„Najradije bih to izbegla." Ona se namršti. Najlakše bi bilo kada bi mogla da ga nađe i pogubi, ali naravno da to neće učiniti. Bez obzira na to što je od izveštaja o njemu toliko proključala da je skoro priželjkivala da to može.
„Pa, počećemo da radimo na nekakvom izlazu." Morgaza se nasmeši. „Pomoči će ti da čuješ šta mi se sve dogodilo. O, i Lini dobro. Ne znam jesi Ii se brinula za nju ili ne.“
„Ruku na srce, nisam", odgovori Elejna i namršti se, osećajući kako je grize stid. „Čini mi se da Lini ne bi bilo ništa sve i da se Zmajeva planina sruši na nju."
Morgaza se nasmeši, pa poče da pripoveda svoju priču. Elejna ju je slušala sa strahopoštovanjem i nemalo uzbuđenja. Majka joj je živa. Svetlost bila blagoslovena, u poslednje vreme po zlu je pošlo tako mnogo toga, ali makar je nešto ispalo dobro.
Trostruka zemlja noću je spokojna i mirna. Većina životinja kreće se u sumrak i praskozorje, kada nije ni vrelo ni studeno.
Avijenda je sedela na maloj steni, nogu prekrštenih pod sobom, gledajući s visine Ruidean, u zemljama Džen Aijela, klana koji to nije. Ruidean je nekada bio zaklonjen maglom koja ga je štitila. To je bilo pre nego što je Rand došao. Srušio je taj grad na tri veoma važna i veoma onespokojavajuća načina.
Prvi je bio i najjednostavniji. Rand je razvejao maglu. Grad je skinuo svoju koprenu kao kada algai’d’sisvai skida veo sa lica. Ne zna kako je Rand izazvao taj preobražaj; čisto sumnja da i on to zna. Ali time što je razotkrio grad, zanavek ga je promenio.
Drugi način na koji je Rand srušio Ruidean bio je taj što mu je doveo vodu. Ogromno jezero prostiralo se pored grada, a voda se belasala od avetinjske mesečine koja se probijala kroz oblake. Ljudi su to jezero nazvali Codrel’Aman. Zmajeve suze - mada bi jezero trebalo da se zove Aijelske suze. Rand al’Tor nije znao koliko će bola izazvati onim što je otkrio. Takav je on. Njegovi postupci su često naivni.
Treći način na koji je Rand srušio grad u neku ruku je i najznačajniji. Avijenda lagano počinje da ga spoznaje. Nakomine reči su je zabrinule i uznemirile. U njoj su probudile senku uspomena, stvari iz mogućih budućnosti koje je Avijenda videla u prstenovima za vreme svoje prve posete Ruideanu, ali kojih njen um nije mogao lepo da se seti, bar ne neposredno.
Brinula se da će Ruidean uskoro prestati da bude bitan. Nekada je svrha tog grada bila da Mudrima i poglavarima klanova pokaže tajnu prošlost njihovog naroda. Da ih pripremi za dan kada će služiti Zmaju. Taj dan je došao. Stoga, ko bi sada trebalo da dolazi u Ruidean? Slanje aijelskih vođa kroz staklene stubove samo bi ih podsećalo na toh koji su već počeli da ispunjavaju.
To je Avijendu mučilo toliko da je osećala svrabež ispod kože. Nije želela da se nosi s tim pitanjima. Želela je da nastavi da poštuje običaje. Ali nikako nije mogla da istera te misli iz glave.
Rand je izazvao tako mnogo nevolja. Ipak, volela ga je. Voli ga upravo zbog njegovog neznanja, makar na neki način. To mu omogućava da uči. A voli ga i zbog budalastih pokušaja da zaštiti one koji ne žele da budu zaštićeni.
Najviše ga voli zbog njegove želje da bude snažan. Avijenda je oduvek želela da bude snažna. Želela je da nauči da vlada kopljem. Da se bori i zasluži đi. Da bude najbolja. Osećala ga je čak i sada, daleko od nje. Po tome su njih dvoje veoma slični.
Stopala su je bolela od trčanja. Istrljala ih je sokom isceđenim iz biljke segade, ali i dalje su je bolela. Čizme su joj bile na kamenu pored nje, skupa s tananim vunenim čarapama koje joj je Elejna dala.
Bila je umorna i žedna - te noći će postiti i razmišljati, pa će onda napuniti mešinu na jezeru pre nego što sutra uđe u Ruidean. Noćas će sedeti i razmišljati, pripremajući se za to.
Aijelski život se menja. Snaga je prihvatiti promenu kada se ta promena ne može izbeći. Ako uporište bude oštećeno prilikom napada, pa ga obnavljaš - nećeš napraviti da bude kakvo je bilo. Iskoristićeš priliku da popraviš ono što nije valjalo - vrata koja su škripala na vetru, neravan deo poda. Bilo bi glupo da bude isto.
Možda će običaji - poput dolaska u Ruidean, pa čak i života u Trostrukoj zemlji - s vremenom morati da se preispitaju. Ali Aijeli za sada ne mogu da odu iz mokrozemlja. Čeka ih Poslednja bitka. A Seanšani su zarobili mnoge Aijele i Mudre pretvorili u damane, što se ne može dopustiti. Pored toga, Bela kula i dalje smatra da su sve aijelske Mudre koje mogu da usmeravaju zapravo divljakuše. Mora se uraditi nešto i u vezi s tim.
A ona? Što više razmišlja o tome, to više shvata kako ne može da se vrati svom starom životu. Mora da bude s Random. Ako on preživi Poslednju bitku - a ona namerava da se iz sve snage bori kako bi se postarala da tako bude - on će i dalje biti mokrozemski kralj. A tu je i Elejna. Avijenda i ona će biti sestrožene, ali Elejna nikada neće otići iz Andora. Hoće li očekivati da Rand ostane s njom? Znači li to da će i Avijenda morati?
Sve to duboko onespokojava, kako kada je reč o njoj tako i kada je reč o njenom narodu. Običaji ne bi trebalo da se poštuju samo zbog toga što su običaji. Snaga nije snaga ako nema ni svrhu ni cilj.
Posmatrala je Ruidean - tako veličanstveno mesto sazdano od kamena. Većina gradova zgadila joj se svojom pogani i prljavštinom, ali Ruidean je drugačiji. Kupole, napola završeni monoliti i tornjevi, pažljivo podignuti delovi grada predviđeni za stanovanje. Iz fontana se sada sliva voda, i premda veliki delovi grada i dalje nose ožiljke od bitke koju je Rand tu vodio, tamošnje porodice - Aijeli koji nisu otišli u rat - očistile su najveći deo.
Tu neće biti radnji. Neće biti rasprava na ulicama, niti ubistava u uličicama. Ruidean možda više ništa ne znači, ali ostaće mesto mira i spokoja.
Nastaviću, odlučila je. Proći ću između staklenih stubova. Možda su njene brige opravdane i možda je taj prolazak sada daleko manje značajan - ali iskreno je radoznala da vidi ono što su drugi videli. Sem toga, poznavanje svoje prošlosti jeste bitno da bi se razumela budućnost.
Mudre i poglavari klanova stolećima dolaze u to mesto. Iz njega se vraćaju obdareni znanjem. Možda će joj grad pokazati šta da radi sa svojim narodom - i sa svojim srcem.
46
Obrada kože
Androl je pažljivo izvadio ovalno parče kože iz kipuće vode; potamnelo je i savilo se. Kretao se brzo, držeći ga žuljevitim prstima. Koža sada može da se savija.
Brzo je seo za svoj radni sto, a sunčeva svetlost dopirala je kroz prozor s njegove desne strane. Obmotao je parče kože oko drvene palice jedno dva palca široke, a onda izbušio rupe po ivicama.
Nakon toga, počeo je da zašiva kožu za drugo parče koje je ranije pripremio. Dobar šav sa spoljne strane sprečiće kožu da se krza. Mnogi majstori ne obraćaju pažnju na šavove. To ne važi za Androla. Šav je prvo što ljudi vide; upada u oči kao boja na zidu.
Dok je radio, koža se sušila i ukrućivala, ali je i dalje bila taman dovoljno gipka. Šavovi su mu bili jednaki i uredni. Poslednjih nekoliko šavova zategao je i iskoristio da priveže parče kože oko drvene palice; njih će preseći kada se koža osuši.
Pošto je završio sa šavovima, dodao je neke ukrase. Ime preko gornjeg dela, urezano njegovim malim drvenim čekićem i dletima sa slovima na vrhovima. Potom su došla znamenja mača i zmaja; sam je napravio te otiske, zasnovane na značkama koje Aša’mani nose.
Pri dnu je, koristeći se manjim dletima sa slovima, utisnuo reči: „Brani. Čuvaj. Štiti." Dok se koža sušila, izvadio je boje i gazu kako bi pažljivo obojio slova i šaru oko njih.
Takav posao donosi spokoj; u poslednje vreme, veliki deo njegovog života svodi se na razaranje. On zna da tako mora. U Crnu kulu je i došao upravo stoga što je razumeo šta se bliži. Ipak, lepo je stvoriti nešto. To na čemu sada radi ostavio je da se suši, pa onda nastavio da radi na jednom kolanu. Izmerio je remenje i označio ga belezima na stolu, a onda pružio ruku da dohvati makaze u torbi sa alatom što je visila pored stola - napravio ju je svojim rukama. Razljutio se kada je otkrio da nisu na mestu.