Bitka nije bila okončana i preostalo je mnogo borbe, ali stvari su se preokrenule. Ajbarine snage opkolile su svog vođu, dajući njemu - pa samim tim i Galadu - prostora da predahne i razmisli o sledečem koraku u napadu.
Galad se okrenu ka Ajbari, koji je oštrooko odmeravao Troloke. „Pretpostavljam da misliš da će to što si me spasao uticati na moju odluku u vezi s tvojom presudom", reče mu Galad.
„Bolje bi bilo", promrmlja Ajbara.
Galad izvi obrvu. To nije bio odgovor koji je on očekivao. „Mojim ljudima je sumnjivo to što si se pojavio neposredno pre Troloka."
„Pa, neka misle šta god hoće", odgovori Ajbara. „Čisto sumnjam da će promeniti mišljenje, šta god da ja kažem. Na neki način, ovo je moja krivica. Troloci su ovde da bi mene ubili. Ja sam samo pobegao pre nego što su stigli da me sateraju u zamku. Budi srećan što te nisam jednostavno prepustio njima. Vi Beli plaštovi naneli ste mi bola i patnje skoro isto koliko oni."
Za divno čudo, Galad shvati da se smeši. Taj Perin Ajbara je veoma neposredan. Čovek od svog saveznika može da traži malo šta više od toga.
Dakle, jesmo li saveznici?, pomisli Galad, klimajući glavom Tromu i Bajaru dok su prilazili. Možda za sada. Veruje Ajbari. Da, možda ima ljudi koji su u stanju da sastave tako zamršenu spletku, sve da bi pridobili Galadovu naklonost. Valda je bio takav.
Ajbara nije. On zaista jeste neposredan. Da želi da mu se Deca sklone s puta, pobio bi ih i produžio dalje.
„Onda neka bude, Perine Ajbara", reče mu Galad. „Izreći ću tvoju kaznu, ovde noćas, u ovom trenutku."
Perin se namršti, pa prekide da razmatra bojne redove. „Šta? Sada?“
„Određujem da za kaznu platiš krvnu odštetu od pet stotina kruna porodicama mrtve Dece. Takođe ti naređujem da se boriš u Poslednjoj bici svom svojom snagom. Ako to učiniš, proglašavam da si se iskupio za svoju krivicu."
Neobičan je trenutak da on izda takav proglas, ali odlučio je. Svejedno će se i dalje boriti, a možda će jedan od njih poginuti. Galad želi da Ajbara za svaki slučaj zna šta mu je presuđeno.
Ajbara ga odmeri pogledom, pa klimnu. „To je pošteno, Galade Damodrede."
Pruži mu ruku.
„Stvoru mraka!" Neko se pomeri iza Ajbare. Jedna prilika isuka mač. Siktanje i sevanje metala. Bajarove oči su plamtele od besa. Namestio se tačno tako da može da napadne Ajbaru s leđa.
Ajbara se okrenu; Galad diže mač. Obojica presporo.
Ali udarac Džareta Bajara nije pao. On je samo stajao uzdignutog oružja, ukočeno, dok mu se krv slivala iz ugla usana. Pade na kolena, pa se prostre na tle pred Ajbarinim nogama.
Iza njega je stajao Bornhald, očiju razrogačenih od užasa. Pogledao je svoj mač. „Ja... Nije u redu ubosti čoveka u leđa nakon što nas je spasao. To..." Ispusti mač i teturajući se ustuknu od Bajarovog leša.
„Ispravno si postupio, Dete Bornhalde", sa žaljenjem u glasu kaza mu Galad. On odmahnu glavom. „Bio je dobar zapovednik. Možda povremeno neprijatan, ali takođe hrabar. Žao mi je što smo ostali bez njega."
Ajbara pogleda u stranu, kao da pogledom traži drugu Decu koja će ga možda napasti. „Taj je od samog početka tražio izgovor da me ubije."
Bornhald pogleda Ajbaru, i dalje s mržnjom u očima, pa očisti mač i zabi ga u kanije. Ode prema poljskoj bolnici. Područje oko Galada i Ajbare postajalo je sve bezbednije, kako su Troloci potiskivani i kako su novi bojni redovi nastajali od Ajbarinih ljudi i preostale Dece.
„Taj i dalje misli da sam mu ubio oca“, reče Ajbara.
„Ne“, odgovori Galad. „Mislim da veruje kako nisi. Ali dugo te je mrzeo, lorde Ajbara, a Bajara je voleo još duže.“ Odmahnu glavom. „Ubiti prijatelja. Ponekad je bolno uraditi ono što je ispravno."
Ajbara zagunđa. „Trebalo bi da odeš kod ranjenika", kaza mu, dižući čekić na rame i gledajući prema mestu gde su se još odvijale žestoke borbe.
„Ako budem imao sopstvenog ata, dovoljno sam dobro da nastavim da se borim."
„Onda dobro, hajde da nastavimo." Ajbara ga odmeri. „Ali biću pored tebe, za slučaj da mi se učini kao da ćeš pasti."
„Hvala ti.“
„Konj mi je drag."
Galad se nasmeši i pridruži mu se, pa se obojica vratiše u bitku.
42
Jače od krvi
Gavin je opet sedeo u maloj i jednostavnoj sobi u Egveninim odajama. Bio je iznuren, što nije iznenađivalo ako se u obzir uzme sve kroz šta je prošao, uključujući Lečenja. Sva pažnja bila mu je obuzeta novom svesti u njemu. Taj divan cvet u pozadini njegovog uma, ta veza sa Egvenom i njenim osećanjima. Ta povezanost bila je čudo i uteha. To što ju je osećao stavljalo mu je do znanja da je živa. Pošto je mogao da predvidi njen dolazak, ustao je dok su se vrata otvarala. „Gavine“, kaza mu ona ulazeći, „ne bi trebalo da si na nogama u tvom stanju. Molim te, sedi.“
„Dobro sam“, odgovori on, ali postupi kako mu je naređeno.
Ona primače drugu stoličicu i sede ispred njega. Delovala je smireno i spokojno, ali on je osećao da su je sinoćnji događaji ophrvali. Sluge još uklanjaju krvave mrlje i tela, a Čubajn je čitavu Kulu digao na uzbunu, proveravajući sve i jednu sestru. Otkrili su još jednu ubicu i ostali bez dva vojnika i jednog Zaštitnika dok su je uklonili.
Da, osećao je buru iza tog spokojnog lica. U proteklih nekoliko meseci Gavin je počeo da se nosi mišlju da Aes Sedai možda uče kako da ništa ne osećaju. Veza mu je davala dokaz da nije tako. Egvena zaista oseća; samo ne dopušta da joj se osećanja vide na licu.
Gledajući njeno lice i osećajući buru u njoj, Gavin je prvi put dobio drugo gledište na odnos Zaštitnika i Aes Sedai. Zaštitnici nisu samo telohranitelji; oni su i ljudi - jedini ljudi - koji znaju šta se zaista dešava u Aes Sedai. Ma koliko neka Aes Sedai vešto krila šta oseća, njen Zaštitnik uvek zna da tu postoji i nešto pored maske koju ona nosi.
„Našle ste Mesanu?“, upita on.
„Da, mada je potrajalo. Izigravala je Aes Sedai po imenu Danela, iz Smeđeg ađaha. Našli smo je u njenim odajama, kako bulazni. Već se bila uneredila. Nisam sigurna šta ćemo s njom.“
„Danela. Nisam je poznavao."
„Držala se po strani", odgovori Egvena. „Mesana ju je verovatno upravo zbog toga i odabrala."
Nekoliko trenutaka nakon toga ostali su da sede u potpunoj tišini. „Pa“, naposletku zausti Egvena, „kako se osećaš?"
„Znaš kako se osećam", iskreno joj odgovori Gavin.
„To pitanje je bilo samo način da započnem razgovor."
On se nasmeši. „Osećam se predivno. Neverovatno. Spokojno. I zabrinuto, bojažljivo i uznemireno. Baš kao ti."
„Nešto mora da se uradi u vezi sa Seanšanima."
„Saglasan sam. Ali nisi zabrinuta zbog toga. Muči te to što te nisam poslušao, a znaš da je to bilo ispravno."
„Nije da me nisi poslušao", odgovori Egvena. „Jesam ti poručila da se vratiš."
„Zabrana čuvanja tvojih odaja nije bila ukinuta. Mogao sam da ti poremetim planove, izazovem pometnju i uplašim ubice."
„Da", odgovori ona. Osećanja joj postadoše još burnija. „Ali umesto toga - spasao si mi život."
„Kako su oni uopšte ušli?" upita Gavin. „Zar nije trebalo da se probudiš kada je ona služavka upala u tvoju zamku?"
Ona odmahnu glavom. „Duboko sam usnula i borila se protiv Mesane. Garda Kule bila je dovoljno blizu da čuju uzbunu", nastavi Egvena. „Svi su nađeni mrtvi. Zvuči kao da su ubice očekivale da dojurim. Jedan od njih bio je skriven u ulaznoj prostoriji da bi me ubio pošto zarobim drugu dvojicu." Namršti se. „To bi im možda i uspelo. Očekivala sam Crni ađah, ili možda Sivog čoveka."
„Poslao sam upozorenje."
„I glasnica je pronađena mrtva." Ona ga pogleda. „Noćas si postupio kako treba, ali ipak sam se zabrinula zbog toga."