„Šta?“, upita Kler. Tako se zvala zlatokosa žena. Met joj se nasmeši. Ne kocka se često sa ženama, pošto većina njih kockanje smatra nepriličnim. Nema veze što se nikada ne žale kada im čovek kupi nešto lepo novcem koji je dobio na kocki. U svakom slučaju, kockanje sa ženama nije pošteno, pošto njima od jednog njegovog osmeha srce zaigra i kolena im zaklecaju. Ali Met se više ne smeši devojkama na taj način. Sem toga, ona svejedno ničim nije pokazala da primećuje njegove osmehe.
„Džoudri", odgovori Jurišnik dok je Met tresao kockice. „Jutros su ga našli mrtvog. Grlo mu je potpuno iščupano. Telo mu je isceđeno iz krvi, kao mešina puna rupa."
Met se toliko lecnuo da su mu kockice ispale, ali nije ih gledao kako se kotrljaju. „Šta?“, zatraži da čuje. „Šta si rekao?"
„Samo polako", odgovori Jurišnik gledajući Meta. „To je samo neko koga smo poznavali. Dugovao mi je dve krune, časti mi."
„Isceđena mu je krv", ponovi Met. „Jesi li siguran? Jesi li video telo?"
„Šta?“, mršteći se upita Jurišnik. „Krvavi pepeo, čoveče! Šta je s tobom?"
„Ja..."
„Jurišniče", zausti Kler. „Pogledaj ovo!"
Vitki čovek spusti pogled, a Met postupi isto. Kockice koje je bacio - sve tri - zaustavile su se tako da su stajale na uglovima. Svetlosti! Dešavalo mu se ranije da baci novčiće tako da padnu na obode, ali nikada mu se nije dogodilo ništa ni nalik ovome.
Odjednom, baš u tom trenutku, u glavi mu zazveča zvuk kockica. On se lecnu toliko da odskoči skoro do tavanice. Krv i krvavi pepeo! Te kockice u njegovoj glavi nikada ne donose ništa dobro. Zaustavljaju se samo kada se nešto promeni - a to je obično nešto loše po jadnog Metrima Kautona.
„Nikad nisam..." zausti Jurišnik.
„Nazovimo to gubitkom", kaza Met, pa baci nekoliko novčića na sto i pokupi ostatak novca koji je dobio.
„Šta znaš o Džoudriju?", zatraži da čuje Kler. Pružala je ruku ka pojasu. Met je bio spreman da se opkladi u zlatnike naspram bakrenjaka da joj je tu nož - makar sudeći po tome kako ga strelja pogledom.
„Ništa", odgovori Met. Istovremeno ništa i svašta. „Izvinite me." Žurno pođe kroz krčmu. Usput primeti kako jedan od onih mišićavih kostolomaca pored vrata stoji i priča sa gostioničarem Bernherdom, pokazujući mu nekakvu hartiju. Met nije znao šta je na njoj, ali je mogao da pretpostavi - njegovo lice.
On opsova i žurno izađe na ulicu. Skrenu u prvu uličicu koju ugleda i dade se u trčanje.
Izgubljeni ga jure, slika njegovog lica je u džepu svih razbojnika u gradu, a nekom lešu je istočena sva krv. To može da znači samo jedno - golam je u Kaemlinu. Deluje mu nemoguće da je tako brzo uspeo da stigne tu. Naravno, Met ga je video kako se provlači kroz rupe koje nisu ni dve šake široke. Taj stvor kao da ne zna šta je moguće a šta nemoguće.
Krv i krvavi pepeo, pomislio je odmahujući glavom. Mora da pokupi Toma i da se vrati u logor Družine van grada. Požurio je niz mračnu ulicu, klizavu od kiše. Po kaldrmi se presijavala svetlost uljanih svetiljaka. Elejna je pazila da Kraljičin put noću bude dobro osvetljen.
Poslao joj je glas da je stigao, ali nije dobio nikakav odgovor. I kakva je to zahvalnost? Po njegovoj računici, dvaput joj je spasao život. I jednom bi trebalo da je dovoljno da se ona rasplače i da ga izljubi, ali od nje nije dobio ni poljupčić u obraz. Nije da ga je želeo - ne od nekoga iz kraljevske porodice. Takve je najbolje izbegavati.
Oženio si se krvavom visokom gospom Seanšana, pomislio je. Ni manje ni više nego caričinom kćeri. Više mu nema izbegavanja kraljevskih porodica. Ne njemu. Tuon je makar lepa. I ume da igra kamenove. A takođe je veoma visprena i s njom se može razgovarati, iako je uglavnom plameno izluđujuća...
Ne. Sada ne sme da razmišlja o njoj.
Bilo kako bilo, nije dobio nikakav odgovor od Elejne. Moraće da bude odlučniji. Više nije reč samo o Aludri i njenim zmajevima. Krvavi golam je u gradu.
On izađe na jednu veliku ulicu prepunu ljudi, gurajući ruke u džepove kaputa. U žurbi je ostavio svoj štap za šetnju u Mrtvačevom dahu. Gunđao je sebi u bradu; trebalo bi da dane provodi opuštajući se, noću se kockajući u dobrim krčmama, a ujutro spavajući dokasno i čekajući da Verininih trideset dana istekne. A sada ovo.
Ima jedan dug da namiri s tim golamom. Nedužni koje je ubio dok je vrebao po Ebou Daru dovoljno su zlo, a Met nije zaboravio ni Nalesina i pet Crvenruku koji su mučki ubijeni. Krvavi pepeo; već se nakupilo dosta stvari zbog kojih to biće mora da odgovara. A onda je ubilo Tajlin.
Met izvadi ruku iz džepa i dodirnu medaljon u obliku lisičje glave koji mu je - kao i uvek - bio pribijen uz grudi. Dojadilo mu je da beži od tog čudovišta. U glavi poče da mu se rađa plan, praćen čangrljanjem kockica. Pokuša da potisne sliku kraljice kako otkinute glave leži sputana konopcima koje je Met sopstvenim rukama vezao. Trebalo je da bude tako mnogo krvi. Golam živi od sveže krvi.
Met se naježi, pa vrati ruku u džep približavajući se gradskoj kapiji. Uprkos mraku, razaznavao je znakove bitke koja se tu odvijala. Jedna glava strele zarivena u dovratak neke zgrade s njegove leve strane, tamna mrlja na zidu stražare, koja se uvukla u drvo ispod prozora. Neki čovek je poginuo tu, možda streljajući samostrelom, pa je pao preko prozora, krvareći na drvo.
Ta opsada je sada završena, a nova kraljica - prava kraljica - stupila je na presto. Bar se jednom desilo da se negde zapodela bitka, a da ju je on propustio. Kada se toga setio, malo se oraspoložio. Čitav rat se vodio oko Lavljeg prestola, a nijedna strela, sečivo ili koplje nisu se ustremili Metu Kautonu u srce.
Skrenu udesno, prateći unutrašnju stranu gradskog bedema. Tu ima mnogo krčmi. Uvek ima krčmi blizu gradskih kapija. Ne najlepših, ali najunosnije su skoro uvek tu.
Svetlost se prosipala iz dovrataka i prozora, oblivajući put zlatnim lokvama. Tamne prilike gurale su se u uličicama, izuzev tamo gde su gostionice plaćale kostolomce da teraju sirotinju. Kaemlin puca po šavovima. Poplava izbeglica, skorašnje borbe... druge stvari. Svuda se pričaju priče o neupokojenim mrtvima, hrani koja se kvari i o okrečenim zidovima koji naglo garave.
Gostionica u kojoj je Tom odabrao da drži priredbu bila je jedna građevina od cigala sa strmim krovom i natpisom na kom su bile prikazane dve jabuke, pri čemu jedna pojedena do srži. Zato je jedna jabuka bila potpuno bela, a druga potpuno crvena - što su bile andorske boje. Dve jabuke je jedna od lepših krčmi u kraju.
Met je čuo muziku kako dopire iznutra. Čim je ušao, video je Toma kako sedi na maloj pozornici na suprotnoj strani trpezarije, odeven u svoj zabavljački plašt od krpa, svirajući u flautu. Oči su mu bile sklopljene dok je svirao, a dugi brkovi padali su mu preko svirale. Bila je to jedna sablasna melodija pod nazivom „Ženidba Sinija Vejda“. Met ju je naučio kao „Uvek biraj pravog konja", i još se nije navikao da sluša izvođenje lagano kao Tomovo.
Nekoliko novčića bilo je razbacano po podu ispred Toma. Gostionica mu je dopustila da svira za napojnicu. Met je stao pored dovratka i zavalio se da sluša. Niko nije pričao u trpezariji, mada je bila toliko puna da je Met mogao da sastavi pola čete vojnika samo od ljudi koji su u njoj. Svi do jednog su gledali Toma.
Met je sada obišao svet - pa je čak veći deo tog sveta prepešačio. Skoro da je ostao bez glave u desetak različitih gradova, zaboravio ju je u gostionicama daljim i bližim. Slušao je zabavljače, izvođače i bardove. Svi oni su bili kao deca koja lupaju u šerpe u poređenju s Tomom.
Flauta je jednostavan instrument. Mnogo velmoža radije bi slušalo harfu; jedan čovek u Ebou Daru je kazao Metu da je harfa „uzvišenija". Met je mislio da bi se taj zabezeknuo i razrogačio samo da čuje Toma kako svira. Zabavljaču je polazilo za rukom da ta flauta zvuči kao produžetak njegove duše. Tiho titranje, niži zvuci i snažne i smele stanke. Tako žalosna melodija. Za kime to Tom tuguje?