Aša’mani, Aes Sedai i Mudre primetiše Perinov znak. Počeše potpuni napad na Troloke, tako da je vatra sevala iz šaka, a munje s neba - suzbijajući Troloke niz padinu. Perinova pešadija povuče se kako bi se na nekoliko trenutaka odmorila.
Perin mamuznu Koraka do ivice, gledajući niz padinu ka jugu i držeći Ma’alejnir pored noge. Ispod brda, Damodredova vojska prolazila je još gore nego što je Perin brinuo da će proći. Troloci su se probili dovoljno da bezmalo rasture Bele plaštove na dva dela. Čudovišta su nadirala s bokova, hvatajući Galada u mašice, tako da su Beli plaštovi morali da se bore na tri strane. Leđima su bili okrenuti padini, a mnogi odredi konjice bili su odsečeni od glavnog dela bojišta.
Galen kasom priđe Perinu. „Troloci i dalje dolaze. Rekao bih da ih ima pedesetak hiljada. Aša’mani kažu da osećaju samo jednog usmerivača i da se on ne upušta u borbu."
„Onaj ko predvodi Nakot Senke ne želi da pokaže svoje usmerivače“, pretpostavi Perin. „I to zbog toga što smo mi na višem položaju. Prepustiće Trolocima da nanesu koliko god štete mogu, pa da vide hoće li tako steći prednost. Ako tako bude, videćemo njihove usmerivače.“ Galen klimnu.
„Damodredova vojska je u nevolji.“
„Da“, odgovori Galen. „Postavio si nas dovoljno dobro da im možemo pomoći, ali izgleda da nismo dovoljni."
„Spustiću se po njih", odluči Perin, pa pokaza. „Troloci ga okružuju i pribijaju uz padinu. Možemo se sručiti nizbrdo i iznenaditi zveri širokim napadom, probijajući se kroz njih, i tako osloboditi Damodredove ljude da se popnu na onu tamo visoravan."
Galen se namršti. „Izvinjavam se, lorde Perine, ali moram da pitam - šta to misliš da im duguješ? Odista bi mi bilo žao da smo došli ovamo da ih napadnemo - mada bih razumeo razmišljanje koje bi te do toga dovelo. Ali ne vidim nikakvog razloga da im pomognemo."
Perin zagunđa. „To je samo ispravan postupak."
„O tome se može raspravljati", odgovori Galen, odmahujući glavom pod kalpakom. „Izvrsno je boriti se protiv Troloka i Seni, jer ćemo se u Poslednjoj bici suočiti s jednim manje za svakog kojeg danas ubijemo. Naši ljudi će se navići na borbu protiv njih i naučiti da savladaju svoje strahove. Ali ona padina je strma i opasna; ako pokušaš da se jurišem probiješ do Damodreda, mogao bi da uništiš našu prednost."
„Svejedno ću to uraditi", odvrati Perin. „Džori, idi po Dvorečane i Aša’mane. Biće mi potrebno da smekšaju Troloke pre mog juriša." Opet spusti pogled. Sećanja na Dve Reke potpuno ga preplaviše. Krv. Smrt. Ma’alejnir mu se zagreja u ruci. „Galene, neću ih prepustiti svemu tome. Čak ni njih. Hoćeš li mi se pridružiti?"
„Čudan si ti čovek, Ajbara." Galen se pokoleba. „I zaista častan. Da, hoću."
„Dobro. Džori, polazi. Moramo da stignemo do Damodreda pre nego što se njegov bojni red rasturi."
Uzbuna se pronese kroz mnoštvo Troloka. Galad se pokoleba, držeći mač znojavim prstima. Čitavo telo ga je bolelo. Odasvud oko njega čulo se ječanje, neko grleno i režeće - stenjanje umirućih Troloka - a neko jadno i bolno, koje je dopiralo od oborenih ljudi. Deca oko njega se drže. Jedva.
Noć je bila mračna, čak i sa onim svetlima. Osećao se kao da se bori protiv košmara. Ali ako Deca Šveda ne mogu da se suprotstave mraku, ko onda može?
Troloci stadoše glasnije da zavijaju. Oni ispred njega okrenuše se, razgovarajući grubim i grlenim jezikom, zbog čega on zgađeno ustuknu. Troloci umeju da govore? Nije to znao. Šta li im je privuklo pažnju?
A onda je ugledao. Kiša strela zarila se u redove obližnjih Troloka. Dvorečanske lukonoše opravdale su glas koji ih bije. Galad ne bi verovao većini strelaca da tako ciljaju, a da zalutale strele ne padnu na Bele plaštove. Međutim, one lukonoše gađale su veoma tačno.
Troloci su vrištali i zavijali. A onda, s vrha padine, hiljadu kopljanika dalo se u juriš. Svetlost je bleštala oko njih; vatra je suktala s neba, sevajući naniže poput crveno-zlatnih kopalja, obasjavajući konjanike srebrnim svetlom. Bio je to neverovatan manevar. Padina je bila toliko strma da su konji mogli da se spotaknu, padnu i da se čitav odred samo skotrlja u jednu beskorisnu gomilu telesa. Ali nisu pali. Galopirali su sigurnim korakom, a koplja su se belasala. A na njihovom čelu jahalo je bradato čudovište od čoveka, s visoko uzdignutim ogromnim čekićem. Bio je to lično Perin Ajbara, a nad glavom mu se vijorio barjak koji je nosio čovek što je jahao neposredno iza Ajbare. Grimizna vučja glava.
Galad nije mogao a da ne spusti štit na taj prizor. Od plamenih jezika koji su palacali oko njega, Ajbara je izgledao skoro kao da je u plamenu. Galad je jasno video te njegove krupne zlatne oči. Kao da su i same žeravice.
Konjanici tresnuše u Troloke koji su opkolili Galadovu vojsku. Ajbara pusti krik, koji se prolomi kroz galamu, pa poče da mlati onim svojim čekićem oko sebe. Troloci ustuknuše od tog napada.
„Napad!“, zaurla Galad. „U napad! Naterajte ih na konjicu!" On pojuri na sever, pravo prema padini, a Bornhald ga je pratio.
U blizini, Trom okupi ono što je ostalo od njegove legije i povede je u napad na Troloke naspram Ajbare.
Bitka je sve više bivala haotična. Galad se borio besno i žestoko. Potpuno neverovatno, ali čitava Ajbarina vojska pokuljala je niz padinu, odustajući od položaja na visini. Sručili su se na Troloke - na desetine hiljada ljudi - kličući: „Zlatooki! Zlatooki!"
Njihov napad gurnu Galada i Bornhalda pravo u troločke redove. Stvorenja su pokušavala da se povuku od Ajbare, i to u svim pravcima. Ljudi blizu Galada i Bornhalda očajnički su se borili za goli život. Galad dokrajči jednog Troloka „trakom u vazduhu", pa se munjevito okrenu i smesta nađe licem u lice sa deset stopa visokom grdosijom ovnujske glave. Rogovi su se savijali pored ogromnog četvrtastog lica, ali oči i donji deo vilice bili su ljudski.
Galad se sagnu kada čudovište zamahnu kukom na dugom kopljištu, pa mu zari mač u utrobu. Stvor vrisnu, a Bornhald mu sa strane preseče tetive.
Galad dreknu i odskoči, ali njegov uganuti gležanj napokon popusti. Upao je u rupu i dok je padao, Galad začu strašan prasak.
Umiruće čudovište pade preko njega, pribijajući ga uz tle. Bol mu je sevao u nozi, ali on nije obraćao pažnju na to. Pustio je mač, pokušavajući da odgurne lešinu sa sebe. Bornhald se psujući borio protiv jednog Troloka s njuškom nerasta, koji je ispuštao grozne zvuke, nalik na graktanje.
Galad napokon zbaci sa sebe smrdljivu lešinu. Video je kako se pored njega ljudi u belom - Trom, s Bajarom pored sebe - očajnički bore da stignu do njega. Troloka je tako mnogo, a Deca u neposrednoj blizini uglavnom su izginula.
Galad se maši za mač baš u trenutku kada jedan konjanik izlete iz senki, probijajući se kroz Troloke severno odatle. Ajbara. On dojaha i tresnu onim ogromnim čekićem svinjskog Troloka, tako da se ovaj smesta prostre po zemlji. Ajbara skoči s konja u trenutku kad Bornhald dotrča da pomogne Galadu da ustane.
„Jesi li ranjen?" upita Ajbara.
„Moj gležanj", odgovori Galad.
„Diži se na mog konja", reče mu Ajbara.
Galad se nije bunio; to ima smisla. Međutim, osećao se posramljeno dok mu je Bornhald pomagao da se digne u sedlo. Ajbarini ljudi ih opkoliše, potiskujući Troloke. Sada kada se Ajbarina vojska pridružila boju, Galadovi ljudi opet su se okupljali.
Juriš niz padinu bilo je opasno kockanje, ali čim je Galad uzjahao Ajbarinog konja, video je da se kocka isplatila. Ogroman juriš rasturio je Troloke, tako da su se neke skupine čudovišta već dale u beg. Plameni jezici zapalacali su s neba, paleći Mirdraale i ubijajući čitave pesnice Troloka povezanih s njima.