Ti tmurni izrazi, poput očiju glavoseča koji čekaju da sledeči u redu kroči pred njih. To kako neki od njih mrmljaju sebi u bradu ili poskakuju ni zbog čega, a neki se hvataju za glave i deluju ošamućeno. Ona se nalazi u jami ludila i zbog toga se sva ježi, kao da joj je koža prekrivena gusenicama. Nije mogla a da ne ubrza korak. Ne, pomislila je. Ne mogu da ostavim Džavindru ovde, a da makar još jednom ne pokušam da je nagovorim da ode. Pevara će ostalima objasniti o čemu je reč i narediti im da odu. A onda će zatražiti da priđu Džavindri, počevši od Tame. Zacelo će je njihovi saglasni stavovi ubediti.
Pevara stiže do koliba koje su im bile date. Namerno nije skrenula pogled u stranu, prema nizu zgradica u kojima su živele vezane Aes Sedai. Čula je šta neke od njih rade, pokušavajući da obuzdavaju svoje Aša’mane služeći se... raznim sredstvima. I od toga se ježila. Mada ona smatra da većina Crvenih ima prestrogo mišljenje o muškarcima, ono što te žene čine prelazi svaku meru.
Uđe u svoju kolibu i tu zateče Tarnu kako za stolom piše neko pismo. Aes Sedai moraju da dele kolibe, pa je Pevara namerno odabrala Tarnu. Pevara je možda vođa ove družine, ali Tarna je Čuvarka hronika. Politika koja vlada tim njihovim pohodom veoma je osetljiva, pošto se družina sastoji od toliko uticajnih članica, koje imaju tako mnogo različitih stavova.
Tarna se sinoć saglasila da je vreme da odu. Sarađivaće s Pevarom kada je reč o ubeđivanju Džavindre.
„Taim je zaveo vanredno stanje u Crnoj kuli“, spokojno kaza Pevara, sedajući na svoj krevet u toj maloj, okrugloj odaji. „Sada nam je potrebna njegova dozvola da odemo. Kazao je to nehajno, kao da svrha toga zapravo nije da mi budemo sprečene da odemo, već samo neko pravilo od kojeg je zaboravio da nas izuzme.“
„Verovatno je upravo o tome i reč", odgovori Tarna. „Sigurna sam da to nije ništa."
Pevara se ukoči. Molim? Opet pokuša. „Džavindra i dalje nerazumno misli da će promeniti njegov stav i da će nam on dozvoliti da vežemo pune Aša’mane. Vreme je da vežemo Predane i da odemo odavde, ali ona mi je dala nagoveštaje da će ostati bez obzira na moje namere. Hoću da popričaš s njom."
„Zapravo", odgovori joj Tarna, nastavljajući da piše, „razmišljala sam o onome o čemu smo sinoć razgovarali. Možda sam bila previše ishitrena. Ovde ima mnogo toga što možemo naučiti, a tu je i pitanje pobunjenica napolju. Ako mi odemo, one će vezati Aša’mane, što nikako ne sme da se dozvoli."
Žena diže pogled, a Pevara se ukoči. Tarnine oči bile su nekako drugačije, nekako hladne. Ona se oduvek držala po strani, ali ovo je nešto gore.
Tarna se nasmeši, i to potpuno neprirodno, kao da je iskrivila lice. Kao da je to bio smešak na usnama leša. Vratila se pisanju.
Ovde nešto baš, baš nije kako treba, pomislila je Pevara. „Pa, možda si u pravu", ne razmišljajući reče. Usta su joj radila, mada joj je um bio zgrožen. „Napokon, ovaj pohod je bio tvoja zamisao. Razmisliću još malo o svemu. A sada se izvinjavam..."
Tarna joj samo odmahnu, kao da joj je svejedno. Pevara ustade. Godine koje je provela kao Aes Sedai pomogle su joj da se duboka zabrinutost koju oseća ne vidi u njenom držanju. Izađe napolje, pa pođe ka istoku, uz nezavršeni zid. Da, stražarske postaje jesu bile postavljene u pravilnim razmacima. Jutros nikoga nije bilo na njima. Sada su tu muškarci koji usmeravaju. Jedan od njih mogao bi da je ubije pre nego što ona odgovori. Ne može da vidi njihova tkanja, niti može da napadne prva, zbog svojih zaveta.
Okrenu se i pođe u mali šumarak, koji je bio predviđen da bude pretvoren u vrt. Kada je zašla među drveće, sela je na jedan panj i počela da diše duboko. Studen - bezmalo beživotnost - koju je videla u Tarninim očima sledila ju je do srži.
Najviša je Pevari naredila da ne otvara kapije sem ako okolnosti ne postanu kobne. Ovo joj deluje kao kobne okolnosti. Ona prigrli Izvor i izatka odgovarajuće tkanje.
Tkanje se raspade istoga trena kada ga završi. Kapija se nije obrazovala. Razrogačenih očiju, ona ponovo pokuša, ali sa istim učinkom. Pokuša da izatka druga tkanja, koja su radila - ali kapija nijednom nije htela da se otvori.
Sada joj se i krv u žilama zaledila. U klopci je.
Sve su u klopci.
Perin se rukovao s Metom. „Srečno, prijatelju moj.“
Met se isceri, pa povuče široki obod svog tamnog šešira. „Srečno? Nadam se da će se ovo svesti na sreću. Sreća mi ide od ruke.“
Met je preko jednog ramena nosio natrpanu torbu, a isto je važilo i za jednog koščatog i pogurenog čoveka kojeg je Met predstavio kao Noela. To su mu na leđima bile harfa i slična uprtnjača. Perinu još nije bilo potpuno jasno što oni to nose. Met je nameravao da u kuli bude svega nekoliko dana, tako da nema potrebe da se nosi mnogo stvari.
Stajali su na tlu za Putovanje ispred Perinovog tabora. Perinovi ljudi su se dovikivali iza njih, dok su dizali logor. Niko nije imao ni predstave koliko će se taj dan možda pokazati značajnim. Moiraina. Moiraina je živa. Svetlosti, daj da tako bude.
„Jesi li siguran da te ne mogu ubediti da povedeš još pomoći?“, upita ga Perin.
Met klimnu. „Izvini. Te stvari... pa, imaju običaj da budu jasno određene. Poruka je bila veoma jasna. Samo trojica nas mogu da uđu, inače ćemo pretrpeti neuspeh. Ako svejedno ne budemo uspeh... pa, onda će to valjda biti naša krvava krivica, zar ne?“
Perin se namršti. „Samo se pazi. Očekujem da se opet poslužim tvojim duvanom u gazda Denezelovoj gostionici kada se budeš vratio."
„Dobićeš ga", reče mu Tom, prihvatajući Perinovu pruženu ruku. Oklevao je smešeći se, a oči mu blago zaiskriše.
„Šta je bilo?“, upita ga Perin.
Tom bolje namesti uprtnjaču na ramenima. „Hoće li se sve i jedan seljačić kojeg poznajem preobraziti u plemića pre nego što se sve ovo završi?"
„Ja nisam plemić", pobuni se Met.
„O?", upita Tom. „Princ Gavranova?"
Met natuknu šešir. „Ljudi mogu da me zovu kako god hoće. To ne znači da sam jedan od njih.
„Zapravo", kaza mu Tom, „to...“
„Otvori kapiju da pođemo", reče Met. „Dosta je besmislica."
Perin klimnu Grejdiju. Vazduh se rascepi, a vijugav zrak svetlosti otvori prolaz koji je gledao na široku reku sporog toka. „Ovo je najbliže što može da otvori", objasni Perin. „Makar bez boljeg opisa tog mesta."
„Poslužiće", reče Met i proturi glavu kroz kapiju. „Otvorićeš nam i kapiju da se vratimo?"
„Svakog dana u podne“, odgovori Grejdi, ponavljajući naređenje koje mu je Perin izdao. „Na istom mestu." Nasmeši se. „Pazi se da ti ne odseče nožne prste kada se otvori, gazda Kautone."
„Potrudiću se", odgovori mu Met. „Privržen sam tim prstima." Duboko udahnu, pa zakorači kroz kapiju. Tihi Noel pođe za njim, odišući mirisom rešenosti. Taj je daleko opasniji nego što izgleda. Tom klimnu Perinu, tako da mu se brkovi zanjihaše, pa skoči kroz prolaz. Gibak je, iako mu je noga i dalje ukočena od one borbe sa Seni pre dve godine.
Svetlost vas vodila, molio se Perin dižući ruku da pozdravi njih trojicu dok su hodali niz rečnu obalu.
Moiraina. Perin bi trebalo da javi Randu. Boje se ukazaše, prikazujući mu Randa kako razgovara s nekim Krajišnicima. Ali... ne. Perin ne može da to kaže Randu sve dok ne bude sa sigurnošću znao da je ona živa. Bilo bi previše okrutno kada bi postupio drugačije, a to bi takođe bio poziv da se Rand umeša u Metov zadatak.
Perin se okrenu dok se prolaz zatvarao. Dok je hodao, osećao je kako mu bol blago tinja u nozi, tamo gde ga je Koljačeva strela pogodila. Ta rana mu je Izlečena, a koliko je mogao da vidi - Lečenje je bilo potpuno. Povrede nije bilo, ali njegova noga... kao da je svejedno pamtila tu ranu. Bila je kao senka, veoma slabašna i bezmalo neprimetna.
Faila mu priđe, radoznalog izraza lica. Gaul je bio s njom, a Perin se nasmeši kada vide kako se on stalno osvrće i gleda Bain i Čijad. Jedna mu je nosila luk, a druga koplja. Izgleda da to rade kako on ne bi morao da ih nosi.