Radnici su zastali da se odmore i pozvali jednog seoskog dečaka da im donese vodu. Androl priđe, a Arlen Nalam ga prvi ugleda, pa mu mahnu i široko se nasmeši. Domanac je imao tanke brkove. Samo što ne napuni tridesetu godinu, premda ponekad deluje daleko mlađe od toga. Androl je još ozlojeđen od onda kada mu je Nalam ubacio lepljivi sok od drveta u čizme.
„Androle!“, viknu Nalam. „Dođi i reci ovim nekulturnim balvanima šta je retašenski omamljivač!“
„Retašenski omamljivač“, upita Androl. „To je piće. Mešavina medovine i ovčijeg mleka. Ogavna stvar.“
Nalam ponosno pogleda ostale. Nije nosio značke na kaputu. On je samo borac, ali trebalo je da do sada bude unapređen.
„Nalame, zar se opet hvališeš svojim putovanjima?", upita Androl, razvezujući kožni štitnik za podlakticu.
„Mi Domanci dosta putujemo", odgovori Nalam. „Znaš, posao kojim se moj otac bavio, uhodeći u ime krune..."
„Prošle nedelje si kazao da ti je otac bio trgovac", prekide ga Kanler. Taj zdepasti čovek bio je najstariji u družini, prosede kose i četvrtastog lica punog bora od mnogo godina provedenih na suncu.
„Jeste", odgovori Nalam. „To mu je bio paravan za uhođenje!"
„Zar u Arad Domanu trgovci nisu žene?" upita Džonet, češkajući se po bradi. On je bio krupan i tih čovek okruglastog lica. Čitava njegova porodica - braća i sestre, roditelji i njegov deda Bjuel - preselili su se u selo umesto da ga puste da dođe sam.
„Pa, one su najbolje", odgovori Nalam, „a moja majka nije izuzetak od toga. Međutim, i mi muškarci znamo ponešto. Sem toga, pošto je moja majka bila zauzeta uvlačenjem među Tuata’ane, moj otac je morao da preuzme posao."
„O, pa to je potpuno besmisleno", odbrusi Kanler i namršti se. „Ko bi uopšte želeo da se uvuče među Krpare?"
„Da bi otkrila njihove tajne recepte", odgovori Nalam. „Priča se da Krpar može da skuva tako dobar paprikaš da čovek poželi da napusti rođeni dom samo da bi putovao s njima. To je istina. Lično sam ga probao, pa su morali da me tri dana drže vezanog u šupi pre nego što je prestao da deluje." Kanler frknu. Međutim, trenutak kasnije, seljak dodade: „Pa... je li otkrila recept ili ne?"
Nalam poče novu priču, a Kanler i Džonet su ga pomno slušali. Emarin je stajao po strani i sve to posmatrao sa smeškom - on je bio preostali borac u toj skupini, bez znački. Bio je stariji čovek, retke kose i s borama oko očiju. Njegova kratka snežnobela brada bila je potkresana u šiljak.
Dostojanstveni čovek bio je pomalo zagonetan; jednog dana je stigao s Loganom i ništa nije kazao o svojoj prošlosti. Držao se kao da je neko od ugleda, a pričao je uglađeno. Sasvim je sigurno da je plemić. Međutim, za razliku od većine drugih velmoža u Crnoj kuli, Emarin nije pokušavao da nametne svoj navodni ugled ili vlast. Većini velmoža bile su potrebne nedelje da nauče kako je njihov položaj u spoljnom svetu potpuno beznačajan kad se priključe Crnoj kuli. Zbog toga su mnogi od njih postali nadureni i otresiti, ali Emarin se smesta navikao na život u Kuli.
Čovek mora da bude istinski dostojanstven velmoža pa da bez pogovora sledi naređenja ljudi prostog roda, koji su pritom upola mlađi od njega. Emarin prihvati gutljaj vode od dečaka koji je služio, zahvali mu, pa priđe Androlu. Klimnu ka Nalamu, koji je i dalje pričao ostalima. „Ovaj ima srce zabavljača."
Androl zagunđa. „Možda može da ga iskoristi kako bi zaradio nešto novca. I dalje mi duguje nov par čarapa."
„A ti, prijatelju moj, imaš dušu pisara!" zasmeja se Emarin. „Ti nikada ništa ne zaboravljaš, zar ne?"
Androl slegnu ramenima.
„Kako si znao šta je retašenski omamljivač? Smatram sebe obrazovanim čovekom kada je o takvim stvarima reč, a ja nikada nisam ni čuo za to čudo."
„Jednom sam ga popio", odgovori Androl. „Za opkladu."
„Da, ali gde?"
„U Retašu, naravno."
„Ali to je ligama daleko od obale, u jednom arhipelagu koji čak ni Morski narod ne obilazi često!"
Androl opet slegnu ramenima. Pogleda Taimove čankolize. Dečak iz sela doneo im je kotaricu sa hranom od Taima, premda je M’hejl tvrdio da nema miljenike. Da Androl pita, otkrio bi da je neki drugi dečak navodno bio poslat sa hranom za ostale, ali taj se dečak zacelo izgubio, zaboravio na to ili je napravio neku drugu prostodušnu grešku. Taim bi naredio da neko bude išiban i ništa se ne bi promenilo.
„Prijatelju moj, ova podela je veoma uznemirujuća", tiho kaza Emarin. „Kako da se borimo u ime gospodara Zmaja, ako ne možemo da se pomirimo između sebe?"
Androl odmahnu glavom.
Emarin nastavi: „Kažu da su nedelje prošle otkad je čovek koji je naklonjen Loganu dobio zmaja. Ima mnogo njih, kao što je ovde prisutni Nalam, koji bi trebalo da su odavno dobili mač - ali im je M’hejl to više puta odbio. Kuća čiji se pripadnici nadmeću za vlast nikada neće predstavljati opasnost po druge kuće.“
„Mudre reči“, odgovori Androl. „Ali šta da radimo? Šta možemo da uradimo? Taim je M’hejl, a Logan se još nije vratio."
„Možda bismo mogli da pošaljemo nekoga po njega", predloži Emarin. „Ili možda bi ti mogao da uspokojiš ostale. Bojim se da će neki od njih ubrzo pući, a ako izbiju sukobi - nimalo ne sumnjam ko će izvući deblji kraj kada je reč o Taimovom kažnjavanju."
Androl se namršti. „Istina. Ali zašto ja? Emarine, ti si daleko umešniji na rečima."
Emarin se tiho zasmeja. „Da, ali Logan ti veruje, Androle. Ostali se ugledaju na tebe."
Ne bi trebalo, pomislio je Androl. „Pokušaću da smislim nešto." Nalam se pripremao da počne novu priču, ali pre nego što je stigao to da učini, Androl je mahnuo Džonetu i pružio mu štitnik za ruke. „Video sam da je tvoj stari štitnik napukao. Probaj ovaj."
Džonet se razvedri kada ugleda štitnik za podlakticu. „Androle, ti si neverovatan! Mislio sam da to niko nije primetio. Znaš, to je smešna stvar, ali..." Nasmeši se još više i požuri do obližnjeg drveta, pored kojeg je bila oprema nekih ljudi, a među njima i Džonetov luk. Ti Dvorečani vole da im lukovi budu pri ruci.
Džonet se vrati i stavi tetivu na luk, a onda namesti štitnik za ruku. „Stoji mi kao san!", uzviknu, a Androl nije mogao a da se ne nasmeši na to. Sitnice. Umeju da znače veoma mnogo.
Džonet nacilja i pusti strelu, a ona polete kroz vazduh i tetiva na luku zabruja kada ga udari po štitniku. Strela polete daleko, pa se zari u jedno drvo na brdu, više od dve stotine koraka daleko odatle.
Kanler zazvižda. „Džonete, nikada nisam video ništa ni nalik tom tvom luku. Nikada u životu." I jedan i drugi bili su Andorci, mada je Kanler došao iz grada daleko bližeg Kaemlinu.
Džonet odmeri strelu, pa opet nategnu luk - tako da su mu pera strele dodirnule obraz - i pusti. Strela polete i zari se u isto to drvo. Androlu se činilo da između dve strele ima manje od dve šake razmaka.
Kanler opet zazvižda.
„Moj otac se učio na jednom od tih lukova", primeti Nalam. „To umeće je naučio od jednog Dvorečanina kojeg je u Ilijanu spasao da se ne udavi. Sačuvao je tetivu s tog luka kao uspomenu."
Kanler izvi obrvu, ali činilo se kao da ga je ta priča istovremeno privukla. Androl se samo tiho zasmeja i odmahnu glavom. „Džonete, mogu li ja da se okušam? Prilično sam dobar strelac s tairenskim lukom, a oni su nešto duži od večine drugih."
„Naravno", odgovori mu vižljasti čovek, pa razveza štitnik za podlakticu i pruži mu luk.
Androl stavi štitnik i diže luk. Bio je od crne tise i ne gibak koliko je on navikao da lukovi budu. Džonet mu pruži strelu, a Androl nategnu luk kao maločas Džonet, povlačeći strelu sve do obraza.
„Svetlosti!", kaza osećajući sav taj napor. „Džonete, te tvoje ruke su varljivo mršave. Kako ti uspeva da ciljaš? Jedva da držim luk!"
Džonet se zasmeja, a Androlu ruke zadrhtaše, pa naposletku pusti strelu jer nije mogao da drži luk ni trenutak više. Strela se zari u tle daleko od mete. On pruži luk Džonetu.