Siktanje se nije začulo. Zmijolika zver zastenja i iznenada zakrešta, a ona diže pogled i vide jednu priliku kako se bori sa strancem. Vatra je obasjavala njenog oca, glatko izbrijanog kako stari običaji nalažu. Zver se zanela ispod dvojice muškaraca i obojicu zbacila na zemlju.
Nekoliko trenutaka kasnije njen otac je ustao držeći zavojevačev mač, sečiva umrljanog nečim tamnim. Zavojevač se nije mrdao, a iza njih je zver skočila u vazduh, zavijajući. Tava diže pogled i vide da zver sledi ostatak svog jata. Zavojevači se povlače, ostavljajući za sobom slomljene ljude i spaljene domove.
Opet spusti pogled. Prizor pred njom ju je užasavao; tako mnogo tela - na desetine - ležalo je na tlu i krvarilo. Onaj zavojevač kojeg je njen otac ubio izgleda da je jedini pali neprijatelj.
„Sakupite pesak!“, vikao je njen otac - Rovan. „Gasite vatru!"
Visok - čak i za jednog Aijela - upadljive riđe kose, bio je u staroj odeći smeđih boja, u do kolena visokim čizmama koje se vezuju vrpcama. Ta odeća označava da je neko Aijel, pa su je se stoga mnogi odrekli. Biti znan kao Aijel znači smrt.
Njen otac je svoju odeću nasledio od svog dede, zajedno sa zavetom. Sledi stare običaje. Pamti đi’e’toh. Bori se i čuvaj čast. Mada je u uporištu bio svega nekoliko dana, ostali su ga poslušali kada je dreknuo da gase požare. Tava je dete vratila zahvalnoj majci, a onda pomogla da se sakupe pesak i zemlja.
Nekoliko sati kasnije, umorni i okrvavljeni ljudi sakupili su se u središtu klisure, umrtvljenim pogledima posmatrajući sve ono što su mesecima gradili. Sve je to zbrisano za samo jednu noć. Njen otac je i dalje nosio mač. Služio se njime da usmerava ljude. Neki od starijih kažu da mač nosi nesreću, ali zašto pričaju takve stvari? To je samo oružje.
„Moramo ponovo izgraditi sve što je srušeno", kaza njen otac, odmeravajući ruševine.
„Ponovo izgraditi?", reče mu jedan čađavi čovek. „Žitnica je prva izgorela! Nema hrane!"
„Preživećemo", odgovori njen otac. „Možemo da zađemo dublje u Pustaru."
„Nemamo kuda da idemo!", kaza mu jedan drugi čovek. „Gavransko carstvo poslalo je glas Dalekima i oni nas love uz istočnu granicu!"
„Nalaze nas gde god da se okupimo!", viknu drugi.
„To je kazna!", odvrati njen otac. „Ali moramo izdržati!"
Ljudi ga pogledaše, a onda po dvoje ili u malim skupinama počeše da odlaze.
„Čekajte", viknu njen otac i diže ruku. „Moramo da se držimo zajedno i da nastavimo da se borimo! Klan...“
„Mi nismo klan“, prekide ga garavi čovek. „Lakše ću preživeti ako budem sam. Nema više borbe. Kada se borimo - oni nas samo poraze."
Njen otac pusti mač, tako da vrh oružja dodirnu tle. Tava mu priđe, zabrinuta dok je gledala ostale kako odlaze u noć. Vazduh je i dalje bio pun dima. Aijeli koji su odlazili bih su kao senke što se stapaju s tamom, kao kovitlaci prašine nošene vetrom. Nisu zastali čak ni da pokopaju svoje mrtve.
Njen otac pognu glavu i ispusti mač na tle prekriveno pepelom.
Avijendi su oči bile pune suza. Nije sramota plakati nad tom tragedijom. Pribojavala se istine, ali više ne može da je osporava.
Ono su bili seanšanski napadači, koji su jahali rakene. Gavransko carstvo i Lučonoše iz njene prve vizije takođe su bili Seanšani - a oni nisu postojali sve do sredine trenutnog Doba, kada su vojske Artura Hokvinga prešle okean.
Ona nije videla davnu prošlost svog naroda. Gledala je njegovu budućnost.
Kada je prvi put prolazila kroz stubove, svaki korak vodio ju je unazad, noseći je kroz vreme prema Dobu legendi. Izgleda da ovoga puta vizije otpočinju u dalekom trenutku u budućnosti i vraćaju se ka njenom vremenu, pri čemu svaka vizija preskače po jedno ili dva pokolenja.
Roneći suze, koraknu još jednom.
49
Sunčev dvor
Ona je Ladalin, Mudra Taardad Aijela. Kako samo želi da je mogla naučiti da usmerava. To što priželjkuje dar koji nema sramotna je misao, ali ne može poreći da se tako oseća.
Sedela je u svom šatoru i osećala žaljenje. Da je u stanju da koristi Jednu moć, možda bi mogla više pomoći ranjenima. Mogla bi da ostane mlada i da vodi svoj klan, a možda je ni kosti ne bi toliko bolele. Starost smeta kada ima toliko toga da se uradi.
Šator zašušta kada se preostali poglavari klanova smestiše. U šatoru je bila samo još jedna Mudra, Mora iz Gošijen Aijela. Ni one ne može da usmerava. Seanšani su naročito rešeni da ubiju ili zarobe sve Aijele - bilo muškarce, bilo žene - iole nadarene za koriščenje Jedne moći.
Bedna se to skupina našla u tom šatoru. Jednoruki mladi vojnik uđe s toplim gorionikom i postavi ga posred njih, a onda ode. Ladalinina majka joj je pričala o danima kada su takve poslove radili gai'šaini. Da li je zaista bilo Aijela, muškaraca ili Devica, koji nisu bih potrebni za rat protiv Seanšana?
Ladalin pruži ruke da ih ogreje na gorioniku. Prsti su joj se iskrivili od starosti. Nosila je koplje kao mlada žena; većina žena to radi pre udaje. Kako da žena ne pođe u rat kada Seanšani ženske vojnike i one svoje damane koriste tako delotvorno?
Slušala je priče iz vremena svoje majke i pramajke, ali zvučale su joj neverovatno. Ladalin nije znala ni za šta u životu sem za rat. Njena prva sečanja, još dok je bila devojčica, bila su o almotskim napadima. Mladost je provela u obuci. Borila se u bitkama usredsređenim oko zemlje koja se nekada zvala Tir.
Ladalin se udala i izrodila decu, ali svaki njen dah bio je posvećen sukobu. Aijeli ili Seanšani. Obe strane znaju da će na kraju samo jedni ostati.
Sve se više čini da će Aijeli biti poraženi. To je još jedna razlika između njenog vremena i vremena njene majke. Njena majka nije pričala o neuspehu; Ladalinin život ispunjen je belezima povlačenja i poraza.
Ostali su, izgleda, bili obuzeti svojim mislima. Tri poglavara i dve Mudre. To je sve što je ostalo od Saveta dvadeset dvoje. Vetrovi s visoravni provlačili su se ispod šatorskih krila i hladili joj leđa. Tamav je poslednji stigao. Izgleda staro koliko se ona oseća. Lice mu je puno ožiljaka, a levo oko je izgubio u boju. Seo je na kamen. Aijeli više ne nose ćilime niti jastuke. Samo najosnovnije stvari mogu da se nose.
„Bela kula je pala“, kaza on. „Nema ni sat vremena kako su me izviđači obavestili o tome. Verujem njihovim saznanjima." Oduvek je bio neposredan, i dobar prijatelj njenog muža, koji je prošle godine poginuo.
„Onda je s njom nestala i naša poslednja nada“, kaza Takai, najmlađi poglavar. On je treći poglavar Mijagoma u tri godine.
„Nemoj tako da pričaš", kaza mu Ladalin. „Uvek ima nade."
„Potisnuli su nas sve do ovih prokletih planina", odgovori Takai. „Više nema Šijandi i Darina. Ostalo je samo pet klanova, a jedan od njih je skršen i raštrkan. Poraženi smo, Ladalin."
Tamav uzdahnu. Da im je manje godina i da su vremena drugačija, položila bi bračni venac pred njegove noge. Njenom klanu potreban je poglavar. Njen sin i dalje želi da postane poglavar, ali pošto su Seanšani skoro osvojili Ruidean, klanovi nisu sigurni kako da biraju nove vođe.
„Moramo da se povučemo u Trostruku zemlju", javi se Mora svojim tihim majčinskim glasom, „i da potražimo pokajanje za svoje grehe."
„Kakve grehe?", prasnu Takai.
„Zmaj je želeo mir", odgovori ona.
„Zmaj nas je ostavio!", odbrusi Takai. „Odbijam da poštujem uspomenu na čoveka kojeg su moji praoci jedva poznavali. Mi se nismo zavetovali da ćemo poštovati njegov glupi sporazum. Mi..."