„Trebalo bi da razgovaramo o onome zbog čega smo došli", kaza Alalved, poglavar Tomanela Aijela. Padra ih brzo prebroja. Prisutno je svih jedanaest poglavara, uključujući i one koji su u krvnoj zavadi. Takav sastanak nije se održao godinama - još otkad ih je njen otac pripremao za Poslednju bitku.
„A zbog čega smo to došli?", upita jedan od ostalih.
Alalved odmahnu. „Koplja postaju nemirna. Aijeli nisu za to da se tove u plodnim zemljama i da seju useve. Mi smo ratnici."
„Zmaj je tražio mir", odgovori Talavad.
„Zmaj je od drugih tražio mir", reče Alalved. „Isključio je Aijele iz toga."
„To je istina", primeti Darvin, poglavar Rejna.
„Zar ćemo opet početi da napadamo jedni druge nakon svih ovih godina mirovanja krvnih zavada?" tiho upita Ronam. On je izvrstan poglavar klana, baš kao što je Ruark bio. Mudar je, ali ne boji se bitke.
„Čemu bi to služilo?", upita Šedren, poglavar Darina Aijela.
Ostali klimnuše. Ali to je ukazivalo na veću muku, o kojoj je njena majka često pričala. Šta znači biti Aijel sada kada je njihova dužnost prema prošlosti ispunjena i njihov toh kao naroda iskupljen?
„Koliko dugo možemo da čekamo", kaza Alalved, „znajući da oni svojim narukvicama drže Aijelke u zatočeništvu? Prošle su godine, a oni i dalje odbijaju sve ponude da ih otkupimo ili da im damo nešto u zamenu! Na našu uljudnost odgovaraju drskošću i uvredama."
„Mi nismo rođeni za moljakanje", reče ostareli Bruan. „Aijeli će ubrzo postati mokrozemci odgojeni na mleku."
Svi klimnuše na njegove reči. Mudri Bruan je preživeo Poslednju bitku.
„Kad bi samo seanšanska carica..." Ronam odmahnu glavom, a ona je znala šta je hteo da kaže. Ronamov otac je staru caricu, koja je vladala u vreme Poslednje bitke, smatrao časnom ženom. Priča se da je s njom skoro postignut dogovor. Ali mnogo je godina prošlo od njene vladavine.
„Bez obzira na sve to“, nastavi Ronam, „koplja se sukobljavaju; naši ljudi se bore kada se sastanu. To nam je u prirodi. Ako Seanšani neće da poslušaju razum, kakvog razloga mi imamo da ih ostavimo na miru?“
„Ovaj Zmajev mir svejedno neće potrajati", reče Alalved. „Čarke između država su uobičajene, mada niko ne priča o njima. Kar’a’karn je tražio da mu vladari daju reč, ali nema nikoga da ih natera da to poštuju. Mnogim mokrozemcima ne može se verovati da će održati reč, pa se bojim da će ih Seanšani progutati dok se oni glože.“
Mnogi na to zaklimaše. Samo Darvin i Talavad nisu delovali ubeđeno u to.
Padri zastade dah. Znali su da se ovo bliži. Čarke sa Seanšanima, nemir u klanovima. Sanjala je o tom danu, ali ga se i pribojavala. Njena majka je zadobila veliki đi u bici. Padra je imala veoma malo prilika da se pokaže.
Rat sa Seanšanima... pomisao na to ju je sokolila. Ali to će takođe značiti mnogo mrtvih.
„Šta kažu Zmajeva deca?“, upita Ronam gledajući njih četvoro.
Još joj deluje čudno što se te starešine ugledaju na nju. Dodirnu saidar, udobno smešten u pozadinu njenog uma, pa povuče snagu iz njega. Šta bi radila da njega nema?
„Ja kažem da moramo osloboditi naše koji su u seanšanskom zatočeništvu", reče Marina. Ona se obučava da postane Mudra.
Alarh je delovao kolebljivo, pa je na tren pogledao Džanduina. Alarh često postupa u skladu s bratovljevim mišljenjem.
„Aijeli moraju da imaju svrhu", reče Džanduin klimajući glavom. „Ovako smo beskorisni, a nismo obećali da nećemo napadati. To što smo ovoliko čekali dokaz je našeg strpljenja i poštovanja prema mom ocu."
Svi poglede upreše u Padru. „Oni su naši neprijatelji", kaza ona.
Jedan po jedan, ljudi u šatoru klimnuše. Činilo se da je to prejednostavan događaj da okonča godine čekanja.
„Idite svojim klanovima." Ronam ustade. „Pripremite ih.“
Padra ostade da sedi dok su se drugi pozdravljali, neki krajnje ozbiljno, a drugi uzbuđeno. Sedamnaest godina je predugo da Aijeli budu bez bitke.
Ubrzo je u šatoru ostala samo Padra. Čekala je, zureći u čilim pred sobom. Rat. Uzbuđena je, ali jednim delom i ozbiljna. Osećala se kao da je uputila klanove stazom koja će ih zanavek promeniti.
„Padra?" začu se glas.
Ona se okrenu i vide Ronama kako stoji na ulazu u šator. Ona pocrvene i ustade. Mada je deset godina stariji od nje, veoma je zgodan. Naravno, ona se nikada neće odreći koplja, ali kada bi se odrekla...
„Deluješ zabrinuto", reče joj on.
„Samo sam razmišljala."
„O Seanšanima?"
„O svom ocu", odgovori ona.
„Ah." Ronam klimnu. „Sećam se kada je prvi put došao u uporište. Bio sam veoma mlad."
„Kakav si utisak stekao o njemu?"
„Bio je veoma zadivljujući čovek", odgovori Ronam.
„Ništa drugo?"
On odmahnu glavom. „Žao mi je, Padra, ali nisam proveo mnogo vremena u njegovom društvu. Moj put me je odveo drugde. Ja... doduše, čuo sam neke stvari od svog oca."
Ona naheri glavu.
Ronam se okrenu i pogleda kroz raskrivljeni ulaz u šator, prema zelenoj travi koja se prostirala ispred njega. „Moj otac je Randa al’Tora smatrao pametnim čovekom i velikim vođom, ali nekim ko zapravo nije znao šta da radi sa Aijelima. Sećam se kako je govorio da Kar’a’karn nije delovao kao jedan od nas kada je bio s nama. Kao da se zbog nas osećao nelagodno." Ronam odmahnu glavom. „Svi ostali su podnamireni, ali Aijeli su prepušteni samima sebi."
„Neki kažu da je trebalo da se vratimo u Trostruku zemlju", primeti ona.
„Ne“, reče joj Ronam. „Ne, to bi nas uništilo. Naši očevi nisu znali ništa o parnim konjima ili zmajskim cevima. Kad bi se Aijeli vratili u Pustaru, postali bismo nebitni. Svet bi nas mimoišao, a mi bismo nestali kao narod."
„Ali rat?", upita Padra. „Je li to ispravno?"
„Ne znam", tiho odgovori Ronam. „Mi smo Aijeli. To je ono što znamo."
Padra klimnu, osećajući se samouverenije.
Aijeli opet kreću u rat. I biće mnogo časti.
Avijenda trepnu. Nebo je bilo mračno.
Iznurena je. Um joj je iscrpljen, a srce otvoreno - i kao da sa svakim otkucajem snaga lipti iz njega. Sela je posred stubova, u kojima je sjaj zamirao. Njena... deca. Pamtila je njihova lica iz svoje prve posete Ruideanu. Ovo nije videla. Ili se makar toga ne seća.
„Je li to suđeno?", upita ona. „Možemo li to da promenimo?"
Naravno, nije bilo odgovora.
Suze su joj presahle. Kako čovek da se ponaša kada vidi potpuno uništenje - ne, potpunu propast - svog naroda? Svaki korak je delovao razumno ljudima koji su ga činih. Ali svaki je Aijele vodio sve bliže njihovom kraju.
Da li bi iko trebalo da ima tako strašne vizije? Volela bi da se nije vratila u šumu stubova. Je li ona kriva za to što će se dogoditi? Upravo će njena loza osuditi njen narod na propadanje.
Ovo nije nalik događajima koje je videla dok je prolazila kroz prstenove prilikom svoje prve posete Ruideanu. Ono su bile mogućnosti. Vizije koje su joj se danas ukazale delovale su stvarnije. Bila je skoro sigurna da to što je iskusila nije bila samo jedna od mnogih mogućnosti. To što je videla, dogodiće se. Korak po korak, čast će iščiliti iz njenog naroda. Korak po korak, Aijeli će od gordih postati bedni.
Mora da ima još nešto. Besno ustade i zakorači. Ništa se nije dogodilo. Otišla je sve do ruba stubova, pa se ljutito okrenula.
„Pokažite mi još“, zatraži. „Pokažite mi šta sam to učinila da ovo izazovem! Moja loza će nam doneti propast! Šta je moja uloga u tome?“
Opet zađe među stubove.
Ništa. Delovali su mrtvo. Pruži ruku i dodirnu jedan, ali nije bilo života. Nije bilo brujanja ni osećaja Moći. Sklopi oči, tako da istisnu još po jednu suzu iz njihovih krajičaka. Suze joj skliznuše niz lice, ostavljajući joj hladne i vlažne crte na obrazima.
„Mogu li to da promenim?“, upita.