Koliko se Seanšanima može verovati? Tokom poslednje decenije Hejalovi zastupnici mnogo su vremena proveli podmećući upravo to pitanje u velike svetske dvorove. On je mudar čovek. Čak i pre nego što je postao poglavar, shvatio je da Aijeli ne mogu sami da pobede u ovom ratu. Potrebni su im ti meki mokrozemci.
I to je poslednji i glavni razlog što ih Onkala mrzi.
„Odakle vam ovo?“, upita Talana.
„Sa seanšanskog dvora“, odgovori Hejal. „Nije trebalo da napadnu Ruidean. Čast nam sada dozvoljava da uzvratimo istom merom - mada je naš napad bio izvršen u potaji, kako bismo im uzeli te hartije. Odavno sam sumnjao gde se nalaze, ali me je samo moja čast zauzdavala od toga da ne upadnem u seanšanski sveti dvor.“
Talanino lice se okameni. „Siguran si da su ove hartije verodostojne?"
„Zar dovodiš u pitanje moju reč?“, upita Hejal.
Kraljica Talana odmahnu glavom, delujući uznemireno. Ona zna da Aijeli ne lažu.
„Bili smo strpljivi s tobom", kaza joj Hejal. „Došli smo da ti objasnimo šta će se dogoditi ako nam ne pođe za rukom da suzbijemo Seanšane."
„Zmajev mir...“
„Šta je njih briga za Zmaja?“, prekide je Hejal. „Oni su zavojevači koji su njega prisilili da se pokloni njihovoj carici. Smatra se da je ona iznad njega. Oni neće održati reč datu nižem od sebe.“
Kraljica Talana opet spusti pogled. Ti spisi su seanšanski planovi za napad na Andor, sve sa do pojedinosti razrađenim pripremama za ubistvo kraljice. Ispod toga su slični planovi za vladare Tira, Dve Reke i Ilijana.
„Potrebno mi je vreme da bih ovo razmotrila sa svojim savetnicima“, reče Talana.
Naša je, pomislila je Onkala i nasmešila se. Onkala je već znala šta će kraljica odgovoriti. Muka je bila naterati je da razmotri taj postupak.
Hejal klimnu i njih dvoje odoše. Onkala je morala da se suzdržava da ne ispusti pobednički poklič. Ako Andor stupi u rat, stupiće i druge države, naročito one u Paktu grifona i Sunčevom dvoru. One se ugledaju na andorsku kraljicu koliko se drugi aijelski klanovi ugledaju na Onkalu. Krv Randa al’Tora nosi veliku težinu.
„Je li ovo u redu?“, upita Hejal dok su hodali, a njihova koplja išla oko njih da bi sprečavala prisluškivanje.
Onkala se lecnu. „Ti si to pripremio."
On klimnu, mršteći se.
Ništa što su kazali kraljici nije bila neistina. Njihova čast nije ukaljana. Međutim, Hejal jeste izostavio jedan list hartije, koji su otkrili među ostalima. Na tom listu je bilo objašnjeno da su oni drugi listovi zapravo rezervni planovi.
Opisi andorskih vojnih snaga, predloži kako da se kapije i zmajevi koriste u napadu na Kaemlin, pa čak i priprema za ubistvo kraljice Talane - sve je to predviđeno samo za slučaj da Andor uđe u rat. To je bilo proučavanje mogućeg neprijatelja, a ne pravi plan za napad.
To je doslovce isto. Seanšani su zmije. S vremenom će osvojiti Andor, a Aijeli tada možda neće moći da pomognu. Ako ovaj rat pođe po zlu, njen narod će otići u Trostruku zemlju i ostaviti glupe mokrozemce da budu osvojeni. Seanšanima će biti nemoguće da se bore protiv Aijela u njihovoj domovini.
Daleko je bolje da kraljica Talama sada uđe u rat. Za njeno dobro najbolje je da nikada ne vidi taj preostali list hartije.
„Gotovo je“, kaza Hejal. „Više nema prostora za preispitivanje."
Onkala klimnu. Seanšani će pasti, a Aijeli će zauzeti mesto koje im pripada. U njenim venama teče krv Ponovorođenog Zmaja. Ona zaslužuje da vlada.
Na kraju svega ovoga neće se uzdići Gavransko carstvo - već Zmajevo carstvo.
„Ne želim da nastavim", reče Avijenda praznoj staklenoj šumi.
Lahor je zamro. Njenu primedbu je dočekao muk. Suzama je raskvasila prašinu pokraj svojih nogu kao kapima kiše.
„To... stvorenje nije znalo za čast", reče ona. „Upropastila nas je."
Najgori deo svega toga bilo je to što je ta žena - Onkala - razmišljala o majci svoje majke. Svojoj pramajci. U Onkalinoj glavi jedno lice beše povezano s tom rečju. Avijenda ga je prepoznala.
Prepoznala je sebe.
Stiskajući zube i zatvarajući oči, ona kroči u samo središte blistavih stubova.
Ona je Padra, kći Ponovorođenog Zmaja, ponosna Devica koplja. Posmatrajući ostale kako beže kroz kapiju, istrgnu svoje oružje iz vrata umirućeg Seanšana.
Svetlost proklela onu koja je Seanšane naučila Putovanju, pomislila je Padra. Bez obzira na to što im tkanja baš i nisu skladna.
Ubeđena je da niko živi ne razume Jednu moć kao ona i njena braća i sestra. Još od malih nogu mogla je da vidi tkanja, a isto je važilo i za njenu braću i sestru. Njima je to bilo prirodno, dok svi ostali koji usmeravaju u poređenju s time deluju nezgrapno.
Ona dobro pazi da ne priča o tome. Aes Sedai i Mudre ne vole da ih niko podseća na njihove nedostatke. Ali to je svejedno istina.
Padra se pridruži svojim kopljosestrama. Jedna od njih ležala je mrtva na travi. Padra je žalila za njom. Tara, od Taardad Aijela. Biće upamćena. Ali čast je njihova, jer su ubili osam seanšanskih vojnika.
Izatkala je kapiju - njoj je to brzo kao misao. Ona sve vreme drži Jednu moć, čak i dok spava. Nikada nije znala kako je to nemati taj utešni talas Moći u mislima. Drugi pričaju kako se boje da ih moć ne proždere, ali kako je to moguće? Saidar je deo nje, kao ruka ili noga. Kako čoveka da proždere sopstveno meso, kost i krv?
Kapija je vodila do aijelskog tabora u zemlji zvanoj Arad Doman. Tabor nije grad; Aijeli nemaju gradove. Ali to jeste veoma veliki tabor, koji se nije pomerio s mesta skoro čitavu deceniju. Padra je koračala, a Aijeli odeveni u kadin’sor ukazivali su joj poštovanje. Padra i njena braća i sestra, kao Zmajeva deca, postali su za Aijele... nešto.
Ne velmože - od tog pojma joj je muka. Ali ona je ipak nešto više od običnog algai’d’sisvaija. Poglavari klanova od nje i njene braće i sestre traže savete, a Mudre se posebno zanimanju za njih. Dopustili su joj da usmerava, iako nije jedna od njih. Ona ne može da prestane da usmerava isto kao što ne može prestati da diše.
Pustila je kopljosestre da idu svojim putem, a onda pošla pravo u Ronamov šator. Poglavar klana - Ruarkov sin - moraće da sasluša njen izveštaj. Ušla je i iznenadila se kada je videla da Ronam nije sam. Na ćilimu je sedela skupina ljudi - svi poglavari klanova. Njena braća i sestra takođe su bili prisutni.
„A, Padra", reče joj Ronam. „Vratila si se."
„Mogu da dođem neki drugi put, Roname", odgovori mu ona.
„Ne, potrebno je da budeš na ovom sastanku. Sedi i podeli sa mnom moj hlad."
Padra se nakloni zbog časti koju joj je ukazao, pa sede između Alarha i Džanduina, svoje braće. Premda su oni četvorke, uopšte ne liče jedno na drugo. Alarh je više povukao na njihovu mokrozemsku stranu, pa je imao tamnu kosu. Džanduin je bio plav i visok. Pored njega je sedela Marina, njihova sestra, sitne građe i okruglastog lica.
„Trebalo bi da izvestim", reče Padra Ronamu, „da je seanšanska izvidnica bila tamo gde smo i mislili da će biti. Napali smo ih."
Na to se začu nelagodan žamor.
„Nije protivno Zmajevom miru da oni uđu u Arad Doman“, kaza Tavalad, poglavar Gošijen Aijela.
„Niti je pogrešno da ih mi ubijemo zbog toga što su se previše približili, poglavaru", odgovori Padra. „Aijeli nisu vezani Zmajevim mirom. Ako Seanšani žele da stave glavu u torbu da bi osmotrili naš logor, onda im mora biti jasno da to jeste stavljanje glave u torbu."
Nekoliko ostalih - više nego što je ona očekivala - klimnu na tu njenu primedbu. Ona krajičkom oka pogleda Džanduina, a on izvi obrvu. Ona krišom diže dva prsta. Dva Seanšana izgubila su život od njenog koplja. Više bi volela da ih je zarobila, ali Seanšani ne zaslužuju da postanu gai'šaini. Takođe su očajni zarobljenici. Bolje je poštedeti ih sramote i pustiti ih da umru.