„Lorde Perine, mogu da ti pomognem s tim“, javi se Niejld sa strane. „Da zagrejem metal, ako hoćeš.“
Perin ga pogleda, pa klimnu. Izvadi jednu čeličnu šipku, držeći je mašicama. „Hoću da bude lepe žuto-crvene boje. Ali pazi, ne sme da se usija toliko da pobeli."
Niejld klimnu. Perin spusti polugu na nakovanj, pa uze čekić i opet poče da tuče. Niejld stade pored njega, usredsređujući se.
Perin se izgubio u poslu. Kovanje Čelika. Sve ostalo je izbledelo. Ritmično udaranje čekića po metalu, kao kucanje njegovog srca. Metal se presijavao, toplo i opasno. U toj žiži on je otkrio jasnoću. Kada se nešto smrska, više ne možeš da ga sastaviš.
„Niejlde“, začu se Grejdijev glas. Zvučao je užurbano, kao da je reč o nečemu važnom, ali što se Perina ticalo - kao da je dopirao iz velike daljine. „Niejlde, šta to radiš?“
„Ne znam“, odgovori Niejld. „Osećam da ovako treba."
Perin nastavi da kuje sve snažnije i snažnije. Presavijao je metal, pribijajući prevoje jedan uz drugi. To što je Aša’man održavao baš odgovarajuću vrelinu metala bilo je predivno. Zahvaljujući tome, Perin nije morao da se oslanja na onih tek nekoliko trenutaka savršene toplote metala između zagrevanja.
Metal skoro da je tekao, kao da ga oblikuje samo njegova volja. Šta on to pravi? Uze još dve poluge iz plamena, pa stade da naizmenično radi na njima. Prvu - i najveću - presavio je i ukalupio je, koristeći postupak koji se zove smanjivanje, čime joj je povećao obim. Od nje je napravio veliku kuglu, pa joj dodao još čelika - sve dok nije postala velika skoro kao ljudska glava. Drugu je izvukao tako da bude duga i tanka, pa je presavio u uzani štap. Poslednji - najmanji komad - potpuno je spljoštio.
Udahnuo je i izdahnuo, a pluća su mu radila kao mehovi. Znoj mu je bio kao voda za kaljenje. Ruke su mu bile kao nakovanj. Bio je kovačnica.
„Mudre, potreban mi je krug", žurno viknu Niejld. „Smesta. Ne raspravljajte se! Potreban mi je!“
Žiške se razleteše dok je Perin kovao. Sve više sa svakim udarcem. Osećao je kako nešto curi iz njega, kao da on svakim svojim udarcem natapa metal sopstvenom snagom - ali i osećanjima. Kako brigama, tako i nadama. Sve to je iz njega isteklo u tri komada koje je kovao.
Svet zaista umire. Ne može da ga spase. To je Randov posao. Perin samo želi da se vrati svom jednostavnom životu, zar ne?
Ne. Ne, on želi Failu, želi zamršenost. Želi život. Ne može da se sakrije, ništa više nego što ljudi koji ga slede mogu da se sakriju.
Nije tražio njihovu odanost - ali ima je. Kako bi se osećao da neko drugi preuzme zapovedništvo, pa da zbog njega nastradaju?
Udarac za udarcem. Kiše varnica. Ima ih previše, kao da on čekićem tuče vedro rastopljenog metala. Žiške su se rasipale kroz vazduh, prskajući od udaraca njegovog čekića, leteći do vrhova krošanja i na desetine koraka u širinu. Ljudi koji su sve to gledali povukli su se podalje - svi sem Aša’mana i Mudrih, koji su se okupili oko Niejlda.
Ne želim da ih predvodim, razmišljao je Perin. Ali ko će ako neću ja? Ja ću biti kriv ako ih napustim, a oni nastradaju.
Perin sada shvati šta to kuje, šta se vreme pokušava da napravi. Najvećem komadu metala dao je oblik cigle. Izduženi komad postao je držalje, tri prsta debelo. Pljosnato parče metala završiće kao deo kojim će se glava obmotati i spojiti s držaljem.
Čekić. On to kuje čekić. To su delovi.
Sada razume.
Bacio se na posao. Udarac za udarcem. Glasno je zvonilo. Svaki udarac kao da je drmao tle pod njim i tresao šatore. Perin je bio ushićen. Zna šta pravi. Napokon zna šta pravi.
Nije tražio da postane vođa, ali - da li to skida odgovornost s njega? Potreban je ljudima. Potreban je svetu. I, s razumevanjem koje se u njemu hladilo kao što rastopljeno stenje poprima oblik dok se hladi, shvatio je da želi da predvodi.
Ako već neko mora da vlada tim ljudima, onda on to želi. Zato što je jedini način da se postaraš da stvari budu urađene kako treba - da ih sam uradiš.
Uze dleto i probi rupu kroz središte glave čekićem, onda zgrabi držalje i - dižući ga visoko - zabi ga na mesto. Onda uze okov i spusti čekić na njega, pa ga oblikova. Pre svega nekoliko trenutaka, ceo taj postupak hranio se njegovim besom. Ali sada kao da iz njega izvlači odlučnost i rešenost.
Metal je živ. To svi kovači znaju. Kada ga zagreješ, dok radiš s njim - živ je. On uze čekić i dleto pa poče da urezuje šare, prevoje i izmene. Žiške su u talasima letele od njega, a zvonjava njegovog čekića čula se sve jače i jače, kao veliko zvono. Dletom je oblikovao komadić čelika, pa ga spustio preko glave čekića.
Urlajući, diže stari čekić iznad glave poslednji put i svom snagom tresnu njime preko novog, utiskujući ukras u glavu novog čekića. Vuka u skoku.
Perin spusti svoje alatke. Na nakovnju - i dalje blistajući od unutrašnje vreline - bio je prelepi čekić. Takav rad on nikada nije stvorio, niti je mislio da će ga u životu iskovati. Glava je bila debela i jaka, kao u malja ili bata. Baš kao kod kovačke alatke. Od početka do kraja bio je četiri stope dug, a možda i duži - što je ogromno za čekić te vrste.
Držalje je bilo potpuno od čelika, što on nikada nije video na jednom takvom čekiću. Perin ga uze. Mogao je da ga digne jednom rukom, ali jedva. Težak je. Čvrst.
Ukras se sastojao iz ukrštene šare preko koje je bio utisnut vuk u skoku. Ličio je na Skakača. Perin ga dodirnu žuljevitim prstom i metal se stiša. I dalje je bio topao na dodir, ali nije ga pekao.
Osvrnu se i zapanji kada vide koliko ga mnoštvo gleda. U prvim redovima bili su Dvorečani - Džori Kongar, Azi al’Ton, Vil al’Sin i stotine drugih. Geldanci, Kairhijenjani, Andorci, Majenci. Svi su nemo gledali. Tle oko Perina črnelo se od varnica i žiški; kapi srebrnastog metala širile su se oko njega kao razgranato sunce.
Niejld pade na kolena, boreči se za dah, a lica oblivenog znojem. Grejdi i žene iz kruga iznureno sedoše. Uključilo se svih šest Mudrih. Šta li su oni to učinili?
Perin se osećao iscrpljeno, kao da je sva njegova snaga i kao da su sva njegova osećanja ukovani u metal. Ali ne može da se odmara. „Vile. Pre nekoliko nedelja izdao sam ti jedno naređenje - da spališ barjake s vučjom glavom. Da li si poslušao? Jesi li ih sve spalio?"
Vil al’Sin pogleda ga u oči, pa posramljeno pognu glavu. „Lorde Perine, pokušao sam. Ali... Svetlosti, nisam mogao. Jedan sam sačuvao. Onaj pri čijem sam šivenju i ja pomagao."
„Donesi ga, Vile", reče mu Perin. Glas mu je u sopstvenim ušima zazvučao kao čelik.
Vil potrča, a u mirisu mu se oseti prestravljenost. Ubrzo se vrati, noseći presavijenu tkaninu, belu s crvenim porubom. Perin ga uze, a onda jednom rukom s poštovanjem ispruži, drugom rukom držeći čekić. Pređe pogledom po gomili. Faila ga je gledala, ruku sklopljenih ispred sebe. U mirisu joj se osećala nada. Videla je to u njemu. Znala je.
„Pokušao sam da vas oteram", obrati se Perin gomili. „Niste hteli da idete. Imam mana. Mora da to znate. Ako pođemo u rat, neću moći da zaštitim sve vas. Grešiću."
Zašestari pogledom, gledajući u oči ljude koji su tu stajali. Svaki čovek ili žena koje je pogledao nemo klimnuše. Bez žaljenja, bez kolebanja. Samo klimnuše.
Perin duboko udahnu. „Ako već hoćete ovo, prihvatiću vaše zavete. Predvodiću vas."
Zaklicaše mu. Prolomi se urlik uzbuđenja. „Zlatooki! Zlatooki vuk! U Poslednju bitku! Tai’šar Maneteren!"
„Vile!" zaurla Perin, pružajući barjak. „Razvij ovaj barjak da se zavijori visoko i ne skidaj ga dok Poslednja bitka ne bude dobijena. Marširam pod znamenjem vuka. Vi ostali - dižite logor. Sve vojnike spremite za boj. Noćas nas čeka još jedan posao!"