Trebalo bi da se predamo, pomislio je nameštajući plašt preko oklopa. Ali ne. Deca Svetla nikada se ne predaju Prijateljima Mraka. Kako sam uopšte mogao da pomislim tako nešto?
Moraju da izginu boreći se. Ali šta će time postići? Kraj Dece, koja će izginuti pre nego što Poslednja bitka uopšte otpočne. Šatorsko krilo opet zašušta, a on munjevito isuka mač, spreman da napadne.
„Galade", obrati mu se Bajar. „Mrtvi smo zbog tebe." U glasu mu se nije čuo ni tračak poštovanja.
Galad se nakostreši na tu optužbu. „Oni koji hodaju pod Svetlošću ne smeju preuzimati odgovornost za postupke onih što slede Senku." Bile su to reči Lotaira Mantelara. „Postupio sam časno."
„Trebalo je da napadneš, a ne da učestvuješ u onom besmislenom suđenju.“
„Bili bismo pregaženi. On je imao Aes Sedai, Aijele, muškarce koji mogu da usmeravaju, više vojnika od nas - i moći koje mi ne razumemo."
„Svetlost bi nas zaštitila!"
„Ako je to tačno, zaštitiće nas i sada", odvrati Galad dok mu se samouverenost vraćala.
„Ne“, besno prošapta Bajar u odgovor. „Sami smo doveli sebe do ovoga. Ako propadnemo, zaslužili smo da nam se to desi.“ Platno na ulazu u šator zašušta kada on ode.
Galad je na tren samo stajao, a onda je prikopčao opasač s mačem. Samoprekor i kajanje moraće da sačekaju. Mora da nađe neki način da preživi današnji dan. Ako ga uopšte ima.
Odgovoriti na njihovu zasedu našom, pomislio je. Naredite ljudima da ne izlaze iz šatora dok ne počne napad, a onda iznenaditi Ajbaru jurišom i...
Ne. Ajbara če početi tako što če strelama zasuti šatore, nanoseči smrt iz daljine. To bi bio najbolji način da iskoristi prednost koju mu pružaju položaj na visini i njegove lukonoše.
Najbolje što može da uradi jeste da naredi ljudima da stave oklope, a onda da na njegov znak pojure iz šatora svi zajedno i potrče prema konjima. Amadičani mogu da obrazuju red kopljanika u podnožju brda. Ajbara se možda odvaži da naredi juriš konjice niz strmu padinu koja se spušta s visoravni, ali kopljanici bi mogli da ometu takav potez.
Strelci su i dalje nevolja. Štitovi će pomoći, ali malo. Duboko udahnu, pa izađe u mrak da izda naređenja.
„Kada bitka počne", govorio je Perin, „hoću da se povučeš na neko bezbedno mesto. Neću pokušati da te pošaljem u Andor; znam da nećeš otići. Ali ne smeš da učestvuješ u bici. Ostani iza borbenih redova, sa odredima koji su zaduženi da brane pozadinu."
Faila ga na tren pogleda. On je sedeo na svom atu, gledajući pravo preda se. Stajali su na vrhu visoravni, dok su se poslednji ostaci njegove vojske prikupljali i razmeštali, izlazeći iz kapija otvorenih u pozadini. Džori Kongar nosio je prigušenu svetiljku za Perina. Obasjavala je okolinu veoma slabašnim svetlom.
„Naravno, moj lorde", smesta odgovori Berelajn.
„Hoću da mi se zakunete na to", nastavi Perin, i dalje gledajući napred. „Ti i Alijandra, Berelajn. Faila, tebe ću samo zamoliti i nadati se."
„Milostivi, dajem reč", odgovori mu Alijandra.
Perinov glas bio je tako odlučan, što je Failu brinulo. Je li moguće da je Berelajn u pravu? Da li će on napasti Bele plaštove? Oni su nepredvidljiv činilac, iako tvrde kako žele da se bore u Poslednjoj bici. Lako bi mogli više da naškode nego pomognu. Sem toga, Alijandra je Perinova vazalka, a Beli plaštovi su u njenom kraljevstvu. Ko zna kakvu bi sve štetu mogli da nanesu pre nego što odu? Sem toga, nad njim se nadnosi i mač buduće Galadove presude.
„Milostivi", zabrinuto mu se obrati Berelajn. „Molim te, ne čini ovo."
„Radim samo ono što moram", odvrati Perin, gledajući niz put koji je vodio ka Džehani. Beli plaštovi ne nalaze se u tom smeru. Oni su južno od Perinovog položaja.
„Perine", kaza Faila, krajičkom oka gledajući Berelajn. „Šta to..."
Neki čovek odjednom izroni iz senki, potpuno bešumno iako je prolazio kroz suvo žbunje. „Perine Ajbara", javi se Gaul. „Beli plaštovi znaju da smo ovde."
„Jesi li siguran?", upita Perin. Nije zvučao uzbuđeno zbog toga. „Pokušavaju da nam to ne stave do znanja", odgovori Gaul, „ali ja jasno vidim. Device su saglasne. Pripremaju se za bitku, a konjušari odvezuju konje i stražari se kreću od šatora do šatora."
Perin klimnu. Mamuznu Koraka kroz žbunje, jašući sve do same ivice visoravni. Faila potera Sunčanu za njim. Berelajn se držala blizu nje.
Padina se strmo spuštala sve do drevnog rečnog korita koje je prolazilo pored puta ispod brda. Put se prostirao iz smera Džehane, sve do podnožja ovih visoravni, gde je skretao prema Lugardu. Baš na toj krivini nalazila se jedna udolina, zaklonjena brdom, u kojoj su Beli plaštovi podigli svoje šatore, tako da su bili raspoređeni u krugovima.
Oblaci nisu bili gusti, tako da je bleda mesečina obasipala krajolik srebrnastom belinom. Pala je niska izmaglica, mahom se zadržavajući u rečnom koritu, gde je bila gusta i neprozirna. Perin je šestario pogledom preko tog prizora; pružao mu se jasan pogled na put u oba smera. Odjednom se ispod brda začu vika, a ljudi izjuriše iz šatora Belih plaštova i potrčaše prema konjima. Baklje se razbuktaše.
„Strelci napred!", zaurla Perin.
Dvorečani pojuriše do ruba svog uzvišenog položaja.
„Pešadija, odmah iza strelaca!" prodra se Perin. „Arganda, na levo krilo. Galene, na desno! Viknuću ako mi bude potrebno da nam raščistite bojište." Okrenu se pešadiji - koja se mahom sastojala od nekadašnjih izbeglica. „Momci, budite zbijeni. Ne spuštajte štitove i neka vam ruke u kojima držite koplja budu gipke. Strelci, natežite lukove!"
Faila poče da se preznojava. Ovo nije u redu. Perin zacelo neće valjda da...
On i dalje nije gledao Bele plaštove ispod njih. Zurio je u rečno korito s druge strane, možda stotinak jardi iza visoravni, koja se završavala strmom padinom zbog toga što ju je drevna reka podrivala. Perin je izgledao kao da vidi nešto što ostali ne vide. A sa onim njegovim zlatnim očima, možda i jeste tako.
„Milostivi", javi se Berelajn, terajući konja do njegovog i zvučeći očajnički. „Ako već moraš da napadneš, možeš li da poštediš zapovednika Belih plaštova? On bi se iz političkih razloga mogao pokazati korisnim."
„O čemu to priča?“, upita Perin. „Razlog zašto sam ovde baš i jeste da bih sačuvao Damodreda u životu.“
„Ti... šta?“, upita Berelajn.
„Milostivi!" odjednom uzviknu Grejdi, koji je jahao u blizini. „Osečam usmeravanje!“
„Šta je ono tamo?" viknu Džori Kongar i pokaza. „Nešto je u magli. To...“
Faila začkilji. Neposredno ispod vojske, u nekadašnjem rečnom koritu, prilike počeše da se ukazuju, kao da se dižu iz zemlje. Izvitoperena stvorenja sa životinjskim glavama i telima, upola viša od Perina, s grubim oružjem. Među njima su se kretale vitke i bezoke prilike u crnom.
Magla je kuljala oko njih dok su se kretale napred, obavijene pramičcima sumaglice. Stvorenja su se i dalje pojavljivala. Na desetine njih. Stotine. Hiljade.
Čitava vojska Troloka i Mirdraala.
„Grejdi, Niejlde!", zaurla Perin. „Svetlo!"
Jarke bele kugle pojaviše se u vazduhu. Sve više i više Troloka dizalo se iz magle, kao da ih ona rađa, ali delovali su zgranuto zbog svetlosti. Dizali su glave, čkiljili i zaklanjali oči.
Perin zagunđa. „Vidiš li ti to? Nisu bili spremni na nas; mislili su da će lako pregaziti Bele plaštove." Okrenu se, pa pređe pogledom po redovima iznenađenih vojnika. „Pa, ljudi - hoćete da me sledite u Poslednju bitku? Sada ćemo da je okusimo! Lukonoše, puštajte strele! Pošaljimo onaj Nakot Senke u jamu koja ih je okotila!"