Faila se odjednom nagnu i poljubi ga. „Hvala ti."
„Na čemu?"
„Na tome što si takav čovek", odgovori mu ona, pa okrenu konja i povede druge dve odatle.
Perin odmahnu glavom. Brinuo se da će morati narediti Grejdiju da je obmota Vazduhom i odvuče odatle. Opet se okrenu prema nadirućim Trolocima. Dvorečani im nisu olakšavali uspon, ali ponestajalo im je strela.
Perin diže Ma’alejnir. Delimično mu je bilo žao što će to oružje zaliti krvlju tako brzo nakon što je nastalo, ali većim delom mu je bilo drago zbog toga. Ti Troloci - i oni koji ih predvode - doveli su do Skakačeve smrti.
Pesnica Troloka stiže do vrha brda, predvođena jednom Seni s crnim mačem, dok je druga Sen prilazila iza njih. Perin zaurla i jurnu, visoko dižući čekić.
Galad opsova, pa okrenu Stamenog i spusti mač na vrat jednog Troloka s medvedom glavom. Mračna i gusta krv bučno pokulja, ali te zveri je užasno teško ubiti. Galad je slušao priče i vežbao s ljudima koji su se borili protiv Nakota Senke. Ipak, iznenadila ga je njihova žilavost.
Morao je da zaseče stvora još tri puta pre nego što je ovaj pao. Ruka ga je već bolela. U borbi protiv takvih čudovišta nema nikakve prefinjenosti. Služio se mačevalačkim stavovima za borbu iz sedla, ali najčešće najneposrednijim i najsurovijim. „Drvoseča seče granu", „mesečev srp", „kresanje varnice".
Njegovi ljudi ne prolaze dobro. Sabijeni su, tako da više nema mesta za koplja. Juriši su neko vreme dobro radili, ali teška konjica bila je primorana da se povuče iza pešadije, tako da je sada čitava njegova vojska prisiljena da se povlači prema istoku. Amadičani popuštaju, a silina napada prevelika je da bi konjica opet mogla da izleti u juriš. Deca na konjima mogu samo da divlje vitlaju oružjem, pokušavajući da sačuvaju glave.
Galad okrenu Stamenog, ali dva Troloka režeči skočiše na njega. On jednog brzo zaseče preko vrata, služeći se potezom zvanim „čaplja grabi srebrenperku", ali stvorenje pade na Stamenog, zbog čega se konj zanese. Druga grdosija zaseče konja po vratu, a konj pade.
Galad jedva stiže da se baci iz sedla, pa tresnu na zemlju u istom trenutku kada se Stameni skljoka, dok su mu se noge trzale, a iz vrata liptala krv preko belih sapi. Galad se zakotrlja, mača okrenutog u stranu, ali dočekao se nezgodno. Uvrnuo je gležanj tako da mu je sevao od bola.
Ne obraćajući pažnju na povredu, on diže mač na vreme da odbije bočni napad jednog devet stopa visokog čudovišta smeđe njuške koje je bazdilo na smrt. Galad opet izgubi ravnotežu zbog toga što je zaustavio taj udarac.
„Galade!"
Prilike u belom zariše se u Troloke. Smrdljiva krv rasu se vazduhom. Bele prilike padoše na zemlju, ali Troloci ustuknuše. Bornhald ustade boreći se za dah dok mu je mač bio ispružen, a štit ulubljen i isprskan tamnom krvlju. S njim su bila četvorica. Dvojica drugih koji su s njim došli bili su ubijeni.
„Hvala ti", kaza mu Galad. „Vaši atovi?"
„Sasečeni", odgovori mu Bornhald. „Mora da imaju naređenja da napadaju konje."
„Ne žele da pobegnemo", reče Galad. „Niti da pripremimo juriš." Baci pogled niz bojni red vojnika, koji su se borili za svoje živote. Dvadeset hiljada ljudi delovalo je kao velika vojska, ali vojni poredak je u pravoj pometnji - a Troloci i dalje naviru, talas za talasom. Severni deo bojnog reda Dece Svetla počinje da se urušava, a Troloci se probijaju i kao mašice opkoljavaju Galadovu vojsku. Presekli su im put sa severa i juga, pa ih pribili uz brdo. Svetlosti!
„Pojačajte pešadiju na severu!" zaurla Galad. Potrča u tom smeru što je brže mogao. Gležanj mu se bunio, ali i dalje ga je slušao. Ljudi mu se pridružiše. Odeća im više nije bila bela.
Galad zna da se većina vojskovođa, poput Gareta Brina, ne bori u prvim redovima. Suviše su bitni za to, a njihovi umovi su neophodni da bi se vodila bitka. Možda je Galad trebalo da postupi isto. Sve se oko njega raspada.
Njegovi ljudi su dobri. Pouzdani. Ali nemaju iskustva s Trolocima. Tek je sada - jurišajući po blatu dok kugle svetlosti koje lebde u vazduhu razvejavaju mrak - video u kolikoj je meri veliki broj njih zapravo neiskusan. Ima sa sobom nešto prekaljenih boraca, ali većina njegovog ljudstva borila se samo protiv razularenih razbojnika ili gradskih dobrovoljačkih vojski.
Troloci su nešto drugo. To su raspomamljena čudovišta koja zavijaju, stenju i reže. To što nemaju nikakvo vojno ustrojstvo nadoknađuju snagom i krvoločnom žestinom. Kao i glađu. Mirdraali među njima sami po sebi su dovoljno stravični da skrše bojni poredak. Galadovi vojnici lagano popuštaju.
„Izdržite!", zaurla Galad, stigavši do narušenog dela borbenog reda. S njime i Bornhaldom bilo je pedesetak ljudi. Ni izbliza dovoljno. „Mi smo Deca Svetla! Ne popuštamo pred Senkom!"
To nije urodilo plodom. Gledajući nesreću pred svojim očima, čitav njegov svetonazor počeo je da puca. Decu Svetla ne štiti njihova dobrota; padaju u otkosima, kao žito pred srpom. Da stvari budu još gore, neki od njih se ne bore ni hrabro ni odlučno. Previše ih vrišti od straha i beži. Amadičane još i može da razume, ali mnogo Dece nije bilo ništa bolje od njih.
Oni nisu kukavice. Nisu ni loši borci. Samo su - ljudi. Prosečni. Ne bi trebalo da je tako.
Kada Galen povede svoje konjanike u novi juriš, začu se grmljavina. Tresnuše u troločki bojni red i mnoge Troloke potisnuše sa ivice, tako da se ovi skotrljaše niz padinu. Perin jednog Troloka tresnu u glavu Ma’alejnirom. Stvorenje od siline udarca odlete i - što beše neobično - tamo gde ga je čekić pogodio, koža mu se zadimi i izbiše mu plikovi. To se dešavalo sa svakim udarcem, kao da ih Ma’alejnir pali na dodir, mada je Perin držeći čekić osećao samo prijatnu toplinu.
Galenov juriš probio se kroz troločke redove, deleći ih u dve kohorte, ali tle je bilo zastrto s toliko lešina da je njegovim kopljanicima bilo teško da održavaju juriš. Galen se povukao, a odred Dvorečana približio i zasuo Troloke strelama, koseći ih talasom smrti, zbog koje su Troloci vrištali, zavijali i bazdili.
Perin povuče Koraka, a pešadinci ga opkoliše. Poginulo je veoma malo njegovih ljudi. Naravno, i jedan pali je previše.
Arganda mu priđe, terajući konja kasom. Negde je ostao bez perjanica, ali široko se smešio. „Ajbara, retko sam imao prilike da učestvujem u ovako prijatnoj bici“, kaza. „Neprijatelji prema kojima čovek ne mora da oseća ni mrvicu sažaljenja, sa savršenim bojnim poljem i lako branjivim položajem. Strelci iz sna, a tu su i Aša’mani da zapušavaju procepe! Lično sam ubio preko dvadeset tih zveri. Makar samo zbog današnjeg dana - drago mi je što te sledim!"
Perin klimnu. Nije istakao činjenicu da je jedan od razloga zbog kojih im je tako lako to što je većina Troloka usredsređena na Bele plaštove. Troloci su gadni čudovišni stvorovi, veoma sebični. Zar da jurišaju uzbrdo suočeni sa ognjenim kuglama i dugim lukovima, samo da bi pokušali da otmu položaj od dva puna odreda konjice? Bolje im je da potraže lakšeg protivnika, što ima i taktičkog smisla. Kada moraš da se boriš na dva bojišta, najpre se usredsredi na lakšu bitku.
Pokušavaju da smrve Bele plaštove što je brže moguće, pribijajući ih uz padinu, pa su ih preplavili - ne ostavljajući im prostora da njihova konjica juriša i razdvajajući ih na skupine. Onaj ko predvodi taj napad dobro poznaje taktiku; to svakako nije delo troločkih umova.
„Lorde Perine!" Glas Džorija Kongara pronese se kroz larmu troločkog zavijanja. On dotrča do Koraka. „Naredio si da gledam i da ti kažem kako im ide. Pa, možda bi želeo da baciš pogled."
Perin klimnu, pa diže pesnicu i odsečno je spusti. Grejdi i Niejld stajali su iza njega, na jednoj steni s koje se pružao pogled na put Njihovo glavno naređenje bilo je da obore svakog Mirdraala kojeg uoče. Perin je želeo da spreči što je više tih stvorova da stignu do visoravni; ubijanje jednog Mirdraala mačem ili sekirom moglo bi da košta na desetine života. Najbolje je ubiti ih Vatrom - i to s daljine. Sem toga, ponekad ubijanje jedne Seni znači i ubijanje čitavog odreda Troloka povezanih s njom.