Nema polena. Nema vukova. I jedno i drugo deluje mu kao strašno znamenje.
Osećao se bolesno. Bolesno u telu, kao da mu je trbuh pun blatnjave močvarne vode, natrule mahovine i mrtvih buba. Došlo mu je da vrišti. Želeo je da pronađe Koljača i da ga ubije, udarajući ga pesnicama po licu sve dok ne bude krvav do lakata.
Začuše se koraci. Faila. „Perine? Želiš li da razgovaraš s nekim?"
On otvori oči. Trebalo bi da plače i da urla na sav glas, ali bio je hladan. Hladan i besan. To dvoje kod njega ne ide jedno s drugim.
Šator mu je bio podignut nedaleko odatle; šatorska krila lepetala su na vetru. Galad je stajao naslonjen o jednu obližnju mladicu kožolista. Iz daljine se čulo kako neki potkivač radi dokasno. Tihi udarci odzvanjali su kroz mrak.
„Faila, nisam uspeo“, prošapta Perin.
„Uništio si ter’angreal“, reče mu ona kleknuvši pored njega. „Spasao si naše ljude."
„A Koljač nas je svejedno porazio", ogorčeno odgovori on. „Bilo nas je petoro u čoporu, a opet nedovoljno protiv njega."
Perin se upravo tako osećao kada je saznao da su mu porodicu ubili Troloci. Koliko će Senka oteti od njega dok se sve to ne završi? Skakač bi trebalo da je bio bezbedan u vučjem snu.
Budalasto štene, budalasto štene.
Je li uopšte postojala zamka za Perinovu vojsku? Koljačev snoklin mogao je da bude namenjen nečemu drugom. To je mogla biti puka slučajnost.
Nema slučajnosti za jednog ta’verena.
Mora da nađe nešto da učini sa svojim besom i bolom. Ustade, pa se okrenu i iznenadi se kada vide koliko svetala još gori u logoru. Skupina ljudi čekala je u blizini, dovoljno daleko od njega da nije razaznao njihove određene mirise. Alijandra u zlatnoj haljini. Berelajn u plavoj. Obe na stolicama za drvenim stočićem, na kojem je stajala svetiljka. Elijas je sedeo na jednom kamenu pored njih i oštrio nož. Desetak Dvorečana - među njima Vil al’Sin, Džon Aijelin i Grejor Fren - čučali su oko vatre i povremeno bacali poglede ka njemu. Čak su i Arganda i Galen bili tu, tiho razgovarajući.
„Trebalo bi da spavaju", kaza Perin.
„Zabrinuti su za tebe", odgovori mu Faila. I ona je mirisala zabrinuto. „I brinu se da ćeš ih oterati, sada kada kapije opet rade."
„Budale", prošapta Perin. „Budale su što me slede. Budale su što se ne kriju."
„Zar bi ti zaista da oni to učine?" besno ga upita Faila. „Da podvijenog repa čuče negde dok se Poslednja bitka odvija? Zar nisi rekao da će svako biti neophodan?"
Ona je u pravu. Svi će biti neophodni. Upravo tada je shvatio da deo osujećenosti koju oseća potiče od toga što zapravo ne zna čemu je utekao. Pobegao je, ali od čega? Šta je Skakačeva smrt postigla? Perin se osećao kao da je slep zbog toga što ne zna neprijateljske namere.
On ustade s panja i priđe Argandi i Galenu, koji su do tog trenutka razgovarali. „Donesite mi našu kartu", reče im. „Kartu Džehanskog druma."
Arganda pozva Hiršanina i kaza mu gde da nađe kartu. Hiršanin otrča, a Perin se zaputi kroz tabor - prema zvuku metala koji udara o metal, kako potkivač radi. Taj zvuk kao da je privlačio Perina. Mirisi tabora vrtložili su se oko njega, a s neba iza njega čula se grmljavina.
Ostali pođoše za njim. Faila, Berelajn i Alijandra; Dvorečani, Elijas i Gaul. Skupina za njim je rasla kako su joj se drugi Dvorečani pridruživali. Niko nije progovarao, a Perin nije obraćao pažnju na njih sve dok nije stigao do Emina, koji je radio za nakovnjem, dok je pored njega bila jedna od logorskih kovačnica na taljigama, čije je ognjište sijalo od crvene svetlosti.
Hiršanin sustiže Perina, noseći kartu. Perin je razmota, držeći je ispred sebe dok je Emin prestajao da radi, mirišući radoznalo. „Arganda, Galene“, kaza Perin. „Recite mi - kada biste hteli da postaviti najbolju moguću zasedu za mnogo ljudi koji se ovim putem kreću prema Lugardu, gde biste je postavili?"
„Ovde“, bez oklevanja odgovori Arganda, pokazujući jedan položaj nekoliko sati puta od mesta gde su se oni ulogorili. „Vidiš ovo ovde? Put skreće, prateći jedno staro isušeno rečno korito. Vojska koja tuda prolazi bila bi potpuno izložena zasedi; mogao bi da ih napadneš s visine ovde i ovde."
Galen klimnu. „Da. Ovo mesto je označeno kao izvrsno za podizanje velikog logora. U podnožju onog brda gde put skreće. Ali ako je neko ko ti misli zlo na višem položaju, ujutru se možda nećeš probuditi."
Arganda klimnu.
Brda zaravnjenih vrhova dizala su se severno od puta; staro rečno korito seklo je široku i ravnu putanju koja se gubila ka jugu i zapadu. Čitava vojska bi mogla da stane na one visoravni.
„Šta je ovo?", upita Perin, pokazujući neki beleg južno od druma.
„Stare ruševine", odgovori Arganda. „Ništa bitno; previše su propale da bi neko mogao da se sakrije iza njih. To je zapravo samo nešto stenja prekrivenog mahovinom."
Perin klimnu. Nešto mu se lagano sklapalo u glavi. „Da li Grejdi i Niejld spavaju?" upita.
„Ne“, odgovori Berelajn. „Kazali su da će za svaki slučaj ostati budni. Mislim da su se uplašili zbog toga kako si ti raspoložen."
„Pošaljite nekoga da ih pozove", kaza Perin, ne obraćajući se nikome određenom. „Jedan od njih mora da proveri šta se dešava s vojskom Belih plaštova. Sećam se da mi je neko rekao da su digli logor." Nije sačekao da vidi hoće li njegova naredba biti poslušana. Prišao je kovačnici i uhvatio Emina za rame. „Emine, naspavaj se. Potrebno mi je nešto čime mogu da se zabavim. Potkovice, je li?"
Čovek zbunjeno klimnu. Perin uze njegovu kecelju i rukavice, a Emin ode. Perin je uzeo svoj čekić - onaj koji je dobio u Tiru, koristio ga da njime ubija, ali veoma dugo ne i da nešto stvori.
Čekić može da bude i oružje i alatka. Perin je imao izbor, baš kao što svi koji ga slede imaju izbora. Skakač je imao izbor. Vuk je odabrao da, braneći Svetlost, na kocku stavi daleko više nego što bilo koji čovek - izuzev Perina - može da shvati.
Perin mašicama izvadi malo parče metala iz ugljevlja, pa ga spusti na nakovanj. Diže ruku i poče da kuje. Davno je bilo kada je poslednji put bio za nakovnjem. Zapravo, koliko može da se seti - poslednji put je radio nešto značajno još u Tiru, onog mirnog dana kada je nakratko skinuo sa sebe breme odgovornosti i radio u onoj kovačnici.
Ti si kao vuk, mužu. To mu je Faila rekla, misleći na njegovu usredsređenost. To je vučja stvar; oni znaju šta je prošlost i šta je budućnost, ali pažnja im je sve vreme na lovu. Može li i on isto to? Da dopusti sebi da bude obuzet nečim, kada je to potrebno, ali da zadrži uravnoteženost u drugim delovima svog života?
Rad poče da mu obuzima svu pažnju. Ujednačeni udarci čekića po metalu. Spljoštio je gvožđe, povremeno ga vraćajući u ugljevlje i vadeći drugo, istovremeno radeći na nekoliko potkovica. Blizu njega su mere za potrebne veličine. Lagano je krivio metal preko nakovnja, oblikujući ga. Ruke počeše da mu se znoje, a lice mu se zarumenelo od vatre i napora.
Niejld i Grejdi stigoše, skupa s Mudrima i Masuri. Dok je Perin radio, primetio je da su poslali Sulin kroz kapiju da proveri šta je s Belim plaštovima. Vratila se nedugo potom, ali nije prišla da mu podnese izveštaj, pošto je Perin bio zauzet poslom.
On diže jednu potkovicu, pa se namršti. To nije dovoljno težak posao. Da, smiruje ga - ali on želi da danas radi na nečemu izazovnijem. Osećao je potrebu da stvara, kao da mora da učini ravnotežu uništavanju koje je video na svetu i razaranju do kojeg je i on pomogao da se dođe. Pored kovačnice je bilo nekoliko neobrađenih čeličnih šipki - daleko bolji metal od onoga koji se koristi za potkovice. Verovatno čekaju da se od njih naprave mačevi za nekadašnje izbeglice.
Perin uze nekoliko tih čeličnih šipki i gurnu ih u ugljevlje. Ta kovačnica nije dobra kao one na koje je navikao; mada ima meh i tri bureta za kaljenje, ali vetar hladi metal, a žar ne može da postigne vrelinu koja mu je potrebna. Sve je to nezadovoljno gledao.