„Ne znam kako sam prošli put izašao", prošapta Met. „Bio sam u nesvesti. Probudio sam se obešen. Rand me je spustio."
Prinese ruku ožiljku. Odgovori koje su mu Aelfini dali ništa mu nisu otkrivali. Znao je za Kćer Devet meseca, znao je za odricanje polovine svetlosti sveta. Znao je za Ruidean. Sve je to imalo smisla. Nema rupa. Nema pitanja.
Izuzev...
Šta su ti Elfini dali?
„Kad bi bilo po mome", prošapta Met, zureći u nadolazeće Aelfine, „hteo bih da se ove rupe popune."
Aelfini su klizili napred, u onoj žutoj odeći, obmotanoj oko tela. Tomova muzika splitala se i odjekivala kroz vazduh. Stvorenja su se približavala laganim i sporim korakom. Znaju da su se sada dokopali svog plena.
Dva Aelfina na čelu nosili su mačeve od blistave bronze, s kojih je kapala krv. Jadni Noel.
Tom zapeva. „O, kako dugi behu ljudski dani. Kada je čovek hodio po razvaljenoj zemlji."
Met je slušao pesmu, a sećanja su mu se rascvetavala u glavi. Tomov glas nosio ga je u davne dane. Dane u njegovim sećanjima, dane u tuđim sećanjima. Dane kada je ginuo, dane kada je živeo, dane kada se borio i kada je pobeđivao.
„Hoću da te rupe budu napunjene..." prošapta Met sebi u bradu. „To sam kazao. Elfini su mi udovoljili i dali su mi sećanja koja zapravo nisu moja."
Moiraina opet sklopi oči, ali se smešila dok je slušala Tomovu muziku. Met je mislio da Tom svira Aelfinima, ali sada se zapitao da li on to možda zapravo svira Moiraini. Poslednja, setna pesma zbog neuspelog pokušaja spasavanja.
„Plovio je dokle god čovek može da jedri", pevao je Tom zvonkim i prelepim glasom. „I nikada nije zaželeo da ga strah poštedi."
„Hteo sam da se one rupe popune", ponovi Met, „pa su mi dali ona sećanja. To mi je bio prvi dar."
„Jer strah je za čoveka neizreciva stvar. Čini ga bezbednim i daje mu smelosti žar!"
„Zatražio sam još nešto i ne znajući da to činim", govorio je Met. „Kazao sam da hoću da se oslobodim Aes Sedai i Moći. Za to su mi dali medaljon, još jedan poklon."
„Nemoj da te strah spreči da stremiš, jer ti strah daje volju da živiš!"
„I... i zatražio sam još nešto. Hteo sam da pobegnem od njih i da se vratim u Ruidean. Elfini su mi dali sve što sam zatražio. Pamćenje da mi popuni rupe. Medaljon da me oslobodi od Moći...“
I šta? Vratili su ga u Ruidean da bude obešen. Ali vešanje je bilo cena, a ne odgovor na njegove zahteve.
„Hodaću ovim razrovanim drumom", pevao je Tom sve glasnije, „i nosiću teško breme!"
„Dali su mi još nešto", prošapta Met, gledajući ašandarei u svojim rukama dok su Aelfini počinjali da glasnije sikću.
Ovako je naš sporazum zapisan; saglasjeje postignuto.
To je bilo urezano u oružje. Na sečivu su bila dva gavrana, a u kopljištu su bile urezane reči na Starom jeziku.
Misao je vremena strela, a sećanje neprekinuto.
Zašto su mu to dali? To se nikada nije upitao. Ali nije tražio oružje.
Traženo je naplaćeno i predato.
Ne, nisam tražio oružje. Tražio sam izlaz.
I dali su mi ovo.
„Zato me napadnite svojim groznim lažima", zaurla Tom poslednje reči pesme. „Ja sam iskren čovek i gledaću vas u oči!“
Met okrenu ašandarei i zari ga u zid. Vrh potonu u ne-kamen. Svetlost se rasu oko sečiva, kuljajući kao krv iz rasečene vene. Met zavrišta i zari ga još dublje. Silni talasi svetlosti buknuše iz zida.
On povuče ašandarei pod uglom nadole, praveći zasek, pa onda naviše, izrezujući veliki obrnuti trougao svetlosti. Svetlost kao da je brujala dok se prelivala preko njega. Aelfini stigoše do dovratka pored Toma, ali zasiktaše i ustuknuše od silovitog blistanja.
Met završi tako što iseče vijugavu liniju niz središte trougla. Jedva je video šta radi, koliko je svetlost bila jarka. Deo zida ispred njega otpade i otkri blistavi beli prolaz koji kao da je bio usečen u čeliku.
„Ma neka sam...", prošapta Tom ustajući.
Aelfini zavrištaše od besa. Uleteše u prostoriju, slobodnim rukama zaklanjajući oči, a u drugima držeći opake mačeve.
„Vodi je odavde!", zaurla Met i okrenu se prema stvorovima. Diže ašandarei i krajem kopljišta razmrska lice prvog Aelfina. „Odlazi!"
Tom zgrabi Moirainu, pa pogleda Meta.
„Odlazi!", ponovi Met, lomeći ruku drugom Aelfinu.
Tom skoči u dovratak i nestade. Met se nasmeši, vrteći se među Aelfinima sa svojim ašandareijem, lomeći ruke, noge, glave. Bilo ih je mnogo, ali izgleda da su bili omamljeni svetlošću, pomahnitali od želje da ga se dokopaju. Kada saplete prvih nekoliko, ostali se spotakoše preko njih. Stvorenja se sručiše u batrgavu gomilu gipkih ruku i nogu, sikćući i pljujući od besa, a nekoliko njih u pozadini pokuša da dopuzi preko gomile kako bi stigli do njega.
Met se odmače i pozdravi ta stvorenja hvatajući se za rub svog šešira. „Izgleda da igra ipak može da se dobije", kaza im. „Recite lisicama da sam mnogo zadovoljan ovim ključem koji su mi dali. Takođe, svi do jednog možete da istrunete u jami punoj ognja i pepela, vi pogani svinjski brabonjci. Dobar vam krvavi dan želim."
Odiže šešir i skoči kroz otvor.
Sve se zabele.
56
Nešto nije u redu
Na stubu ispred Egveninog šatora začu se tiho kucanje. „Napred", kaza ona listajući hartije na svom stolu.
Gavin uđe. Odrekao se svoje lepe odeće i odabrao smeđe čakšire i nešto svetliju košulju. S ramena mu je padao zaštitnički plašt koji menja boje, tako da se on stapao sa okruženjem. Egvena je bila odevena u kraljevsku zeleno-plavu haljinu.
Plašt mu zašušta kada sede pored njenog stola. „Elejnina vojska prolazi. Javila je da je krenula u posetu našem taboru."
„Izvrsno", reče mu Egvena.
Gavin klimnu, ali je bio uznemiren. Ta kugla osećanja koju je veza s njim stvorila veoma je korisna. Da je ranije znala koliko joj je posvećen, odavno bi ga vezala.
„Šta je bilo?" upita ga Egvena, ostavljajući svoje hartije.
„Ajbara", odgovori on. „Nije pristao da se sastane s tobom."
„Elejna je kazala da će možda biti težak za saradnju."
„Mislim da će on stati na Al’Torovu stranu", reče Gavin. „To se vidi po tome kako je podigao svoj logor, po strani od svih ostalih. Smesta je poslao glasnike Aijelima i Tairencima. Egvena, on ima dobru vojsku. Ogromnu. Beli plaštovi su u njoj."
„To mi ne zvuči kao da je preterano verovatno da će stati uz Randa“, primeti Egvena.
„Ne zvuči ni kao da će stati uz nas“, odgovori Gavin. „Egvena... Bele plaštove predvodi Galad."
„Tvoj brat?"
„Da." Gavin odmahnu glavom. „Tako mnogo vojski, tako mnogo različitih odanosti - sve suprotstavljeno. Ajbara i njegova vojska mogli bi da budu varnica koja će nas sve zapaliti."
„Biće bolje kada se Elejna smesti", odgovori mu Egvena.
„Egvena, šta ako Al’Tor ne dođe? Šta ako je sve ovo namenjeno da svima skrene pažnju sa onoga što zapravo radi?"
„A zašto bi on to učinio?" upita Egvena. „Već je dokazao kako može da izbegne da ga bilo ko pronađe, ako to želi." Odmahnu glavom. „Gavine, on zna da ne bi trebalo da lomi one pečate. Makar jedan deo njega to zna. Možda mi je to upravo stoga i rekao - kako bih mogla da prikupim one koji će mu pružiti otpor i kako bih mogla da ga odgovorim od toga."
Gavin klimu. Više nije bilo raspravljanja, niti ubeđivanja. Pravo je čudo kako se promenio. Napet je kao što je i bio, ali manje zajedljiv. Od one noći sa ubicama, počeo je da radi kako ona kaže. Ne kao sluga, već kao saradnik posvećen ispunjavanju njene volje.