgovori mu ona, trepćući zbog suza u očima. „Sada ću te vezati. To je jedini izlaz."
On je neznatno snažnije stisnu za ruku. „Ne. Ne sem ako... ne želiš..."
„Budalo", odvrati mu ona pripremajući tkanja. „Naravno da želim da mi budeš Zaštitnik. Oduvek sam to želela."
„Zakuni se.“
„Zaklinjem se. Kunem ti se da želim da mi budeš Zaštitnik - i suprug." Položi mu dlan na čelo i rasprostre tkanje preko njega. „Volim te."
On oštro uzdahnu. Ona odjednom oseti isto što on oseća; oseti njegov bol kao da je njen. A zauzvrat, znala je da on sada oseća da su njene reči bile istinite.
Perin otvori oči i duboko udahnu. Plakao je. Da li ljudi plaču u snu kada sanjaju obične snove?
„Hvala Svetlosti", izusti Faila. On otvori oči i otkri da ona kleči pored njega, kao i još neko. Masuri?
Aes Sedai zgrabi Perina za glavu, a on oseti kako ga preplavljuje studen Lečenja. Rane na njegovoj nozi i preko grudi samo se zatvoriše.
„Pokušale smo da te Izlečimo dok si spavao", kaza mu Faila, stavljajući mu glavu u svoje krilo. „Ali Edara nas je zaustavila."
„To se ne sme. Sem toga, ne bi ni radilo." To je bio glas Mudre. Perin ju je čuo negde u šatoru. Trepnu. Bio je na svom ležaju. Napolju je bio polumrak.
„Prošlo je više od sat vremena", kaza on. „Trebalo je da ste već otišli."
„Ćuti", reče mu Faila. „Kapije opet rade i otišli su skoro svi. Ostalo je svega nekoliko hiljada vojnika - uglavnom Aijeli i Dvorečani. Zar misliš da bi oni otišli - zar misliš da bih ja otišla - bez tebe?" On se pridiže da sedne, pa obrisa čelo. Bilo je mokro od znoja. Pokuša da učini da znoj nestane, kao u vučjem snu. Naravno, to mu nije pošlo za rukom. Edara je stajala pored suprotnog šatorskog krila, iza njega. Odmeravala ga je pogledom.
On se okrenu Faili. „Moramo da odemo", promuklo reče. „Koljač sasvim sigurno ne radi sam. Negde je postavljena zamka, verovatno u obličju vojske. Neko s vojskom. Mogu da napadnu svakog časa."
„Možeš li da ustaneš?" upita Faila.
„Da." Bio je slab, ali pošlo mu je za rukom da ustane uz Failinu pomoć. Šatorsko krilo zašušta i Čijad uđe noseći mešinu s vodom. Perin je sa zahvalnošću prihvati i otpi vode iz nje. Voda mu je utolila žeđ, ali bol je i dalje buktao u njemu.
Skakač... On spusti mešinu. U vučjem snu, smrt je konačna. Kuda će Skakačeva duša otići?
Moram da nastavim, pomislio je Perin. Da odvedem svoje ljude u bezbednost. On priđe izlazu iz šatora. Noge ga već bolje slušaju.
„Mužu moj, vidim tvoju tugu", reče Faila hodajući pored njega, držeći ga za ruku. „Šta se desilo?"
„Izgubio sam prijatelja", tiho odgovori Perin. „Po drugi put."
„Skakača?" U njenom mirisu osećala se bojazan.
„Da."
„O, Perine, žao mi je." Glas joj je bio nežan dok su izlazili iz šatora. Šator je bio jedini na livadi gde je nekada bivakovala njegova vojska. Na smeđoj i žutoj travi još se videlo gde su šatori bih podignuti, a staze utabane u blatnjavu zemlju svuda su se ukrštale. Sve je to ličilo na tlocrt za neki grad, sa zemljištem odvojenim za zgrade i iscrtanim putevima. Ali tu sada skoro i da nije bilo ljudi.
Gromonosno nebo bilo je mračno. Čijad je pridigla svetiljku kako bi obasjala travu ispred njih. Čekalo ih je nekoliko odreda vojnika. Device visoko digoše koplja kada ga ugledaše, pa zalupaše njima po štitovima. Bio je to znak odobravanja.
Dvorečani su takođe bili tu, okupljajući se kako se glas pronosio. Koliko li su pogodili od onoga što je on radio? Dvorečani zaklicaše, a Perin im klimnu, premda se osećao napeto. U vazduhu se još osećala ona iskvarenost. Pretpostavljao je da to izaziva snoklin, ali izgleda da je pogrešio. U vazduhu se osećao miris Pustoši.
Aša’mani su stajali na mestu koje je nekada bilo središte logora. Okrenuše se kada im Perin priđe, pozdravljajući ga tako što prineše šake grudima. Delovali su kao da su u dobrom stanju, iako su upravo preselili skoro čitav tabor.
„Ljudi, vodite nas odavde", obrati im se Perin. „Neću ni trenutak više da provedem na ovom mestu.“
„Da, milostivi", odgovori Grejdi. Zvučao je željno. Na licu mu se pojavi usredsređenost, a onda se jedna mala kapija otvori pored njega. „Prolazite", kaza Perin i mahnu Dvorečanima. Oni brzo zakoračiše. Device i Gaul čekali su s Perinom, kao i Elijas.
Svetlosti, pomislio je Perin šestareći pogledom po polju gde je do maločas bio logor. Osećam se kao miš kada ga kobac odmerava.
„Je li izvodljivo da malo osvetliš okolinu?", upita Perin Niejlda, koji je stajao pored kapije.
Aša’man naheri glavu i nekoliko blistavih kugli pojavi se oko njega, pa se razleteše po celoj livadi.
Nisu obasjale ništa. Samo napušteno logorište. Poslednji vojnici naposletku prođoše kroz kapiju. Perin i Faila prođoše za njima, a nakon njih Gaul, Elijas i Device. Naposletku prođoše usmerivači, hodajući zbijeno.
Vazduh na drugoj strani kapije bio je svež i mirisao je osvežavajuće čisto. Perin nije ni shvatao koliko ga je onaj zli smrad mučio. On duboko udahnu. Nalazili su se na jednoj uzvisini, nedaleko od niza svetala pored reke, koja su verovatno Beli Most.
Njegova vojska zaklica kada on zakorači kroz kapiju. Veliki logor već je bio skoro potpuno podignut, a stražarske postaje na svojim mestima. Kapija se otvarala na jedan veliki zabran blizu zadnjeg dela tabora, obeležen stubovima.