Prijalo joj je da to čuje. „Pa... Jesi li ga video kada si došao?“
„Da“, odgovori Brin. „Eno ga dole. Na oku ga drže najmanje stotinu Zaštitnika i dvadeset šest sestara - dva puna kruga. Nema sumnje da je pod štitom, ali svih dvadeset šest žena deluju bezmalo izbezumljeno od straha. Niko se ne usuđuje ni da ga dodirne, ni da ga okuje."
„To ne bi ni trebalo da je važno, sve dok je on pod štitom. Deluje li uplašeno? Nadmeno? Besno?"
„Ništa od svega toga."
„Pa, onda kako deluje?"
„Iskreno, Sijuan? Deluje kao Aes Sedai."
Sijuan odsečno zatvori usta. Da li je on to opet zadirkuje? Ne, vojskovođa izgleda smrtno ozbiljno. Ali šta je time želeo da kaže?
Egvena uđe u Dvoranu, a onda jedna u belo odevena polaznica žurno izađe odatle, u pratnji dvojice Čubajnovih vojnika. Egvena je poslala po Zmaja. Brin je ostao da tu stoji s rukom na Sijuaninom ramenu, malčice iza nje u hodniku. Sijuan se prisiljavala da ostane mirna.
Nakon nekog vremena, primetila je pokrete na kraju hodnika. Sestre oko nje počeše da blistaju prigrljujući Izvor. Sijuan se odupre iskušenju da pokaže takvu nesigurnost.
Povorka joj se ubrzo približi. Zaštitnici su hodali oko jedne visoke prilike ogrnute iznošenim smeđim plaštom, obrazujući kvadrat, a iza njih je sledilo dvadeset šest Aes Sedai. Prilika u tom kvadratu od Zaštitnika blistala je pred njenim očima. Obdarena je Talentom koji joj omogućava da vidi ta’verene, a Al’Tor je jedan od najmoćnijih koji su ikada postojali.
Naterala se da ne obraća pažnju na taj sjaj, već je pogledala Al’Tora onakvog kakav jeste. Izgleda da je dečak postao muškarac. Nestali su svi tragovi mekih mladalačkih crta, a zamenio ih je oštar izraz lica. Ostao je i bez onog nesvesnog pogurenog držanja, koje je odlika mnogih mladića, naročito visokih. Umesto toga, prigrlio je svoju visinu, kao što bi jedan muškarac i trebalo da radi, pa se nosio zapovednički. Sijuan je za vreme koje je provela kao Amirlin viđala lažne Zmajeve. Čudno kako taj čovek liči na njih. To je...
Ukoči se kada ga pogleda u oči. Ima nečeg u vezi s njima što se ne da odrediti - neke težine, drevnosti. Kao da čovek iza njih gleda sa stanovišta hiljadu života sabranih u jedan. Lice mu zaista podseća na lice neke Aes Sedai. Makar su te oči bezvremene.
Ponovorođeni Zmaj diže desnicu - leva ruka mu je bila iza leđa - pa zaustavi povorku. „Molim vas“, obrati se Zaštitnicima i prođe između njih.
Zaštitnici ga zgranuto propustiše; tihi Zmajev glas natera ih da ustuknu. Trebalo je da znaju kako to ne smeju da rade. Al’Tor priđe Sijuan, a ona se pribra. Bio je nenaoružan i pod štitom. Ne može da joj naškodi. Ipak, Brin stade pored nje i spusti ruku na balčak.
„Mir, Garete Brine“, kaza mu Al’Tor. „Neću naneti nikakvo zlo. Pretpostavljam da si je pustio da te veže? Zanimljivo. Elejnu će zanimati da to čuje. A ti, Sijuan Sanče. Promenila si se otkad smo se poslednji put sreli.“
„Promena nas sve zahvata kako se Točak okreće."
„To je sasvim sigurno odgovor kakav bi dala jedna Aes Sedai." Al’Tor se nasmeši opušteno i nežno. To ju je iznenadilo. „Pitam se da li ću se ikada navići na takve odgovore. Jednom si primila strelu umesto mene. Da li sam ti ikada zahvalio za to?"
„Koliko se sećam, nisam to učinila namerno", zajedljivo odgovori ona.
„Svejedno sam ti zahvalan." Okrenu se prema vratima koja vode u Dvoranu Kule. „Kakva je ona Amirlin?"
Zašto mene pitaš? Nemoguće je da zna za bliskost između Sijuan i Egvene. „Neverovatna", odgovori Sijuan. „Jedna od najvećih koje smo ikada imale, iako je samo kratko na prestolu."
On se opet nasmeši. „Nije ni trebalo da očekujem ništa manje od toga. Čudno, ali osećam da će me boleti to što ću je opet videti, iako je to rana koja je do kraja dobro zacelila. Valjda i dalje pamtim taj bol."
Svetlosti, taj čovek je u potpunosti pomutio njena očekivanja! Bela kula je mesto koje bi trebalo da duboko uznemiri svakog muškarca koji može da usmerava, bio on Ponovorođeni Zmaj ili ne. Ali on nije delovao ni najmanje zabrinuto.
Ona zausti, ali omete je jedna Aes Sedai dok se progurala između ostalih koje su se tu okupile. Tajana?
Žena izvadi nešto iz rukava i pruži Randu. Pisamce s crvenim pečatom. „Ovo je za tebe", kaza. Zvučala je napeto, a prsti su joj podrhtavali, mada je to bilo skoro neprimetno. Međutim, Sijuan je naučila da uočava znakove onoga što Aes Sedai osećaju.
Al’Tor izvi obrvu, pa pruži ruku i prihvati pismo. „Šta je to?"
„Obećala sam da ću ga uručiti", odgovori Tajana. „Odbila bih, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da će zaista doći do toga da... mislim..." Ućuta, pa zatvori usta i povuče se u gomilu.
Al’Tor tutnu pisamce u džep, a da ga ne pročita. „Potrudi se da smiriš Egvenu kada završim", reče on Sijuan, pa duboko udahnu i pođe napred, ne obraćajući pažnju na stražare okolo. Oni požuriše za njime. Zaštitnici su čak delovali posramljeno, ali niko se nije ni usudio da ga dodirne dok je prolazio kroz vrata i ulazio u Dvoranu Kule.
Egvena se naježi kada Rand potpuno sam uđe u prostoriju. Aes Sedai su se gurale ispred vrata, pokušavajući da ne izgledaju kao da blenu. Silvijana krajičkom oka pogleda Egvenu. Da li bi ovo trebalo da bude Zapečaćeno za Dvoranu?
Ne, pomislila je Egvena. Moraju da vide kako se suočavam s njim. Svetlosti, nisam spremna za ovo.
Tome pomoći nema. Pribrala se i u sebi ponovila iste one reči koje je celog tog jutra ponavljala. To nije Rand al’Tor, njen prijatelj iz detinjstva, čovek za kojeg je pretpostavljala da će se jednoga dana udati za njega. S Random al’Torom može biti popustljiva, ali u ovom slučaju popustljivost može da dovede do kraja sveta.
Ne. Taj čovek je Ponovorođeni Zmaj. Najopasniji čovek koji je ikada disao. Bio je visok i delovao je daleko samouverenije nego što je pamtila. Nosio je jednostavnu odeću.
Ušao je pravo u središte Dvorane, a Zaštitnici koji su ga držali pod stražom ostali su napolju. Stao je na središte Plamena na podu, okružen Predstavnicama u sedištima.
„Egvena", kaza Rand tako da mu glas odjeknu po odaji. Klimnu joj glavom, kao u znak poštovanja. „Vidim da si obavila svoj deo posla. Pristaje ti Amirlinina ešarpa."
Na osnovu onoga što je u poslednje vreme čula o Randu, nije očekivala da će biti toliko spokojan. Možda je to spokoj zločinca koji se napokon predao.
Da li ona tako misli o njemu? Kao o zločincu? Počinio je neke stvari koje zaista deluju zločinački; uništavao je i osvajao. Kada je poslednji put duže bila s Random, putovali su kroz Aijelsku pustaru. U tim mesecima on je postao strog čovek i videla je da je ta strogost i dalje deo njega. Ali ima tu još nečeg - nečeg dubljeg.
„Šta ti se desilo?" upita ga ona, i ne znajući zašto, dok se naginjala napred, sedeći na Amirlin Tronu.
„Bio sam slomljen", odgovori Rand, s rukama iza leđa. „A onda sam, za divno čudo, bio prekovan. Egvena, mislim da me je on skoro savladao. Kecuejn me je postavila na put da to popravim, mada je to učinila slučajno. Svejedno, valjda ću morati da joj ukinem izgnanstvo."
I priča drugačije. Reči mu se odlikuju nekakvom ozbiljnošću koja njoj nije bila poznata. Da je o nekom drugom čoveku reč, pretpostavljala bi da je dobro obrazovan. Ali Rand to nije. Zar je moguće da su ga tako brzo podučili tome?
„Zašto si došao pred Amirlin Tron?“, upita ga ona. „Da li si došao da uputiš molbu, ili da se predaš vodstvu Bele kule?“
On je odmeri, i dalje držeći ruke iza leđa. Neposredno iza njega, trinaest sestara je tiho ušlo u Dvoranu, a sjaj saidara okruživao ih je dok su održavale štit oko njega.
Rand izgleda nije mario za to. Pogledom je prelazio po prostoriji, gledajući razne predstavnice. Pogled mu se zadrža na stolicama predviđenim za Crvene, od kojih su dve bile prazne. Pevara i Džavindra još se nisu vratile sa svog neznanog zadatka. Prisustvovala je samo Barasina - skoro odabrana, da zameni Duharu. Služilo joj je na čast to što je bez ustručavanja pogledala Randa pravo u oči.