Zastade u središtu prostorije, ali onda nastavi dalje. Tražio je prav put. To će i dobiti. Ovoga puta nema šetanja napred-nazad. „Krv i krvavi pepeo! “, izusti Met, shvativši nešto dok je hodao.
„Šta je bilo?“, upita Tom, uplašeno dižući pogled s Moiraine.
„Kockice", odgovori Met. „Trebalo je da uključim u pogodbu i to da mi vrate moje kockice."
„Ali otkrili smo da ti nisu potrebne da bi nas vodio."
„Nije o tome reč",progunđa Met. „Volim one kockice." Opet natuknu šešir, gledajući hodnik pred sobom. Je li to primetio nekakav pokret? U daljini, desetak prostorija daleko? Ne, to mora da ga varaju senke i komešanje pare.
„Mete", reče mu Noel. „Pomenuo sam da moje znanje Starog jezika nije kao što je nekada bilo, ali mislim da sam razumeo ono što si kazao. Pogodbu koju si sklopio."
„Da?“, odgovori mu Met, slušajući ga s pola uva. Zar je opet pričao na Starom jeziku? Plamen ga spalio. A šta je ono niz hodnik?
„Pa", kaza Noel, „kazao si - kao deo pogodbe - nešto kao vi lisice ne možete da nas oborite, niti da pokušate da nas ubijete, ili nešto slično.“
„Vala jesam", odgovori Met.
„Mete, kazao si lisice", reče mu Noel. „Lisice ne mogu da nas povrede."
„I puštaju nas da prođemo."
„Ali šta je sa onim drugima?", upita Noel. „Aelfinima? Ako Elfini ne mogu da nas povrede, da li i Aelfini moraju da nas ostave na miru?"
Senke u dalekom hodniku pretvoriše se u prilike s dugim vijugavim bronzanim mačevima zakrivljenih sečiva. Visoke prilike, odevene u slojeve žute tkanine, s crnom pravom kosom na glavama. Bilo ih je na desetine i kretali su se s neprirodnom skladnošću, gledajući pravo preda se - očima čije su zenice bile uspravne.
Krv i krvavi pepeo!
„Bežite!" dreknu Met.
„Kuda?“, uplašeno upita Noel.
„Bilo kuda!“, prodra se Met. „Samo što dalje od njih!“
55
Ostavljen
Prasak odjeknu hodnicima, tako da čitava građevina zatutnja. Met se zatetura i nasloni na zid kako ne bi pao dok su dim i opiljci kamena šikljali iz otvora pored njega.
Proturi glavu i baci pogled niz hodnik dok su Tom i Noel trčali napred. Tom je nosio Moirainu, a Noel je odbacio baklju i izvadio bubanj kako bi pokušao da smiri Aelfine. To nije uspelo, pa se Met okrenuo valjcima koji prskaju i bukte i cvetovima noći.
Svetlosti, što su ti valjci smrtonosni! Video je aelfinske leševe razbacane po hodniku. Sjaktava koža bila im je pocepana i pokidana, a zlokobni dim dizao im se iz krvi. Drugi su skliznuli iz dovrataka i niša, probijajući se kroz dim. Hodali su na dve noge, ali izgledalo je kao da gmižu dok hodaju, vijugajući kroz hodnik, a njihovo siktanje bivalo je sve bešnje.
Met pojuri za Tomom i Noelom, dok mu je srce divlje lupalo. „Da li nas i dalje slede?“, doviknu mu Noel.
„A šta ti misliš?“, odvrati Met, sustižući drugu dvojicu. „Svetlosti, te zmije su brze!"
Met i druga dvojica uleteše u novu prostoriju, istovetnu svim ostalim. Blago nesrazmerni četvrtasti zidovi, para koja se dizala iz uglova, crne trouglaste pločice na podu. U središtu prostorije nije bilo trouglastog izlaza. Krv i krvavi pepeo.
Met baci pogled ka sva tri izlaza iz prostorije, držeći ašandarei znojavim šakama. Više ne mogu da ponove ono od ranije, da trče napred-nazad između dve iste odaje. Aelfini su iza njih. Mora da dozove svoju sreću. Pripremi se da se okrene i...
„Moramo da nastavimo da se krećemo!", prodra se Noel. Stao je pored dovratka, skačući s noge na nogu od usplahirenosti. „Mete, ako nas one zmije sustignu..."
Met ih je čuo kako šište iza njih. To je zvučalo kao da navire reka. Odabra smer i potrča.
„Baci još jedan valjak!" viknu Tom.
„To mi je bio poslednji!" odvrati Met. „A ostala su nam još samo tri noćna cveta." Uprtnjača mu je delovala lagano.
„Muzika ne radi na njima", reče Noel i baci bubanj. „Previše su besni."
Met opsova i zapali jedan cvet noći, pa ga baci preko ramena. Njih trojica uleteše u novu prostoriju, pa nastaviše pravo kroz dovratak na suprotnoj strani.
„Momče, ne znam kuda da idem", kaza mu Tom. Zvučao je tako zadihano! „Izgubili smo se."
„Nasumice sam birao smerove", odvrati mu Met.
„Samo što ne možeš da ideš unazad", kaza mu Tom. „A to je verovatno smer u kojem sreća želi da idemo!"
Cvet noći prasnu, a prasak odjeknu kroz hodnike. Nije bio ni izbliza snažan kao prasak onoga valjka. Met se usudi da se osvrne, pa ugleda dim i varnice kako lete kroz tunel. Vatra je usporila Aelfine, ali ubrzo su smeliji članovi njihove družine kliznuli kroz dim.
„Možda možemo da pregovaramo!", prodahta Tom.
„Deluju previše besno!", kaza Noel.
„Mete", reče mu Tom, „pomenuo si da su znali za tvoje oko. Odgovorili su ti na pitanje o njemu."
„Kazali su mi da ću se krvavo odreći pola svetlosti sveta", odgovori mu Met, dok mu je u lobanji i dalje tutnjalo. „Nisam želeo to da znam, ali svejedno su mi kazali."
„Šta su ti još rekli?", upita Tom. „Da li su ti rekli nešto što nam može biti nekakav nagoveštaj? Kako si se poslednji put izvukao odavde?"
„Izbacili su me", odgovori Met.
Oni ostali uleteše u još jednu prostoriju - bez dovratka - pa onda izjuriše kroz levi izlaz. Ono što je Tom kazao bilo je tačno. Verovatno moraju da se vrate. Ali ne mogu, pošto im je ono gnezdo otrovnica tako blizu za petama.
„Izbacili su me kroz dovratak koji vodi u aelfinsku zemlju", zadihano reče Met. „Vodi do podruma u Kamenu Tira.“
„Onda možda možemo to da nađemo!", kaza Tom. „Tvoja sreća, Mete. Neka nas odvede u zemlju Aelfina."
To možda i upali. „U redu", kaza on, pa sklopi oko i zavrte se.
Met upre prstom u jednom smeru i otvori oko. Prst mu je bio uprt pravo prema gomili Aelfina koji su niz hodnik vijugali prema njima.
„Krvavi pepeo!", opsova Met, pa se okrenu i otrča dalje od njih, nasumice birajući hodnik.
Tom mu se pridruži, ali delovao je veoma iznureno. Met bi mogao da uzme Moirainu od njega na neko vreme, ali Tom je toliko umoran da neće ni moći da se bori. Aelfini će ih iznuriti do smrti, kao što su izmorili Birgitu pre svih onih stoleća.
U narednoj prostoriji Tom se zatetura i stade, pogurivši se, premda je i dalje čvrsto držao Moirainu. Baš kao sve ostale odaje, i ova je imala četiri izlaza. Ali jedini bitan vodio je pravo prema Aelfinima. A tuda ne mogu da pođu.
„Ova igra ne može da se dobije", prodahta Tom. „Čak i kada varamo, ne može da se dobije."
„Tome...", žurno kaza Met. Pruži Tomu ašandarei, pa prihvati Moirainu. Tako je lagana. I dobro je što je tako, inače Tom ne bi izdržao toliko koliko je izdržao.
Noel ih pogleda, pa pogleda niz hodnik. Aelfini će ih sustići za nekoliko trenutaka. Noel pogleda Meta pravo u lice. „Daj mi tvoju uprtnjaču. Potrebni su mi ti cvetovi noći."
„Ali..."
„Nema rasprave!", odvrati Noel. Pritrča i zgrabi jedan cvet noći. Fitilj mu je bio veoma kratak. Zapali ga i baci u hodnik. Aelfini su bili dovoljno blizu da je Met čuo njihovo vrištanje i siktanje kada su ugledali vatromet.
Prasak se začu i žiške sevnuše iz hodnika, osvetljujući mračnu prostoriju. Kada žiške proleteše blizu jednog od stubova pare koji su se dizali u vazduh, para ustuknu od plamena. U vazduhu se osećao jak miris dima i sumpora. Svetlosti, očna duplja mu opet dobuje od bola.
„A sada, Mete", reče mu Noel, dok je Metu još zvonilo u ušima od praska, „daj mi uprtnjaču."
„Šta to radiš?", zabrinuto upita Met dok je Noel prihvatao torbu, vadeći iz nje poslednji cvet noći.