Tom i Noel se zgledaše, ali opet požuriše da ga sustignu. Bilo im je potrebno dobrih pola sata da se vrate do prve odaje, one u kojoj je trebalo da je dovratak. Kada su ušli u nju, bila je prazna. Samo se ona para dizala iz uglova. Isto je bilo u druge dve prostorije.
„Nemoguće!" izusti Noel. „Savršeno smo pratili put kojim smo došli! Izlaz bi trebalo da je ovde."
U daljini - slabašno i bezmalo nečujno - Met začu smeh. Siktav i opasan smeh. Zloban.
Met se naježi. „Tome", reče, „jesi li ikada čuo za priču o Birgiti Srebrolukoj i njenom boravku u kuli Gendžei?“
„Birgiti?“, upita Tom, prestavši da s Noelom istražuje pod. Izgleda da su njih dvojica ubeđeni kako je dovratak uvučen u pod pomoću nekog tajnog kapka. „Ne, nisam."
„A šta je s pričom o ženi koja je bila dva meseca zatočena u lavirintu hodnika unutar neke tvrđave?"
„Dva meseca?", upita Tom. „Pa - ne. Ali postoji priča o Elmijari i Senoočima. Provela je stotinu dana lutajući hodnikom i tražeći čuveni lekoviti izvor Sund, kako bi spasla život svom ljubavniku."
To je verovatno to. Priča je preživela, samo se promenila, kao što to često zna da se desi „Ona se nije izvukla, zar ne?"
„Ne. Umrla je na kraju, svega dva koraka od vodoskoka, ali ju je od njega delio zid. Cula ga je kako žubori; bio je to poslednji zvuk koji je čula pre nego što je umrla od žeđi." Nelagodno se osvrnu oko sebe, kao da nije siguran je li pametno da pripoveda tu priču na takvom mestu.
Met zabrinuto odmahnu glavom. Plamen ga spalio, što mrzi te lisice. Mora da postoji neki način da...
„Prekršili ste pogodbu", začu se tihi glas.
Met se okrenu a druga dvojica opsovaše i uspraviše se hvatajući se za oružje. Jedna prilika stajala je u hodniku iza njih. Bio je to jedan od onih stvorova koje je Met pamtio, možda upravo isti onaj koji ga je poslednji put dočekao. Kratka jarkoriđa kosa rasla je iz bledog vlasišta tog stvorenja. Uši su mu bile priljubljene uz glavu i blago zašiljenih vrhova. U telu je bio vretenast i visok, ramena preširokih u odnosu na pas, a preko grudi mu je bilo ukršteno remenje od blede kože - Met i dalje nije želeo da razmišlja od čije je kože to remenje - a ispod toga je nosio dugi crni kilt.
Lice mu je bilo najupadljivije. Krupne i neprirodne oči, blede i sa samo naznakom zenica u središtu. Uzana vilica i oštre uglaste crte. Baš kao lisica. Bio je to jedan od Elfina, gospodara tog predela.
Došao je da se poigra s miševima.
„Ovako nema pogodbe", reče mu Met, pokušavajući da mu se u glasu ne čuje uznemirenost. „Možemo da donesemo šta god krvavo hoćemo."
„Opasno je kad se nema pogodba", kaza mu Elfin baršunastim glasom. „Za vas. Srećom, mogu da vas odvedem kud god hoćete."
„Pa onda", reče mu Met, „odvedi nas."
„Ostavite železo", kaza mu Elfin. „Vaše muzičke instrumente. Vašu vatru."
„Nikada", odvrati Met.
Elfin trepnu krupnim očima. Lagano i namerno. Tiho zakorači napred. Met diže ašandarei, ali Elfin nije činio nikakve preteče pokrete. Koračao je oko njih trojice kao da lebdi, tiho pričajući.
„Hajde de“, govori je. „Zar ne možemo da razgovaramo uljudno? Došli ste u našu zemlju tražeći nešto. U našoj je moći da vam podarimo to što želite, to što vam j e potrebno. Zašto ne pokažete dobre namere? Ostavite samo svoje oruđe koje pravi vatru. Samo to i obećavam da ću vas neko vreme voditi."
Glas mu je bio opčinjavajući, smirujući. To što priča ima smisla. Šta će im vatra? Ona magla daje dovoljno svetlosti. To...
„Tome", izusti Met. „Muzika."
„Molim?" upita Tom, malo se prenuvši.
„Sviraj nešto. Nije bitno šta."
Tom izvadi flautu, a Elfin ga mrko pogleda. Tom zasvira. Bila je to poznata pesma, „Vetar što njiše vrbe". Met je nameravao da smiri Elfina, možda da ga izbaci iz ravnoteže. Ali ta dobro poznata pesma kao da je razvejala koprenu s Metovog uma.
„To nije potrebno", reče Elfin, streljajući Toma pogledom.
„Da, jeste", odgovori mu Met. „A mi krvavo nećemo da ostavljamo našu vatru. Ne ako nam ti ne obećaš da ćeš nas odvesti sve do središnje odaje i vratiti nam Moirainu."
„Ne mogu da sklopim takvu pogodbu", odgovori stvorenje, nastavljajući da hoda oko njih. Met se okrenu da ga sledi pogledom, ne dopuštajući da mu stvor zađe iza leđa. „Nemam tu vlast."
„Dovedi nekoga ko ima."
„Nemoguće", reče Elfin. „Slušaj me, vatra nije nužna. Odvešću vas na pola puta do središnje odaje, Odaje veza, samo ako ostavite tu strašnu vatru. Ona nas vređa. Mi samo želimo da vam ispunimo ono za čime žudite."
Stvor je očigledno pokušavao da ih opet omami, ali glas mu je bio u suprotnosti s Tomovim sviranjem. Met ga je pogledao, pa zapeva prateći Tomovo sviranje. Glas mu nije najlepši na svetu, ali nije ni grozan. Elfin zevnu, pa sede uza zid i sklopi oči. Zaspao je za nekoliko trenutaka.
Tom spusti flautu, delujući potpuno zadivljeno.
„Svaka čast", prošapta Noel. „Nisam znao da tako tečno govoriš Stari jezik."
Met se pokoleba. Nije ni shvatio da je pevao na njemu.
„Malo sam zarđao kada je reč o Starom jeziku", nastavi Noel, češkajući se po bradi, „ali razumeo sam dosta toga. Muka je u tome što mi još ne znamo kako se snalazimo u ovom mestu. Kako ćemo da izađemo a da nas jedan od njih ne vodi?"
U pravu je. Birgita je mesecima lutala, ne znajući da je njen cilj svega nekoliko koraka daleko. Odaja u kojoj se Met sastao s vođama Elfina... kazala je da oni moraju da se pogađaju ako dospeš u nju. To mora da je ta Odaja veza koju je Elfin pomenuo.
Jadna Moiraina. Ona je prošla kroz jedan od crvenih dovrataka; trebalo bi da je štiti sporazum koji su Elfini sklopili s drevnim Aes Sedai, kakav god on bio. Ali taj dovratak je uništen. Nema povratka.
Kada je Met prvi put došao, hvalili su ga zato što je bio dovoljno mudar da zatraži da može da ode. Mada on i dalje gunđa zbog toga što mu Elfini nisu odgovorili na pitanje, uviđa da oni ne služe za to. Aelfini su za pitanja; Elfini ispunjavaju želje. Ali oni iskrivljuju te želje i naplaćuju cenu koju oni žele. Met je ne razmišljajući zatražio da mu se popune rupe u pamćenju, da se oslobodi Aes Sedai i tražio je način da izađe iz Kule.
Ako Moiraina nije to znala i nije zatražila izlaz kao što je on to uradio... ili je zatražila povratak do dovratka, ne znajući da je uništen...
Met je zatražio izlaz. Dali su mu ga, ali on nije mogao da se seti šta je to bilo. Pao mu je mrak na oči i probudio se viseći sa ašandareia.
Met izvadi nešto iz džepa, čvrsto stežući pesnicu. „Aelfini i Elfini nekako se snalaze u ovim hodnicima", prošapta. „Mora da postoji pravi put."
„Jedan put", odgovori Noel. „Četiri izbora, nakon čega slede četiri izbora, pa opet četiri izbora... Protiv nas su neverovatni izgledi!"
„Izgledi", odvrati Met i ispruži ruku. Rastvori šaku i otkri dve kockice na dlanu. „Šta ja marim za izglede?"
Druga dvojica pogledaše kockice od belokosti, a onda njega u lice. Met oseti nalet svoje sreće. „Dvanaest kockica. Po tri za svaki dovratak. Ako bacim jedan, dva ili tri, idemo pravo. Četiri, pet ili šest, idemo desno. I tako dalje."
„Ali Mete", prošapta Noel, gledajući usnulog Elfina. „Bacanja neće biti jednaka. Na primer, ne možeš da dobiješ jedinicu, a sedmica je daleko verovatnija od..."
„Ne razumeš, Noele", prekide ga Met, bacajući kockice na pod. One se zakotrljaše po pločicama nalik na krljušti, zvekećući kao zubi. „Nije bitno šta je verovatno. Ne kada je reč o meni."
Kockice se zaustaviše. Jedna od njih zakači se za žleb između dve pločice i uklešti se jednim uglom, tako da su joj ostali visili u vazduhu. Druga kockica pade tako da se videla samo jedna tačkica.
„Vidi ti to, Noele", reče mu Tom. „Izgleda da ipak može da baci jedinicu."