Promenio se, pomislila je Kecuejn. To ćeš morati da prihvatiš. To ne znači da mu ona više nije potrebna. Ljudi poput njega umeju da postanu previše samouvereni. Nekoliko sitnih uspeha i spotaći će se o sopstvene noge, pa upasti u neku nevolju.
Ali... pa, ponosi se njime. Nevoljno se ponosi. Malčice.
„Izrekla ga je jedna Aes Sedai koja je pripadala mojoj porodičnoj lozi“, nastavi Paitar. Taj čovek četvrtastog lica ispijao je sitne gutljaje čaja iz jedne šoljice. „Čuo ga je moj predak Reo Mijerši. Naredio je da se te reči zabeleže i prenosile su se s jednog vladara na drugog, sve do današnjih dana."
„Reci mi ih", kaza mu Rand. „Molim te."
„Vidim ga pred vama!" navede Paitar. „Njega - onog koji živi mnoge živote, onog koji nam daruje smrt, onog koji diže planine. On će slomiti ono što se slomiti mora, ali najpre će stati ovde, pred našeg kralja. Okrvarićete ga! Odmerite mu suzdržanost. On govori! Kako je ubijena ona što je pala? Telindal Tiraso, umorena njegovom rukom, tama koja je nastupila dan nakon svetlosti. Morate da pitate i morate da saznate kakva vam je sudbina. Ako on ne može da odgovori..."
Utihnu i zaćuta.
„Šta?“, upita Min.
„Ako on ne može da odgovori", produži Paitar, „onda ćete biti izgubljeni. Brzo ćete ga okončati, da bi poslednji dani prošli kao oluja. Da Svetlost ne bi progutao onaj koji bi trebalo da je sačuva. Vidim ga. I jecam."
„Dakle, došli ste da ga ubijete", zaključi Kecuejn.
„Da ga iskušamo", odvrati Tenobija. „Ili smo makar tako odlučili kada nam je Paitar ispričao za ovo proročanstvo."
„I ne znate koliko ste bih blizu usuda", tiho im reče Rand. „Da sam ovamo došao samo malo ranije - na te šamare bih odgovorio kobnom vatrom."
„Unutar Čuvara?" Tenobija prezrivo frknu.
„Čuvar zaustavlja Jednu moć", prošapta Rand. „Samo Jednu moć."
Šta je time hteo da kaže?, pomisli Kecuejn mršteći se.
„Dobro smo znali kakvoj se opasnosti izlažemo", gordo odvrati Etenajil. „Zahtevala sam za sebe pravo da te prva ošamarim. Naše vojske su dobile naređenje da napadnu ako mi padnemo."
„Moja porodica je stotinu puta tumačila reči proročanstva", kaza Paitar. „Čini se da je značenje jasno. Naš zadatak je bio da iskušamo Ponovorođenog Zmaja. Da vidimo da li mu se može verovati da pođe u Poslednju bitku."
„Pre svega mesec dana", reče mu Rand, „nisam imao sećanja na osnovu kojih sam ti odgovorio. Ovo je bio glup potez. Da me jeste ubili, sve bi bilo izgubljeno."
„Bila je to kocka", ravnim glasom odgovori Paitar. „Možda bi neko drugi stupio na tvoje mesto."
„Ne", reče mu Rand. „Ovo proročanstvo je isto kao sva ostala. Obznana onoga što bi moglo da se dogodi, a ne savet.“
„Ja drugačije gledam na to, Rande al’Tore“, reče mu Paitar. „A ostali su se saglasili sa mnom.“
„Trebalo bi da se napomene", dodade Etenajil, „da ja nisam pošla na jug zbog ovog proročanstva. Cilj mi je bio da vidim mogu li da unesem nekakav smisao u ovo što se dešava sa svetom. A onda..." Namršti se.
„Šta?“, upita Kecuejn, naposletku otpivši čaj. Bio je lepog ukusa, kao što je u poslednje vreme obično slučaj u Al’Torovoj blizini.
„Oluje", odgovori Tenobija. „Sneg nas je zaustavio. A onda, pronašli smo te teže nego što smo pretpostavljali da će biti. One kapije - možeš li da naučiš naše Aes Sedai kako se otvaraju?"
„Naučiću tome vaše Aes Sedai u zamenu za obećanje", odgovori joj Rand. „Zaklećete mi se. Potrebni ste mi."
„Mi smo nezavisni vladari", prasnu Tenobija. „Nemam namere da ti se poklonim onom brzinom kako ti se moj stric poklonio. Kad smo već kod toga, moraćemo i o tome da popričamo."
„Mi smo se zakleli zemljama koje štitimo", reče Easar.
„Kako god hoćete", odgovori Rand ustajući. „Jednom sam vam uručio zahtev. Loše sam ga sročio i žalim zbog toga, ali ja sam i dalje vaš jedini put do Poslednje bitke. Bez mene ćete ostati ovde, stotinama liga daleko od tih zemalja koje ste se zakleli da ćete štiti." Klimnu svakom od njih ponaosob, pa pomože Min da ustane. „Sutra ću se sastati sa svetskim vladarima. Nakon toga ću poći u Šajol Gul i polomiti preostale pečate na zatvoru Mračnoga. Želim vam prijatan dan."
Kecuejn nije ustala. Sedela je i pila čaj. Četvoro vladara delovalo je potpuno zgranuto. Pa, momak je svakako naučio kako da deluje dramatično.
„Čekaj!", naposletku izusti Paitar, ustajući. „Šta ćeš da uradiš?“
Rand se okrenu. „Smrskaću pečate, lorde Paitare. Polomim ono što se polomiti mora, baš kao što tvoje proročanstvo kaže da moram da uradim. Ne možeš da me sprečiš u tome, a naročito ne kada su te reči dokaz da ću to učiniti. Ranije sam se umešao u bitku kako bih sprečio da Maradon padne. Tenobija, veoma malo ga je delilo od toga. Zidovi su razoreni, a tvoja vojska desetkovana. Uz malo pomoći, pošlo mi je za rukom da ga spasem. Jedva. Potrebni ste svojim zemljama. I zato imate izbor. Ili mi se zakunite na vernost, ili ostanite da sedite ovde i pustite sve ostale da se bore umesto vas."
Kecuejn je srkutala čaj. To je već bilo malo previše.
„Ostaviću vas da nasamo razmislite o mojoj ponudi", nastavi Rand. „Mogu da izdvojim sat vremena - ali pre nego što počnete da razmatrate šta ćete mi odgovoriti, da li možete da u moje ime pozovete jednog čoveka? U vašoj vojsci je čovek po imenu Hurin. Voleo bih da mu se izvinim.“
I dalje su delovali zgranuto. Kecuejn ustade da razgovara sa sestrama koje čekaju napolju; poznaje neke od njih, a ostale mora da ispipa. Nimalo se ne brine šta će Krajišnici odlučiti. Al’Tor ih je ščepao. Još jedna vojska pod njegovim barjakom. Nisam mislila da će mu poći za rukom da se dokopa i ove. Još jedan dan - i sve će početi. Svetlosti, nada se da su spremni.
52
Čizme
Elejna je sedela u Sjajninom sedlu. Kobila je bila jedna od najboljih u kraljevskoj konjušnici; bila je od lepog saldejskog soja, jarkobele grive i dlake. I sedlo je bilo skupoceno, od kože ukrašene vezom crvenim kao vino i zlatom. Bilo je to paradno sedlo.
Birgita je jahala Visokog, jednog krupnog smeđeg škopca, koji je takođe bio jedan od najbržih konja u kraljevskim konjušnicama. Oba konja je odabrala Zaštitnica. Očekivala je da će morati da beže.
Birgita je nosila jedan od Elejninih odlivaka lisičje glave, mada je bio drugačijeg oblika - tanani srebrni disk s ružom na licu. Elejna je nosila drugi, umotan u parče tkanine koju je držala u džepu. Tog jutra je pokušala da napravi još jedan, ali se taj istopio i umalo da joj nije zapalio komodu. Veoma joj je teško bez izvornog medaljona koji može da proučava. Njen san o tome da sve svoje lične gardiste opremi medaljonima, deluje sve manje izvodljivo, sem ako ne ubedi Meta da joj opet da izvornik.
Njena počasna straža obrazova redove konjanika oko nje i Birgite na Kraljičinom trgu. Sa sobom vodi svega stotinu vojnika - sedamdeset pet gardista i unutrašnji prsten od dvadeset pet gardistkinja. To je veoma mali odred, ali otišla bi i bez tih stotinu samo da je mogla to da izvede. Ne sme da priušti sebi da je vide kao zavojevača.
„Ovo mi se ne dopada", kaza joj Birgita.
„Tebi se u poslednje vreme ništa ne dopada", odgovori joj Elejna. „Kunem se da si svakim danom sve razdražljivija."
„To je zbog toga što si ti svakim danom sve lakomislenija."
„Ma daj - ovo teško da je najlakomislenije što sam učinila."