„Straža mi neće pomoći protiv golama."
„Ne, ali šta je sa onim protuvama koje su te pre tri noći zaskočile pri povratku u logor?" Met se naježi. „Ono su barem bili pošteni lopovi. Samo su hteli da mi otmu kesu, što je lepo i prirodno. Nijedan od njih nije imao moju sliku u džepu. A nije ni kao da ih je moć Mračnoga izopačila tako da polude kada sunce zađe, ili nešto tome slično."
„Svejedno", kaza mu Tom.
Met se nije raspravljao. Plamen ga spalio, ali verovatno bi zaista trebalo da vodi vojnike sa sobom. U svakom slučaju, nekoliko Crvenruku.
Tabor se nalazi odmah ispred. Jedan od Elejninih pisara, čovek po imenu Nori, dao je Družini dozvolu da se utabori u blizini Kaemlina. Morali su da pristanu na to da u grad nijednog dana ne uđe više od stotinu ljudi, i takođe da se ulogore najmanje ligu od zidina, dalje od sela i da to ne bude na nečijoj obradivoj zemlji.
Razgovor s tim pisarom značio je da Elejna zna da je Met tu. Mora da je tako. Ali nije poslala nikakve pozdrave, niti čime priznala da joj je Met spasao glavu.
Na jednoj krivini, Tomova svetiljka obasja odred Crvenruku kako lenčare pored puta. Gafrin, narednik tog odreda, ustade i pozdravi. Bio je to stamen, plećat čovek, ne preterano bistar, ali oštrog oka.
„Lorde Mete!", kaza on.
„Ima li nekakvih vesti, Gafrine?" upita Met.
Narednik se namršti od razmišljanja. „Pa", zausti, „mislim da ima nečega što bi hteo da znaš." Svetlosti! Taj čovek priča sporije od pijanog Seanšanina. „Aes Sedai su se danas vratile u logor. Dok si ti bio odsutan, moj lorde."
„Sve tri?" upita Met.
„Da, moj lorde."
Met uzdahnu. Ako je bilo neke nade da će taj dan ispasti makar malo dobar, upravo je i nje nestalo. Nadao se da će one ostati u gradu makar još nekoliko dana.
On i Tom nastaviše, pa skrenuše s puta i pođoše niz stazu kroz polje kopriva i oštre trave. Korov im se mrvio pod nogama, a Tomova svetiljka obasjavala je smeđe stabljike. S jedne strane, bilo je dobro vratiti se u Andor; zbog onih gajeva kožolista i kiselog drveta činilo se skoro kao da je kod kuće. Međutim, obeshrabrilo ga je to što se vratio i zatekao kako sve deluje tako mrtvo.
Šta da radi sa Elejnom? Žene su nezgodne, a Aes Sedai još gore. Kraljice su najgore od svih - a ona je sve krvavo troje. Kako će je navesti da mu ustupi svoje livnice? Prihvatio je Verininu ponudu delimično zbog toga što je mislio da će tako brže stići do Andora, pa samim tim brže pokrenuti rad na Aludrinim zmajevima!
Ispred njega se tabor Družine prostirao na nizu brda, ušančen tako da je najveće brdo bilo u središtu logora. Metov deo Družine sastao se sa Esteanom i ostalima koji su nastavili ka Andoru, tako da je Družina opet celovita. Vatre su gorele na sve strane; u poslednje vreme nije nimalo teško naći opalo granje.
U vazduhu se osećao dim, a Met je čuo kako ljudi razgovaraju i dozivaju se. Još nije previše kasno, a Met nije odredio vreme za spavanje. Ako već on ne može da se opusti, makar njegovi ljudi mogu. Lako je moguće da im je to poslednja prilika pre Poslednje bitke.
Troloci u Krajinama, pomislio je Met. Potrebni su nam ti zmajevi. Što pre.
Met odgovori na pozdrave stražara na nekoliko postaja i rastade se od Toma, nameravajući da nađe krevet i prespava muke koje ga te noći muče. Usput je primetio nekoliko stvari koje bi mogao da promeni u logoru. To kako su šatori podignuti na padinama omogućava da odred lake konjice galopom projuri kroz hodnik između njih. To bi pokušao samo neko veoma odvažan, ali on je upravo to učinio za vreme Bitke kod Marisinske doline u drevnoj Koremandi. Pa, ne sam Met, već neko iz tih starih sećanja.
Sve više prihvata ta sećanja kao svoja. Nije ih tražio - ma šta one krvave lisice tvrdile - ali jeste platio za njih onim ožiljkom na vratu. Više puta su se ta sećanja pokazala korisnim.
Napokon stiže do svog šatora, nameravajući da obuče čisto rublje pre nego što se za tu noć premesti u drugi šator, kada začu kako ga doziva neki ženski glas. „Metrime Kautone!"
Krvavi pepeo. Skoro da mu je uspelo. Nevoljno se okrenu.
Teslina Baradon nije bila lepa, mada bi mogla da prođe kao neko hrapavo drvo, s tim svojim koščatim prstima, uzanim ramenima i ispijenim licem. Bila je u crvenoj haljini, a proteklih nedelja pogled joj je izgubio onu usplahirenost i uznemirenost koje je pokazivala otkad je provela neko vreme kao damane. Tako je dobro uvežbala streljanje pogledom da bi mogla da pobedi u nadmetanju u zurenju čak i neki balvan.
„Metrime Kautone", kaza mu prilazeći. „Ja mora da pričam s tebe."
„Pa, izgleda da to već radiš", odvrati joj Met, spuštajući šatorsko krilo. Teslina mu se čak i malčice dopada, iako je svestan da mu to nije ni najmanje pametno, ali ipak nije imao namere da je pozove u šator. Ništa više nego što bi pozvao lisicu u svoj kokošinjac, ma koliko imao dobro mišljenje o rečenoj lisici.
„I pričam", odgovori ona. „O Beloj kuli vesti si čuo?"
„Vesti?", upita Met. „Ne, nisam čuo nikakve vesti. Ali glasine... njih mi je puna glava. Neki kažu da je Bela kula opet jedinstvena, o čemu ti verovatno pričaš. Ali čuo sam jednak broj glasina koje tvrde da je i dalje zahvaćena ratom. Kao i to da se Amirlin borila u Poslednjoj bici umesto Randa i da su Aes Sedai rešile da stvore čitavu vojsku tako što će izroditi vojnike, ali sam čuo i to da su leteća čudovišta napala Belu kulu. To poslednje su verovatno samo priče o rakenima, koje su nekako došle s juga. Ali mislim da ona glasina o tome da Aes Sedai odgajaju vojsku nedonoščadi može biti verodostojna."
Teslina ga bezizražajno pogleda. On nije skretao pogled. Sva sreća što je Metov otac oduvek za njega govorio da je tvrdoglaviji od plamenog panja.
Za divno čudo, Teslina uzdahnu, a lice joj poprimi blaži izraz. „Ti si, naravno, s pravom sumnjiv. Ali takve vesti ne možemo da zanemarimo. Čak i Edesina, koja je glupo stala na stranu pobunjenica, da se vrati želi. Nameravamo da krenemo sabajle. Pošto ti je navika da spavaš dokasno, želela sam da dođem noćas da bih ti zahvalila."
„Šta da bi se?"
„Zahvalila, gazda Kautone", zajedljivo odvrati Teslina. „Ovaj put nije bio lak ni za koga od nas. Bilo je trenutaka... napetosti. Ne kažem da sam saglasna sa svakom odlukom koju si doneo. To ne menja činjenicu da bih bez tebe i dalje bila u seanšanskim rukama." Zadrhta. „U trenucima kada se osećam samouverenije, pretvaram se da bih im pružala otpor i s vremenom utekla sopstvenim snagama. Čoveku je važno da održava neke lažne slike o sebi, zar se nećeš složiti?"
Met protrlja bradu. „Možda, Teslina. Zaista, možda."
Za divno čudo, ona mu pruži ruku. „Upamti, ako ikada dođeš u Belu kulu, tamo ima žena koje si zadužio, Metrime Kautone. Ja ne zaboravljam."
On joj prihvati ruku. I na dodir je bila koščata kao što je na izgled, ali je zato bila toplija nego što je očekivao. Nekim Aes Sedai led teče kroz vene - to je sigurno - ali druge nisu tako strašne.
Ona mu klimnu glavom. I to s poštovanjem. To skoro da je bio naklon. Met joj pusti ruku, osećajući se onespokojeno kao da mu je neko izmakao tlo pod nogama. Ona se okrenu da se vrati ka svom šatoru.
„Biće vam potrebni konji", reče on. „Ako sačekate sa odlaskom dok ja ne ustanem ujutru, daću vam nekoliko. I neke potrepštine. Ne bi valjalo da umrete od gladi pre nego što stignete do Tar Valona, a sudeći po onome što sam u poslednje vreme video, sela kroz koja ćete prolaziti neće imati viška za prodaju."
„Kazao si Džolini..."
„Opet sam prebrajao konje", prekide je Met. One mu kocke i dalje čangrljaju u glavi, plamen ih spalio. „Opet sam prebrajao konje koje Družina ima. Ispostavilo se da imamo višak. Možeš da ih uzmeš."
„Nisam noćas došla da bih te navela na to da mi daš konje", reče mu Teslina. „Iskrena sam."