„To sam i sam shvatio", odgovori Met, pa se okrenu da digne šatorsko krilo. „Zato ti ih i nudim." Uđe u šator.
A onda se ukoči. Taj miris...
Krv.
9
Krv u vazduhu
Met smesta čučnu. Taj nagon mu je spasao život, jer mu je nešto istog trena proletelo preko glave.
Met se zakotrlja u stranu, a ruka mu dodirnu nešto vlažno na podu. „Ubistvo!“, zaurla. „Ubistvo u logoru! Krvavo ubistvo!"
Nešto krenu prema njemu. Šator je bio potpuno mračan, ali on je čuo. Met se zatetura, ali sreća je bila na njegovoj strani kada nešto ponovo zviznu pored njega.
Met pade na zemlju i zakotrlja se, pružajući ruku u stranu. Ostavio je...
Tu! Zustavi se pored svog ležaja, a ruka mu zgrabi dugo drveno kopljište. Skoči na noge dižući ašandarei, pa se okrenu i zaseče - ali ne priliku koja je kroz šator jurila na njega, već šatorski zid.
Tkanina se s lakoćom raseče i Met iskoči napolje, jednom rukom čvrsto držeći svoje koplje s dugim sečivom. Drugom dohvati kožnu vrpcu oko vrata, u žurbi noktima grebući kožu. Skide sa sebe amajliju u obliku lisičje glave i okrenu se u žbunju ispred šatora.
Slabašna svetlost dopirala je s jedne obližnje svetiljke na stubu zabijenom usred raskršća logorskih staza. Na toj svetlosti, Met je video kako jedna prilika klizi kroz procep u šatoru. Tu priliku se bojao da će videti. Golam je ličio na čoveka - vitkog, kose boje peska i neuglednih crta lica. Jedino upadljivo na njemu bio je ožiljak na obrazu.
Taj stvor bi trebalo da deluje bezopasno; trebalo bi da ga je lako zaboraviti. Većina ljudi ne bi obratila pažnju na njega kada bi ga videli u gomili. Sve do trenutka kada im iščupa grkljan.
Met ustuknu. Njegov šator je bio podignut blizu padine, pa je on stao da uzmiče uz nju, privlačeći amajliju i njenom kožnom vrpcom je vezujući postrance za sečivo svog ašandareija. Nije baš da je to savršeno rešenje, ali vežbao je. Ta amajlija je jedino što zna da može povrediti golama. Delao je brzo, i dalje na sav glas urlajući upomoć. Vojnici neće biti ni od kakve pomoći s tim stvorom, ali golam je ranije pomenuo kako mu je naređeno da izbegava da na sebe privlači previše pažnje. Možda ga mnogo ljudi uplaši i natera da pobegne.
Stvor se i jeste pokolebao, osvrćući se prema logoru, ali onda se opet okrenu prema Metu i pođe napred. Pokreti mu behu skladni i glatki poput svile koja se vijori na vetru. „Trebalo bi da se ponosiš", prošapta. „Onaj što sada vlada mnome tebe želi više od ičega. Naređeno mi je da zanemarim sve ostale dok ne okusim tvoju krv."
Stvorenje je u levoj ruci nosilo dug bodež. S desne šake kapala mu je krv. Met se zaledi. Koga je ubilo? Ko je još mučki ubijen umesto Metrima Kautona? U mislima mu se opet ukaza Tajlin. Nije video njen leš; taj prizor je prepušten njegovoj mašti. Nažalost, Met ima bujnu maštu.
Zbog te sile u glavi, zbog mirisa krvi u vazduhu, učinio je najgluplje što je mogao. Napao je.
Urlajući u mraku, Met se munjevito okrenu napred i zamahnu ašandareijem. Stvorenje je bilo prebrzo. Izmaklo mu se ispred oružja kao da je voda.
Obiđe oko Meta kao vuk oko plena, a njegovi koraci jedva da su proizvodili ikakav zvuk po suvom korovu. Napade munjevito kao blesak i Meta spase samo nagonski skok unazad. Zatetura se, zamahujući ašandareijem. Čini se da se čuva amajlije. Svetlosti, da nije toga, Met bi već bio mrtav i krvario na tlu!
Stvor opet napade, kao tečna tama. Met divlje zamahnu i zakači golama više zahvaljujući sreći nego bilo čemu drugom. Medaljon zašišta kada dodirnu šaku tog čudovišta. Vazduh se ispuni smradom spaljenog mesa, a golam se zatetura i uzmače.
„Nisi morao da je ubiješ, plamen te spalio!", zaurla Met na njega. „Mogao si da je ostaviš na miru! Nisi tražio nju, već mene!"
Stvor se samo isceri i otkri grozna crna usta i izobličene zube. „Ptica mora da leti. Čovek mora da diše. Ja moram da ubijam." Tiho pođe napred i Met shvati da je u nevolji. Povici na uzbunu sada su već bili glasni. Prošlo je svega nekoliko trenutaka i pomoć će stići za još nekoliko. Samo još nekoliko trenutaka...
„Rečeno mi je da ih sve pobijem", tiho kaza golam. „Da bih te isterao na čistac. Čoveka s brkovima. Starog koji se prošli put umešao. Malu tamnoputu ženu koja ti je draga. Sve njih, ako te sada ne ubijem."
Plamen spalio tog golama. Otkud taj stvor zna za Tuon? Kako? To je nemoguće!
Iznenadio se toliko da je jedva stigao da digne ašandarei pre nego što je golam skočio na njega. Met opsova bacajući se u stranu, ali prekasno. Nož onog stvorenja sevnu kroz vazduh, a onda mu se oružje istrgnu iz prstiju. Met se zatečeno zablenu, a onda oseti kako se nešto obmotava oko njega, pa ga trza unazad, van golamovog dohvata.
Talasi Vazduha. Teslina! Stajala je ispred šatora, usredsređenog izraza lica.
„Nećeš moći da ga neposredno dodirneš tkanjima!" viknu Met kada ga njen Vazduh spusti nedaleko od golama. Bio bi srećan da je mogla da ga krvavo digne dovoljno visoko! Ali nikada nije video Aes Sedai kako nekoga podiže više od koraka, ili tako nešto, u vazduh.
On potrča u stranu, a golam pojuri za njim, a onda nešto veliko prolete između njih, primoravajući golama da glatko izbegava. Taj predmet - stolica - tresnu u padinu iza njih, a onda se golam okrenu kada se jedna velika klupa zari u njega i odbaci ga unazad.
Met se pribra, gledajući Teslinu, koja je nevidljivim tkanjima Vazduha posezala u njegov šator. Pametna žena, pomislio je. Tkanja ne mogu da dodirnu golama, ali mogu nešto što bi njima bacila.
To ga neće zaustaviti. Met je video to stvorenje kako vadi nož zariven sebi u nedra i pri tome ne pokazuje ništa veće uzbuđenje nego kada čovek skida čičak sa odeće. Ali sada već vojnici jure niz staze, noseći koplja ih mačeve i štitove. Čitav logor se digao na noge.
Golam ošinu Meta pogledom, pa odjuri ka mraku van logora. Met se hitro okrenu, pa se ukoči kada ugleda dvojicu Crvenruku kako ukopavaju koplja da dočekaju golamov juriš. Gorderan i Fergin. Obojica koji su preživeli ono što se desilo u Ebou Daru.
„Ne!“, zaurla Met. „Pustite ga..."
Prekasno. Golam nehajno skliznu između njihovih kopalja, pa ih zgrabi za grla i smrska ih. Okrenuvši se, iščupa im grkljane, tako da obojica padoše, pa onda odjuri u mrak.
Plamen te spalio!, pomislio je Met, spremajući se da jurne za njim. Rasporiću te i...
Ukoči se. Krv u vazduhu. Iz njegovog šatora. Skoro da je zaboravio na to.
Olver! Met pojuri nazad. U šatoru je bilo mračno, mada ga je opet zapahnuo smrad prosute krvi. „Svetlosti! Teslina, možeš li...“
Svetlosna kugla pojavi se pored njega.
Svetlost njene kugle bila je dovoljna da obasja stravičan prizor u šatoru. Lopin, Metov sluga, ležao je mrtav, a njegova krv se slila u veliku crnu lokvu i prekrila šatorski pod. Dva druga čoveka - Ridem i Vil Riv, Crvenruke koje su čuvale ulaz u njegov šator - bili su bačeni na njegov ležaj. Trebalo je da primeti kako nisu na svom položaju. Budala!
Meta preplavi tuga zbog poginulih. Lopin, koji se tek skoro oporavio od Nalesinove smrti. Svetlost ga spalila, bio je dobar čovek! Čak ni vojnik, već samo sluga, zadovoljan time što ima nekoga za koga će se starati. Met se sada osećao strašno zbog toga što se žalio na njega. Da nije bio Lopinove pomoći, Met nikada ne bi uspeo da pobegne iz Ebou Dara.
I četiri Crvenruke, od kojih su dvojica preživela Ebou Dar i golamov prethodni napad.
Trebalo je da javim, pomislio je Met. Trebalo je da uzbunim čitav logor. Da li bi to išta vredelo? Golam se pokazao gotovo nezaustavljivim. Met je ozbiljno sumnjao da bi mogao saseći čitavu Družinu da bi došao do njega, samo kada bi to morao. U tome ga sprečava jedino zapovest njegovog gospodara da izbegava da upada u oči.