„Nije pravi trenutak. Zapravo, to nije ni bitno. Vidiš, ubrzo odlazim na put."
Tom je mirisao uzbuđeno.
„Perine, pozajmićeš nam jednu kapiju, zar ne?“, upita Met. „Mrzim što ostavljam Družinu. Biće neutešni bez mene. Makar će im ostati oni zmajevi da pomoću njih dižu stvari u vazduh."
„Ali kuda to ideš?" upita ga Perin.
„Valjda bi trebalo da ti to objasnim", odgovori mu Met. „To i jeste pravi razlog za sastanak s tobom - pored prijatnog čavrljanja i tako toga." Nagnu se ka njemu. „Perine, Moiraina je živa."
„Istina je", odgovori Met. „Pa, mislimo da je to istina. Poslala je Tomu pismo u kom tvrdi da je predvidela svoj sukob s Lanfear i da je znala da će... Pa, bilo kako bilo, postoji jedna kula zapadno odavde, na obali reke Arinele. Sva je od metala. To je..."
„Kula Gendžei", tiho kaza Perin. „Da, znam za nju."
Met trepnu. „Znaš? Plamen me spalio. Kada si ti to postao učenjak?"
„Samo sam čuo neke stvari. Mete, to mesto je zlo."
„Pa, Moiraina je unutra", reče mu Met. „Zarobljena. Nameravam da je izbavim. Moram da pobedim zmije i lisice. Krvave varalice."
„Zmije i lisice?" upita Perin.
Tom klimnu. „Dečja igra nazvana je po stvorovima koji žive u kuli. Bar tako mislimo."
„Video sam ih", nastavi Met. „I... pa, sada zaista nema vremena za priču o tome."
„Ako ćete da je izbavljate", reče mu Perin, „možda bih i ja mogao da pođem. Ili da makar pošaljem jednog Aša’mana."
„Rado ću prihvatiti kapiju", reče Met. „Ali ti ne možeš da pođeš, Perine. Moiraina je to objasnila u svom pismu. Samo trojica mogu da pođu, a već znam ko ta trojica moraju biti." Oklevao je. „Znaš, Olver ima da me krvavo ubije zbog toga što ga neću voditi."
„Mete", kaza mu Perin odmahujući glavom, „pričaš besmislice."
Met uzdahnu. „Onda hajde da ti ispričam celu priču." On odmeri koliko je piva ostalo u krčagu. „Biće nam potrebno još toga - i bolje reci Grejdiju da ćeš se zadržati..."
48
Blizu Avendesore
Avijenda načini još jedan, poslednji korak - i izađe iz šume staklenih stubova. Duboko uzdahnu, pa se osvrnu i pogleda stazu kojom je prošla.
Središnji trg u Ruideanu bio je prizor koji budi strahopoštovanje. Čitav trg bio je popločan glatkim belim kamenim pločama, izuzev samog središta. Tu je bilo ogromno drvo, grana raširenih poput ruku koje se dižu da obgrle sunce. Ogromno drvo odisalo je nekim savršenstvom koje ona nije bila u stanju da objasni. Imalo je svojevrsnu prirodnu simetriju - nije nedostajalo grana, nije bilo rupa u lisnatoj krošnji. Drvo je bilo pogotovo zadivljujuće pošto je bilo čađavo i nagorelo kada ga je poslednji put videla.
U svetu u kojem druge biljke neobjašnjivo venu i suše se, ova se zalečila i razgranala brže nego što bi trebalo da je moguće. Lišće tog drveta umirujuće je šuštalo na vetru, a kvrgavo korenje provirilo iz zemlje poput ostarelih prstiju nekog mudrog starešine. To drvo je činilo da ona poželi da sedne i da jednostavno uživa u spokoju trenutka.
Bilo je kao da je drvo ideal po kojem je sve ostalo drveće izobraženo. U legendama se zove Avendesora. Drvo života.
Pored drveta bili su stakleni stubovi. Bilo ih je na desetine, a možda i na stotine, podignutih u obliku koncentričnih prstenova. Vretenasti i tanani, sezali su visoko ka nebu. Koliko je Avendesora bila potpuno - pa čak i uzvišeno - prirodna, toliko su ti stubovi bili neprirodni. Bili su toliko tanki i visoki da je zdrav razum nalagao da bi prvi dašak vetra trebalo da ih sruši. Nisu delovali izopačeno, već samo veštački.
Kada je pre više dana kročila na taj trg, gai'šaini u belom pažljivo su kupili opalo lišće i grančice. Povukli su se čim su je videli. Je li ona prva koja je prošla kroz staklene stubove otkad se Ruidean preobrazio? Njen klan nije poslao nikoga, a sigurna je da bi čula da su to drugi klanovi učinili.
Preostali su samo Šaidoi, ali oni su odbacili Randove tvrdnje o aijelskoj prošlosti. Avijenda je pretpostavljala da ako neko od Šaidoa i dođe, ne bi mogao da podnese ono što će mu se tu pokazati. Zašli bi u središte staklenih stubova i nikada se ne bi vratili.
U Avijendinom slučaju nije bilo tako. Ona je preživela. Dapače, sve što je videla bilo je očekivano - u tolikoj meri da ju je to bezmalo razočaralo.
Uzdahnu, pa priđe Avendesorinom deblu, a onda se zagleda kroz njenu isprepletenu krošnju.
Taj trg je nekada bio načičkan drugim ter’angrealima; upravo je tu Rand pronašao pristupne ključeve koje je upotrebio da očisti saidin. To blago u ter’angrealima više nije tu; Moiraina je mnoge uzela u ime Bele kule, a Aijeli koji tu žive mora da su odneli ostale. Tako je na trgu ostalo samo drvo, stubovi i tri prstena kroz koje žene prolaze prilikom svoje prve posete, nakon koje postaju učenice Mudrih.
Prisećala se nečega iz svog prolaska kroz te prstenove, koji su joj pokazali njen život - njene mnoge moguće živote. Zapravo, u pamćenju su joj se zadržale samo sitnice. Znala je da će voleti Randa, da će imati sestrožene. To znanje sadržalo je i utisak da će se vratiti tu, u Ruidean. Ali znala je da se nekih stvari setila samo zahvaljujući tome što je ponovo kročila na taj trg.
Sela je prekrštenih nogu između dva korena velikog drveta. Povetarac je sa sobom nosio spokoj, suv vazduh i dobro poznati prašnjavi miris Trostruke zemlje, koji ju je podsećao na detinjstvo.
Njen prolazak kroz stubove svakako je bio sveprožimući. Očekivala je da će videti poreklo Aijela i možda posvedočiti danu kada su oni - kao narod - rešili da se prihvate kopalja i da se bore. Očekivala je nekakvu plemenitu odluku, trenutak u kojem je čast savladala bedni način života kakav Put lista nalaže.
Iznenadila se kada je videla koliko je pravi događaj bio prizeman - pa čak hi se moglo reći i bezmalo slučajan. Nije to bila nikakva velika odluka, već je reč bila samo o čoveku koji nije bio voljan da dozvoli da njegova porodica bude ubijena. Ima časti u želji da odbraniš druge, ali on svojoj odluci nije pristupio sa čašću.
Naslonila je glavu na deblo. Aijeli jesu zaslužili svoju kaznu u Trostrukoj zemlji i imaju toh - kao narod - prema Aes Sedai. Videla je sve što je očekivala. Međutim, nije videla mnogo toga što se nadala da će naučiti. Aijeli će nastaviti da stolećima dolaze u to mesto, kao što su stolećima dolazili - a svako od njih će naučiti nešto što je sada opštepoznato.
To ju je silno mučilo.
Digla je pogled, gledajući kako granje podrhtava na lahoru, kad je nekoliko listova otpalo i zalebdelo prema njoj. Jedan joj prođe pored lica, nežno očešavši njen obraz pre nego što joj pade na šal.
Prolazak kroz staklene stubove više nije izazov. Taj ter’angreal prvobitno je bio iskušenje. Da li neko ko će možda biti vođa može da se suoči s najcrnjom aijelskom tajnom i da je prihvati? Avijenda je kao Devica bila iskušavana kada je reč o njenom telu i njenoj snazi. Postati Mudra iskušava nečija osećanja i um. Ruidean je vrhunac tog postupka i poslednje iskušenje duševne izdržljivosti. Ali tog iskušenja više nema.
Sve više i više ona počinje da veruje da je poštovanje običaja zarad tih samih običaj a glupost. Valjani običaji - snažni, aijelski običaji - uče o đi’e’tohu, načinima da se preživi.
Avijenda uzdahnu i ustade. Šuma stubova podsećala ju je na čudnu zamrznutu vodu koju je zimi videla u mokrozemlju. Ledenice - tako ih je Elejna zvala. Ove su izrasle iz tla i ustremile su se ka nebu, i to su stvari koje odišu lepotom i Moći. Tužno je to što postaju nebitne.
A onda joj nešto sinu. Pre nego što je otišla iz Kaemlina, ona i Elejna su došle do izvanrednog otkrića. Avijenda je pokazala Talenat u koriščenju Jedne moći: sposobnost da prepozna ter’angreale. Može li ona tačno odrediti šta to ti stakleni stubovi rade? Nije moguće da su stvoreni baš za Aijele, zar ne? Mnoge stvari velike Moći, kao što su ti stubovi, potiču iz veoma drevnih dana. Lako je moguće da su stubovi stvoreni u Doba legendi, a onda prilagođeni tome da Aijelima prikazuju njihovu istinsku prošlost.